LIFESTYLE

'Milencijalci su nalik pandama - gladni, pospani i bez želje za potomstvom'

Veze i vezice: Gdje je otišlo u krivo?
Komičar Louis CK velik je dio fanova privukao urnebesnim forama kojima se referira na vlastito iskustvo roditeljstva: „Nikad ne osuđujem druge roditelje. Znate ono kad u Mc Donald'su ili trgovini igračaka ugledate majku koja upravo doživljava potpuni raspad sistema zbog svog klinca i dere se nešto tipa: 'Ušuti, mrzim te, odvratan si!', a ljudi uokolo stoje zgroženi s facama koje govore: 'Jao, kakva užasna majka'? E pa znate što, ti ljudi koji to rade nisu jebeni roditelji – jer svaki roditelj koji se u tom trenutku ondje zatekao sigurno misli u sebi: 'Što li je taj usrani klinac napravio onoj sirotoj ženi? Jadnica… da joj barem mogu nekako pomoći.'“

I premda je #MeToo pokret na svjetlo dana iznio činjenicu da je Louis CK kreten i siledžija koji je u maniri patetičnog egzibicionista svoju golotinju nutkao ženama s namjerom da provocira, fascinira ili jednostavno skrene pozornost na sebe; neporeciva je činjenica da je isti taj Louis CK vraški dobar komičar koji je godinama osvajao publiku svojim sarkastičnim i inteligentnim forama. S njegovom interpretacijom i iskustvom roditeljstva velik dio te iste publike mogao se itekako poistovjetiti, dok je kod nas ostalih stvorio dojam da bismo se u toj ulozi vjerojatno osjećali vrlo slično.

Ulaskom u tridesete kao da postaje neizbježno suočiti se s odlukom je li roditeljstvo nešto što doista želimo, a premda je diskurs i tradicionalnijih društava poput hrvatskog donekle prihvatio da je O.K. ako odlučiš da ne želiš djecu, kao da raste pritisak na one koji tu odluku još uvijek ne mogu ili ne žele donijeti. Nametanje roditeljstva kao svete dužnosti, koju se nerijetko poistovjećivalo s pronalaskom svrhe u inače besmislenom ljudskom postojanju, kod mnogih je proizvelo averziju na upite vidimo li se u ulozi roditelja. Kako da se slabašan glas koji odgovara: „Ne znam“ uopće čuje u kakofoniji pasivno agresivnih, nervoznih, gotovo upozoravajućih pitanja: „Misliš li se ti udati?“, „Planirate li djecu?“, ili „Kad ću dobiti unuke?

Neizvjesnost ishoda kao da je teže prihvatiti onima koji takva pitanja postavljaju, nego onima kojima su upućena. Sit gladnom ne vjeruje, pa tako ni milenijalcima generacija njihovih roditelja, kohorta zvana Baby Boomers. Naziv se uvriježio se u zapadnoj kulturi imenujući generaciju rođenih između poslijeratnih četrdesetih i kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon što je ratna stradanja i kaos zamijenila demografska i gospodarska obnova, entuzijastični zamah koje se proširio diljem do jučer opustošene Europe, američki su se vojnici sa svjetskih bojišnica vratili kućama da bi otkrili kako pogone bezbrojnih tvornica sad vode žene, istovremeno držeći na okupu sva četiri kuta kuće u doba dok je multitasking bio umješnost koja se podrazumijevala. Činilo se da je na svijet, barem u ovaj tehnološki razvijeniji dio, napokon stiglo sedam debelih krava. Osim povoljnog društveno ekonomskog konteksta za rađanje djece, činjenica je da nikad nije uopće bilo upitno da bi se djeca trebala rađati; prokreacija je bila u službi nezaustavljive životne sile koja se na jednak način ispoljava kod ljudi kao i u organizama na nižim granama filogenetskog stabla.



Nije zabilježeno tko se i u kojem točno trenutku počeo nećkati oko pravljenja beba, ali je od klice ideje s vremenom nastala epidemija zbog koje se zabrinjavaju demografi, političari i wannabe bake diljem svijeta, koje su zebnjom u srcima mogle samo bespomoćno promatrati kako njihovo potomstvo odgađa, a u nemalom broju slučajeva i otkazuje odluku o rađanju vlastitog. Poput pandi, koje ne zabrinjava previše činjenica da su vrsta na rubu istrebljenja, umorni i gladni milenijalci fokusirani su na ukusnu klopu i neutaživu potrebu za spavanjem. Pritom smo, čini se, sve manje raspoloženi za razmnožavanje, a da nije riječ o samo o bapskim pričama potvrđuju i statistike.

