FILM I TEATAR

A Quiet Place - umjesto tihog filma gledali smo bučnu predstavu

Kako su gledatelji pokopali film?

U ono vrijeme, dok su ljudi još pekli kokice u loncu i gledali filmove na videokasetama, upisala sam srednju školu. Nekako se baš tada ozbiljnije razbuktao moj interes prema filmovima, pa su vikendi i praznici bili idealna prilika da se uvečer zakopam u fotelju i onako od šuba odgledam dva, tri horor filma, kako i priliči povampirenoj mladeži.

Voljela sam Romerov Dead serijal i na jedno sam uho slušala o čemu pripovijeda Crypt-Keeper iz Tales from the Crypt. Hooperov Poltergeist naučio me da baš nikad ne prilazim televizoru na kojemu sniježi slika, Barkerov Hellraiser krivim što mi je neispavano lijevo oko titralo tijekom čitavog prvog polugodišta, a nakon Cravenovog The Nightmare on Elm Street noću bih rezolutno odbijala zaspati, sve dok me u sitne sate napokon ne bi svladala iscrpljenost organizma.

Nakon što sam od bratića doznala da The Exorcist ima još strašniju, redateljsku verziju, u kojoj mala Regan, osim što piški po podu, psuje majku i prijeti velečasnom, izvodi nekakav spider walk, požurila sam u videoteku po Friedkinov klasik. Čitajući plot na poleđini omota, bila sam bolno svjesna činjenice da će me posudba te kasete koštati mnogo više od deset kuna, te da ću svoju znatiželju i thrill osjećaja jeze platiti i brojnim besanim noćima. Dugo je prošlo dok se nisam uspjela otarasiti paranoje da će, eto, Sotona baš mene odabrati za idućeg domaćina prilikom iduće turneje opsjedanja ljudskih duša. Pametnom dosta, stoga meni nije bilo; na red su zatim stigli Japanci – zlokobni Nakatin Dark Water, Miikeov Audition, koji sam pogledala škiljeći kroz prste većinu vremena i pjevušeći pjesmice u kukavičkom pokušaju da donekle razbijem napetost teško probavljivih scena, te Shimizuov Ju-on, zbog kojeg sam se ufurala u ideju da ću, tik prije no što utonem u san, osjetiti kako se u krevetu nešto pomiče, a zatim, nakon što oprezno zavirim pod pokrivač, otkriti da se ondje nalazi demonska djevojčica spremna da mi izgrize čitavo lice.

Kratkotrajan guilty pleasure zbog nekoliko sati provedenih pod hipnozom horor poslastica, rezultirao je mojim redovitim noćnim patrolama oko obiteljske kuće. Kao jedinoj osobi u obitelji koja je, zahvaljujući upozorenjima horor filmova, bila svjesna kakvo Zlo nastanjuje i ovaj i onaj svijet, tada mi se činilo sasvim razboritim bdjeti nad snom svojih staraca i buraza, koji su noći provodili bezbrižno spavajući, blaženo nesvjesni da paranormalno ne spava nikad, a da vanzemaljci sasvim sigurno već jesu stigli na Zemlju, te da je samo pitanje kad će se pojaviti kod nas doma i napraviti kaos. Nije li se, uostalom, upravo to dogodilo ne samo specijalnom agentu Mulderu u The X Files, već i obitelji Barrett u Dark Skies, a koliko se sjećam bliskim je susretima na svoje oči posvjedočila i dr. Abigail Tyler istražujući slučajeve neobjašnjivih nestanka ljudi u The Fourth Kind. Istovremeno savršeno svjesna uzaludnosti svoje misije cikličkih provjera jesu li sva vrata zaključana i svi prozori zatvoreni, hororima rasplamsan OCD bio je suviše snažan, stoga je ta čudnovata praksa potrajala još mjesecima.

S vremenom se ispostavilo da je svijet dovoljno zajebano i strašno mjesto, kojemu uopće ne treba zli klaun Pennywise što iz kanalizacije vreba na bespomoćnu dječicu, kao ni Freddy Krueger koji iz obijesti, umjesto da ganja svoje snove, progoni i maltretira bubuljičave tinejdžere u njihovim. Malo po malo, horori su gubili svoju čaroliju. Horor su postale beskonačne administrativne procedure prilikom izrade osobnih dokumenata, horor su nikad razjašnjena šesterosatna kašnjenja vlakova; horori su, na kraju krajeva, ljubavna razočaranja, minus na tekućem računu, razbijen ekran mobitela, puknuti nokat i neposlušni vodokotlić iz kojeg ne prestaje curiti makar ga je „majstor“ popravljao dvaput.

