'Kad se ne znaš prodati, ostani gladna!'

Uvijek mi je bio iritantan onaj izraz koji scenaristi stavljaju u usta likovima američkih filmova: „I'm between jobs“. Kao da se u podtekstu osjeti nervoza na rubu pasivne agresije dok osoba opisuje svoj život na način da zvuči kao da je zaglavila u pokretnim vratima, a činjenica da trenutno nema posao prezentira se kao statistička pogreška i taj se in between dio života uopće ne broji.

Kad živiš u Hrvatskoj, jednostavno kažeš da si nezaposlena, iz čega se jasno zaključuje da zapravo nisi ni na početku, a kamoli in between. Uostalom, pomalo patnički prizvuk same riječi baš dobro pristaje tradiciji našeg podneblja. Vjerojatno bi me na ovo neki lifecoach dobrohotno upozorio da ću, budem li se izjašnjavala kao nezaposlena, s vremenom postati nezapošljivom i bez fake it 'till you make it pristupa polako otklizati niz tobogan neuspjeha, nakon čega će biti vrlo teško uspeti se skliskim ljestvama društvene pokretljivosti.

I dok biti privremeno nezaposlen ili in between nije tolika drama, zabrinutost koja je uobičajena i primjerena s vremenom počinju raspirivati vijesti iz zemlje, sve tanje stanje na bankovnom računu i tuđi tjedni updates sa LinkedIna, da bi me uskoro do anksiozne faze dovela ideja da sam možda baš nezapošljiva, i to očito jedina s obzirom na to da posvuda vidim ljude koji žure; pored tramvajske stanice na Glavnom kolodvoru trče studenti, šljakeri, start-up j.d.o.o. poduzetnici, ilegalci i prosjaci. Svi osim mene uskoro moraju negdje biti.

Ovdje se ne moram deklarirati kao in between kako bih izbjegla izazvati osjećaj nelagode u sugovornika koji će ih navesti na nervozno miješanje odavno hladne kave u koju su već usuli sasvim dovoljnu količinu šećera ili pak tipkanje odgovora na automatiziranu poruku ZG parkinga u kojoj piše da je kupljena karta za zonu 2 u iznosu od šest kuna „a dotad čuvajte ovaj SMS“; naprotiv, naviklost ljudi na stanje stvari u zemlji Hrvata na brdovitom Balkanu rezultira izostankom druge reakcije osim ohrabrujuće i tople utješnice: „Ma ne brinem se ja za tebe!“. Super i hvala, ali nakon što mi se to kaže ja i dalje brinem, pa se u bezbrojnim dnevnim dijalozima u vlastitoj glavi različite verzije mene pokušavaju dogovoriti koji je najbolji pristup rješavanju egzistencijalne napetosti. Prva se za riječ, bojažljivo i oklijevajući, javlja misao uključena u sve operacije, posebno ove računske koje se tiču nepostojećih prihoda i sve većih rashoda; smatra da bi za početak, možda, trebalo prihvatiti prvi suvisliji posao za koji mi se pruži prilika. Druga, koja je očito doslovno shvatila onu Jobsovu stay hungry, bijesno skače na spomen takvih kompromisa i viče da se ni u ludilu ne odričem svog đira i snove prodam tako jeftino, u svrhu golog preživljavanja, jer što je život bez joie de vivre, ništa Dolce Vita i nigdje umamija? Nećemo se prodati, ostajemo gladne, zaključila je raspravu treća i pomirljivim tonom predložila da vlastitu potragu potpomognem prijavom na burzu, čisto da saznam za više opcija.

Upis na burzu nije se pokazao korisnim u smislu dobivanja posla, ali je sjajno poslužio u svrhu informiranja na način da sam u tri mjeseca primila SMS koji me pokušao uvjeriti da se odlučim na prekvalifikaciju iz politologa u majstora izrade nakita od perlica, za samo trideset dana! Čitala sam da je neko istraživanje koje je proveo Virgin Pulse pokazalo da 77% milenijalaca atmosferu u radnom okruženju smatra jednako bitnom ili čak bitnijom od plaće, iz čega se može zaključiti da milenijalci obuhvaćeni spomenutim istraživanjem nisu imali prilike gostovati na burzi i da im je glava u Cloudu, što je dobro za njih jer će u IT branši gotovo sigurno raditi u uredima uređenim prema Google-shui načelima, koja s jednakom strašću i manjim budžetom njeguju i podupiruće digital branše. Tko uostalom ne bi htio raditi na mjestu gdje su perks ne samo besplatne bijele plombe, satovi joge i hrana u neograničenim količinama, već ti poslodavac sredi da se netko pobrine i o tvojoj djeci i ljubimcima; odveze ti auto na pranje, pokupi lijekove i svaki dan pospremi kuću?