Prema podacima koje bilježi američki National Centre For Health Statistics u SAD je 2017. godine rođeno 3,8 milijuna djece, odnosno dva posto manje nego 2016. godine. Negativna stopa nataliteta zabrinula je čak i Kineze, zbog čega su 2015. godine naposljetku odustali od svoje čuvene politike jednog djeteta, uvedene 1979. godine upravo kako bi se ta ista stopa nataliteta suzbila i za koju demografi procjenjuju da je prevenirala rođenje gotovo pola milijarde ljudi.



U Hrvatskoj se, sasvim očekivano, službena i državna statistika još uvijek ne uspijevaju složiti jesmo li u demografskom deficitu ili suficitu. Prema podacima koje je u srpnju prošle godine objavilo Ministarstvo uprave, Hrvatskoj je u 2017. godini rođeno 17 608 djece, 217 više nego u 2016. godini. Dio sociologa i demografa nije doduše sasvim uvjeren u vjerodostojnost tih podataka te su skloniji vjerovati onima Državnog zavoda za statistiku, koji pak ukazuju upravo suprotno – prema njima je 2017. godine zabilježen je pad broja rođenih, te se govori o brojci od 36 556 rođenih, odnosno 981 djetetu manje nego u 2016. godini.

Nakon što je Europa širom otvorila šengensku kapiju kroz nju je pohrlio stampedo useljenika koji su jedva dočekali da hrvatska putovnica u međunarodnim relacijama napokon počne nešto značiti. Veselje zbog većeg broja radnih mjesta poprimilo je gorku notu, jer su mnoga od njih bila ista ona na kojima je do jučer radio netko kome se napokon skupio pun kufer, te je odlučio otići i obavljati isti taj posao za dodatnu znamenku na platnoj listi negdje gdje možda jest 'ladno, al' standard, a gdje se za manje od pola plaće mogu iznajmiti ili čak kupiti ljupke kućice od čokolade s prozorima od marmelade.



S nikad širim dijapazonom mogućnosti zaposlenja u Hrvatskoj, obećanjima vatrogasnih mjera vaučera od tisuću eura i navodno strateškim politikama demografske obnove preostaje čekati i vidjeti koliko će nas na ovim prostorima odlučiti da ne interuptiramo koitus, odbacimo pilulu, probušimo prezervative i prepustimo da nam ciklus menadžerira Random Number Generator a da kismet ili force majeure presude kad je došlo vrijeme za devet mjeseci tjelesnih transformacija i hormonalnih preokreta; za smanjenu pokretljivost, otečene zglobove i razvoj afiniteta prema dotad nezamislivim prehrambenim kombinacijama poput kiselih krastavčića sa šlagom.

Iako je posljednja recesija svjetskog gospodarstva i završila prije gotovo čitavo desetljeće, mnogi među nama dobro ćemo razmisliti prije nego se upustimo u akcije prokreacije. Iako se podrazumijeva da ne postoji jednoznačno objašnjenje za odgađanje zasnivanja obitelji kod današnjih generacija i da je teško utvrditi je li u pojedinačnim slučajevima posrijedi strah od nepoznatog ili pragmatična i pomno kalkulirana odluka, sve niža stopa nataliteta neupitno utječe na društvo u cjelini. Statistike koje upozoravaju na svima očitu situaciju demografske neravnoteže u društvima poput hrvatskog, u kojemu je omjer četiri zaposlene osobe naspram jednog umirovljenika tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća pao do danas na gotovo tek jednu zaposlenu osobu na jednog umirovljenika, zbog čega se iz ionako previsokih doprinosa na plaću trenutno zaposlenih uskoro neće moći isplaćivati ni poslovično mršave mirovine iz stupa generacijske solidarnosti.