Dok sam za hororcima postupno gubila interes, ostavljajući više gledateljskog prostora ostalim žanrovima sedme umjetnosti, mog prijatelja Žiku nimalo nije zasmetalo što su nam, dok smo odrastali, horor filmovi postajali predvidivi i dosadni. Žika će i danas rado odšetati do kina bez nekog posebnog plana, kupiti kartu i s guštom pogledati najveće smeće koje industrija može ponuditi. Najčešće takvi izleti ne rezultiraju gledanjem solidnog trash filma kao što su Killer Klowns from Outer Space ili Braindead, nebulozni uradak Petera Jacksona u kojemu divovski mutant štakorice i majmuna u ludilu bjesnila grize sve pred sobom.

Krcat kokicama i s politrenom colom u ruci Žika će sjediti u mračnoj kino dvorani i strpljivo pratiti priču o grupici tinejdžera kojima nepoznati netko ubija redom sve osobe s njihove Facebook liste prijatelja. S jednakim će zanimanjem pogledati i film o ukletoj kući koju zaposjeda duh čovjeka kojeg su demoni nekoć davno uspješno nagovorili da potamani vlastitu obitelj, pa kuću nakon toga po dampinškoj cijeni kupi (ne zadugo) sretna američka bijela obitelj, pa se svi u obitelji uskoro neznatno začude što njihov ćaća najednom počne pokazivati znakove devijantnog ponašanja i šuljati se noću po kući, da bi uskoro koknuo obiteljskog ljubimca, zlatnog retrievera po imenu Lucky, a potom krenuo i na ostale ukućane.

Gutao je Žika sve odreda, probavio Saw od prvog do sedmog nastavka, pratio demonsku lutkicu Anabelle dok je mrcvarila svoje udomitelje i njihovo potomstvo, ali nakon što smo zajedno pogledali The Witch, Žika je osuo paljbu.

„Kakvo je ovo sranje?“, upitao me nakon što se ekran zamračio odjavnom špicom.
„Super je film“, odgovorila sam mu iznenađeno, nespremna za prepucavanje.
„Tebi je ovo super?“
„Pa da! Baš je zanimljiv prikaz ujedinjenja religijskog fanatizma i sila pakla u razaranju bogobojazne obitelji. Jedino ne kužim zašto su nakon ekskomunikacije iz sela odlučili izgraditi brvnaru na rubu evidentno uklete šume.“
„Onda mi objasni jel' ta koza bila njihov kućni ljubimac ili je to stvarno đavo? I čekaj, ona pleše s ostalim vješticama na nebu i to je kraj filma? Jel' ovdje riječ o klasičnom teenage angst preseravanju? Zar ovaj film implicira da djeca vjerskih fanatika iz inata roditeljima odlučuju postati štovatelji Sotone? Zbog pubertetskog bunta? Ovo je jedan od glupljih horora koje sam gledao, a znaš da za njih kriterije gotovo da i nemam“, zaključio je Žika.

Premda na površini noćnih mora i oceana podsvijesti pluta svakojako smeće, tu i tamo ispliva dobar horor film, uvjeravao me kasnije Žika, stoga sam prije nekoliko dana nakon dugo vremena popustila nagovaranju i pristala pogledati horor po njegovom izboru. Odlučili smo se za dugo najavljivani A Quiet Place, s potpisom poznatog glumca i do jučer slabo poznatog redatelja Johna Krasinskog, aka Jima Halperta iz američke inačice kultne britanske serije The Office.