Ono što veliki mogu, mali mogu oponašati; pa je tako direktor jedne male, ali solidno poslujuće tvrtke, odlučio da je došlo vrijeme da zaposli asistenta. Na oglas upravo te tvrtke, koja nit' je bila Google, nit' je nudila perks osim plaće, naišla sam nakon što sam tog dana već pregledala i otpisala desetke poslova.
Tvrtka se bavi prodajom u području telekomunikacija i zapravo je vanjski partner velikih teleoperatera, posao se sklapa „na određeno vrijeme s mogućnošću prelaska u stalni radni odnos“ (klasika), a radno mjesto je Asistent Direktora. Kandidat mora biti stručan, brz i pouzdan jer će postati nezamjenjiv poput Samwisea Frodu, Robina Batmanu ili Sancha Panze don Quijoteu. Asistenti su tu da udvostruče broj očiju, ruku i moždanih ćelija uključenih u radni i kreativni proces, ili čak ponesu Prsten dio puta do Mordora.

Procedura je bila uobičajena - nakon psiho testiranja slijedio je test poznavanja proizvoda i poslovanja tvrtke uz dva case study zadatka. Tjedan dana nakon posljednjeg testiranja, nazvala me Beta, simpatična službenica HR-a, te me pozvala da idući četvrtak dođem na intervju kako bih upoznala gospodina direktora. Nakon pet zastoja u prometu žurim kako bih stigla na vrijeme, zbog čega me na kraju Jadranskog mosta zaustavljaju Sigurnost i Povjerenje. Nastojim im objasniti da inače zbilja poštujem ograničenja brzine, no sad jako žurim stići na intervju koji zvuči obećavajuće; na što mi Sigurnost poželi sreću na intervjuu, a Povjerenje mi uruči uplatnicu za petsto kuna nedobrovoljnog priloga u državni proračun, uz napomenu da će biti dovoljno i dvjesto pedeset ako ceh podmirim u narednih tjedan dana. Ubrzo stižem do svoje buduće firme i parkiram u podzemnoj garaži, te se trčeći jedva uspijem domoći izlaza na stubište. Nekoliko minuta kasnije, još uvijek blago zadihana, prolazim pored portira koji mi mahne da priđem dok mi pozove lift.

Desetak sekundi kasnije lift se zaustavlja na katu na kojem se nalazi desk. Nasmiješena djevojka koja ondje radi uspijeva me ponuditi sokom makar paralelno obavlja tri telefonska poziva, nakon čega stavlja ruku na slušalicu zamolivši me da sjednem i pričekam dok Beta dođe po mene. Dok tako sjedeći čekam i lupkam prstima po naslonu stolice, najednom se začuje se glasan smijeh djevojke s deska koja upravo razgovara s tipom koji mi djeluje poznato. Nakon što se dotični udaljio niz hodnik, vidjevši valjda da se pitam tko je to, ona mi se obrati: „Da, da, dobro si vidjela“, na što mi sine o kome je riječ – liku koji je postao poznat nakon gostovanja u jednom od bezbrojnih realitya. Nakon što je neko vrijeme žuti tisak zanimalo sve o njemu i njegovim sustanarima, kad se hype smirio i njegov se život polako počeo vraćati pod okrilje anonimnosti.

„Aha, skužila sam tko je“, dobacim sa svog mjesta djevojci za deskom, „ali otkud on ovdje?“
„On je asistent našeg direktora“, odgovori mi. „Ali ne, ne asistent ove vrste za koju se ti prijavljuješ“, počela se smijati, očito zabavljena zbunjenim izrazom na mom licu, „on mu ode u grad obaviti što treba, odradi neke sastanke, vozi klince na more kad šef ne stigne i tako. On mu je više kao osobni asistent“, zaključi. Beta stiže nekoliko minuta kasnije i mahne mi da je slijedim. Ubrzo se zaustavimo pred masivnim drvenim vratima direktorovog ureda iz kojeg se nakon tihog kucanja začuje poziv da uđemo. Prostor je bio veći od stanova polovice ljudi koje poznajem, na podu kojeg se od ruba do ruba raširio mekani tapison boje slonovače. Na naš jednoglasni „Dobar dan“ gospodin direktor ne odgovara odmah, već nastavlja namršteno gledati u svoj Macbook dok lijevu ruku podiže u zrak s uno momento zamahom, pa Beta i ja sjednemo.

U kutu sobe uočavam pravi koš za košarku, a na lebdećoj polici pored koša nalazi se pet lopti: košarkaška, nogometna, odbojkaška, rukometna i bejzbolska. Na zvuk odmicanja stolice shvatimo da direktor dolazi prema nama. Pruža mi ruku i kratko se predstavivši zavali se u fotelju nasuprot mene.
„OK, daj mi svoj pitch“, kaže gospodin direktor okrenuvši glavu prema prozoru s moje desne strane i zagledavši se nekamo u daljinu. Na trenutak zbunjena, uspijevam otresti početnu nervozu i započnem u glavnim crtama svoje predstavljanje, da bi me gospodin direktor, nestrpljiv kao da pred sobom ima učenika koji i nakon opetovanog ponavljanja nikako da shvati zadatak, prekinuo nakon deset sekundi rečenicom: „Ne, ne; ne tako. Rekao sam ti da mi daš svoj pitch, a ti si se krenula predstavljati. Želim pitch, želim da mi se prodaš, da mi složiš spiku i uvjeriš me zašto da baš tebe uzmem na ovo radno mjesto“.