U nagađanjima o razlozima zbog kojih žene odgađaju početak majčinstva valja uzeti u obzir da su upravo one godine života koje su za njihove majke bile formativne u smislu stupanja u brak i zasnivanja vlastitih obitelji, u poslovnom svijetu danas ključne za potencijalno napredovanje u profesionalnom smislu. I premda većina ljudi jednostavno ima posao, a tek nekolicina karijeru, bez obzira o kojem od dvoga se radilo predstoji dosta truda u nastojanju da ostvarenja i održavanja dobrih rezultata.
Business Insider u zanimljivom članku piše kako je zbog nesigurnih i neodlučnih milenijalaca psihoterapeutima dodatno procvao ionako odlično uhodan posao, što i ne čudi uzme li se u obzir da su na interpretaciji iskustava ranog djetinjstva kroz odnos roditelja i djece izgrađeni sami temelji teorije i tehnike psihoanalize. Jedna od terapijskih radionica naziva Baby Decision košta 115 dolara po osobi, s popustom za drugu osobu ako dolazite u paru, dok savjetovalište San Francisco Women nudi pomoć ženama kako bi premostile osjećaje krivnje, žaljenja ili straha koji proizlaze iz odlučivanja o djetetu istovremeno ih učeći prepoznavanju nezdravih obrazaca vlastitog djetinjstva kako bi ih se oslobodile i bez grča zbog tuđih očekivanja prihvatile svoj izbor.

Kako je ispričao Louis CK: „Ne možeš ni uživati u činjenici da si roditelj jer to nije nešto na što možemo biti ponosni, s obzirom na to da smo koma roditelji. Svi smo koma roditelji. Radimo ogromne greške pri odgoju djece i pravimo se blesavi pritom: 'Ups! Mislim da sam možda uzrokovao trajnu štetu razvoju svog djeteta… a ništa sad, idemo dalje… valjda?'“.



Zanimljiva je i statistika kako je unutar jedne dobne skupine u 2017. godini ipak zabilježen porast broja rođene djece, a to su žene u ranim četrdesetima. Ako su četrdesete nove tridesete podatak je očekivan, no s čini se kako dio žena smatra kako je biološki sat ipak nešto više od konstrukta te da pred sobom nemaju još mnogo vremena za rađanje djece ukoliko žele utjecati na minimiziranje izgleda potencijalno rizičnih trudnoća. I premda je najlakše odmahnuti rukom i otpisati strahove kao obične uobrazilje, svatko tko je ikad doživio anksiozni napadaj točno zna koliko je snažno i paralizirajuće njegovo djelovanje. Gdje netko vidi samo buhu, netko drugi u uvećanoj sjeni buhe na zidu doista vidi slona.

Razmišljamo li previše vrteći se u nezdravim spiralama ili smo samo oprezni? Svatko je imao je prilike upoznati roditeljstvo s one druge strane; iskustva variraju od neizrecivo tužnih i strašnih do beskrajno bezbrižnih i sretnih, gotovo idiličnih. I dok nitko od nas nije imao priliku birati u kakvoj će obitelji doći i odrastati u svijet, ipak nas se nešto pita ako ne o ishodu, onda makar o željama kakvu obitelj bismo, ako uopće, mi sami voljeli zasnovati. Današnja djeca generacija su koja će se s tim istim nedoumicama suočiti sutra i na nama je da se potrudimo položiti audiciju za najodgovorniju ulogu koju ćemo ikad obnašati, riječima Louis CK-a: „Ne odgajam djecu, već ljude koji će od njih jednog dana postati i kao roditelj im moram osigurati alate koji će im pomoći da prežive užase života.“

Ono što kritičari milenijske generacije propuštaju uzeti u obzir jest činjenica da za mnoge od nas čekanje ne znači oklijevanje, već strpljenje. Želimo se strpjeti s preuzimanjem odgovornosti za maleno i bespomoćno ljudsko biće kako iz odnosa s njime ne bismo kompenzirali ono što nam nedostaje, bilo da je riječ o osjećaju samopoštovanja, sigurnosti ili potrebi za ljubavlju. Želimo raditi na sebi koliko god je potrebno kako na dijete ne bismo projicirali vlastite strahove, neispunjene želje i ambicije uvjeravajući se pritom da samo činimo ono što je za njega najbolje. I premda ne možemo znati kakav će biti ishod tog odnosa, možemo biti sigurni da smo upravo taj odnos svim srcem željeli. Tek nakon što sebi pružimo odgovor na pitanje je li roditeljska uloga ona koju doista želimo, možemo se nadati da će se zakon vjerojatnosti, sreća ili blagoslov, u što god vjerovali; pobrinuti da je jednog dana i dobijemo.
Foto: Unsplash
Objavljeno: 24.02.2019. u 01:43

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p