„Krasinski je i glumio i pisao scenarij i režirao film“, izvijestila sam Žiku o rezultatima svog guglanja dok smo stajali u redu za karte, „a vjerojatno je i ekipi kuhao kavu na setu, te usput žonglirao rekvizitima. Pazi, ovo mu je već treći put da to radi, treći film.“
„Jedva čekam da ga pogledamo“, uzbuđeno je brbljao Žika, jedva me slušajući: „to je kritika modernog društva i sankcioniranja slobode izražavanja.“

„Dobro, zašto si mi to rekao? Hvala ti što neću moći stvoriti vlastiti dojam, već ga sad moram interpretirati kroz tumačenje koje si mi upravo servirao, a koje najvjerojatnije uopće nije točno. Možda bi me radnja navela na razmišljanje u posve drugom smjeru“, odbrusila sam Žiki, kojem je ovo bio valjda stoti put da mi otkriva detalje o filmu koji ćemo upravo gledati. Nakon što smo petnaestak minuta čamili u redu za grickalice, Žiki smo kupili kokice i kolu, te požurili u dvoranu pronaći naša mjesta.

Početku filma prethodilo je desetak foršpana za druge horore, kako bi se poklonici žanra upoznali s novitetima koji uskoro stižu u kina. S obzirom da se odavno ne smatram jednom od njih, vrijeme sam kratila proučavajući ljude u dvorani. Oko nas su se mahom nalazili tinejdžeri, no bilo je tu i nekoliko parova koji su se stisnuli jedno uz drugo u napetom iščekivanju filma, naizmjence srčući colu iz velike čaše i tiho brbljajući besmislice na samo njima razumljivom jeziku. Uočila sam i neke dečke u srednjoškolskoj dobi koji su se odlično zabavljali gledajući čas u filmiće na ekranu mobitela, čas u djevojke koje su se onuda muvale u pripijenim trapericama i mucastim hoodie majicama. Uz još nekoliko frajera u kasnim tridesetima, koji su se zbili u posljednji red, Žika i ja smo definitivno bili najstariji u publici.

„Baš lijepo“, okrenula sam se Žiki, koji je već hrskao svoje kokice, „usprkos pirateriji još uvijek gro mladih ide u kino. Kasnije se vjerojatno još malo druže, možda odu na biljar, pa sutra u školu.“
„Jako lijepo“, podrugljivo je dodao Žika, „čekaj samo da počne film.“

Nekoliko trenutaka kasnije svjetlo je počelo slabjeti, da bi se uskoro sasvim ugasilo. Na platnu se prikazala molba/upozorenje da isključimo zvuk na svojim mobitelima, koje se za nas malobrojne starce pokazalo posve nepotrebnim, a za mlade tragično bezuspješnim; od samog početka filma oko nas su bipkali i cinkali zvukovi bezbrojnih notifikacija svih postojećih društvenih mreža. No, odavno navikli na ometajuće zvukove vlastitih mobitela, Žika i ja hladnokrvno smo ih ignorirali, usredotočeni na zbivanja koja su se upravo odvijala platnu.

Saznajemo da je neka pošast poharala svijet, te se šačica preživjelih, uključujući bračni par Abbott i njihovo troje djece, snalaze kako znaju i umiju. Usredotočeni na potragu za hranom i lijekovima, sve što Abottovi čine odvija se u tišini, a umjesto razgovorom, sporazumijevaju se znakovnim jezikom, mimikom lica i crtkanjem prstima po prašnjavim površinama. Uskoro postaje jasno zašto se svi panično boje pisnuti - Zemlju su, naime, nastanila krvoločna bića; potpuno slijepa, no izuzetno izoštrenog sluha, zbog čega im neoprezne galamdžije, bez obzira bila riječ o rakunima koji se potuku kraj potoka ili čovjeku koji je gromoglasno kihnuo, začas postaju plijenom.

Usprkos neprekidnom strahu za goli život, obitelj Abott nastoji sačuvati zdrav razum i živjeti koliko-toliko normalnim obiteljskim životom, te s vremenom nauče kretati se i obavljati svakodnevne radnje u potpunoj tišini. Osim ubojitih bića koja vrebaju na svaki šum, Abottove muče i sasvim obične brige; majka Evelyn (Emily Blunt) i otac Lee (John Krasinski) trude se pružiti djeci makar privid normalnog života, iščekujući s mješavinom straha i radosti trenutak kad će Evelyn, koja se nalazi u visokom stupnju trudnoće, roditi još jedno dijete. Kći Regan na pragu je puberteta i osjeća se otuđeno od ostatka obitelji, sin Marcus boji se trenutka kad će s ocem krenuti u šumu na obuku iz manly vještina i lov na divlje životinje, svjestan što će se dogoditi ako naprave i najmanji zvuk…