Duboko udahni, pomislim. „Pokušala sam vam 'složiti spiku' prije nego ste me odlučili prekinuti na samom početku“, izgovorila sam polako, nastojeći zvučati smireno; no osjećala sam da mi obrazi gore i srce počinje mahnito udarati; uobičajena fiziološka reakcija na prve znakove potencijalnog sučeljavanja. „A zašto si prekinula govoriti? Tebe se inače lako može smesti?“, upitao me vraćajući pogled. Uputila sam dug pogled prema njemu. Bio je mlad. Bio je zgodan. Bio je dobro odjeven. I bio je samodopadan, arogantni kreten. „Ako ste očekivali da na razgovoru za posao govorimo istovremeno, onda možemo zaključiti da ste me lako smeli. Ali Vi ste u poziciji da ispitujete, stoga sam prekinula predstavljanje da čujem koje je pitanje“, odgovorila sam, nastojeći zvučati pribrano, iako sam ga već tad htjela poslati u vražju mater. Činilo se kao da ga je odgovor donekle zadovoljio jer je razvukao desnu stranu usana u nešto nalik osmjehu i počeo prčkati po Betinom fasciklu iz kojeg je ubrzo izvukao moj CV. Po pitanjima koja mi je postavljao bilo je potpuno jasno da ga prvi put vidi. Kad došao do dijela u kojem se navodi radno iskustvo, usta su mu ponovno postala stisnuta crta.

„Vidim, Vi imate iskustva u prodaji; radili ste za konkurenciju. Tri godine, je li?“, upitao je ne podižući pogled s papira. Nakon mog potvrdnog odgovora, najednom je uzviknuo: „Mrzim Vas!“
Trznuvši se, Beta mi je krajičkom oka uputila pogled u kojem su se miješali užas i isprika, a gospodin direktor se počeo smijati kao da je upravo ispričao baš štosan vic i izjavio: „Ma ne mrzim Vas osobno, nego Vas i Vašu bivšu firmu! Jer ima pristup klijentima, ima mogućnosti i to me frustrira, razumijete? Da ja to sve imam, čuda bih stvarao! Bili bismo deset puta jači!“

Govorio je sve glasnije i nepovezanije, gubeći se između neuvjerljive samohvale i iskrenih frustracija. Pitala sam se kako bih ikada mogla poštovati ovog rastrojenog čovjeka koji nepoznate ljude obasipa uvredama, pitajući se koliko često bi vikao na mene i bih li ga u tom slučaju pogodila redom svim onim loptama, od košarkaške za zagrijavanje do bejzbolske za pamtljiv finiš. Ne znam je li mi Beta pročitala misli, no najednom je ustala i obratila mi se kao da je čitavo vrijeme sudjelovala u razgovoru, zahvalivši mi na vremenu uz obećanje da će mi javiti rezultate. Već smo bile na vratima kad se gospodin direktor ponovno javio: „Beta, jesi joj rekla kakvi su uvjeti, plaća i to?“ Nakon što smo izašle u sigurnost hodnika, Beta mi se počela ispričavati. Rekla je da je direktor malo osebujan i da komunicira specifičnim stilom, dodavši da se na to s vremenom svi naviknu. Istaknula je potom kako rad za njega ima mnoštvo prednosti i da bi joj bilo drago da postanem dio tima. Nisam je više slušala.

Na izlazu iz zgrade, u trenutku prije nego što ću izaći kroz vrata, na njima se s vanjske strane pojavio onaj tip iz realitya. Znojan, s vrećicom u jednoj ruci i paketom nekakvih časopisa u drugoj, nestrpljivo je prošao kroz vrata i pojurio prema liftu. Bradom je pridržavao mobitel dok je žustro i nervoznim glasom nekome s druge strane linije nešto objašnjavao. Prebacivši sav teret u jednu ruku, oslobodio je drugu kako bi kopao po džepovima, nešto tražeći. U jednom trenutku paket časopisa kliznuo mu je iz ruke i pao na pod, a iz potrganog papira na sve su se strane rasuli časopisi. Crven u licu i bijesan, počeo je glasno psovati i vikati na portira da mu dođe pomoći. Promatrajući taj prizor, posljednji trenutak prije no što ću se okrenuti i izaći, shvatila sam da je gospodin direktor bio u pravu. Stvarno mu se nisam znala prodati.