Originalnu i obećavajuću premisu ubrzo su pokopali sami gledatelji. Tijekom idućih devedeset minuta veći dio publike u dvorani nemilice je trolao film; scene koje su se na platnu odvijale u potpunoj tišini i koje su trebale stvoriti ugođaj napetog, tjeskobnog iščekivanja prije snažnog boo trenutka, posve su iskasapljene uslijed glasnog žvakanja, gurkanja i smijuckanja hormonalno neuravnoteženih tinejdžera. Ni uz najfleksibilnije poimanje prihvatljivog kino bontona nije se u tu kategoriju moglo utrpati štipkanje i smijuckanje koje je dopiralo do nas iz reda D, sa sjedala 2 i 3. Što je bila dramatičnija tišina na platnu, galama u dvorani kao da je bila glasnija, a supersonična krvožedna bića nikako nisu dolazila da potamane nemirne duhove. U jednom je trenutku, otužnom koliko i komičnom, pred nas izvirio student koji prodaje kokice, kolu, a odnedavno i one proteinske napitke i proderao se: “Bez priče, 'alo! 'oćete da vas pobacam van?!”

Pokušaj uvođenja reda od strane prodavača kokica, jedva koju godinu starijeg od dijela publike koji je sabotirao doživljaj svima ostalima, naišao je na val smijeha, dobacivanja i sprdnje. Premda je načelno posjedovao diskrecijske ovlasti da klince izbaci iz kina, bio je previše lijen i nemoćan da bi poduzeo išta više od tobože prijetećeg paradiranja prolazom između sjedala, a upravo je njegova glava zaklanjala radnju na platnu, dok je na klince dreknuo da budu tihi baš u trenutku dok smo čekali hoće li se minuta tišine na platnu naprasno prekinuti i rezultirati smrću jednog od glavnih likova. Njegovom ulasku i izlasku iz dvorane u inačicama ove scene svjedočili smo još dva puta, a pred sam kraj filma neidentificirana se osoba iz reda D pri odlasku na WC spotaknula u mraku, te pala na koljena, uz glasan jauk.

Kad se nakon antiklimaktične završnice napokon upalilo svjetlo, bilo je jasno da smo upravo pogledali film koji bi u uvjetima kućnog prikazivanja ostavio sasvim drugačiji dojam. Krasinski, koji s Blunt ima dvije kćeri, izjavio je u jednom intervjuu da se prilikom snimanja A Quiet Place vodio pitanjem koliko bi daleko bio spreman ići da bi zaštitio svoju djecu. Film je nazvao svojevrsnim ljubavnim pismom svojim djevojčicama, od kojih je mlađa, Violet, rođena svega tri tjedna prije nego što je Krasinski počeo raditi na scenariju. Zahvaljujući kemiji između supružnika Krasinskog i Blunt, prikaz obiteljskog ljepila ljubavi i požrtvovnosti uspio je doći do izražaja unatoč komešanju nemirnog dijela publike, kojoj je iz nekog razloga bila smiješna scena u kojoj Lee i Evelyn u tišini plešu na glazbu koju slušaju svaki kroz jednu slušalicu. Međutim, u kakofoniji glasova i zvukova kino dvorane izgubila se svaka napetost, a glasnim upadicama u tihe scene filmu je izbijen adut. Umjesto tihog filma, gledali smo bučnu predstavu.

Palo mi je na pamet da su gađanje kokicama, trčanje između redova stolica, pljuvanje s balkona na parter, zviždanje i bacanje preko naslona nekoć bile jednako česte pojavnosti prilikom kino projekcija kao što su danas visoki tonovi koje ispuštaju Messenger i WhatsApp. Urbana legenda kaže da se jednom davno za vrijeme projekcije filma u nekom od starih zagrebačkih kina iz mraka začuo panični glas: “Doktora! Molim Vas, ima li doktora u kinu?”. Nakon nekoliko trenutaka javio se jedan glas: “Ja sam doktor. Što treba?“, a onaj prvi glas mu dobaci: “Doktore, a kak' vam se sviđa film?”.
„Da je film išta valjao, svi bi umuknuli“, zaključio je Žika lakonski dok smo hodali prema tramvajskoj stanici.
"Bome, stvarno žestoka kritika sankcioniranja slobode izražavanja“, primijetila sam.
Žika se samo smijao.

Foto: IMDB
Objavljeno: 27.04.2018. u 14:51
Tagovi: film

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p