U vrijeme dok smo Vedran i ja još pripadali offline generaciji klinaca, za vrijeme školskih praznika često bismo boravili kod naše Babičke u Daruvaru. Legenda kaže kako u vrijeme našeg coming of age nije bilo interneta, telefon je Babička koristila samo kad bi zvala kćeri ili rodbinu u Češkoj, a TV smo gledali isključivo onda kad bi vani padala kiša. Uz hordu djece naših godina koja je stanovala u Babičkinoj ulici, ni jedno od nas, uostalom, nije bilo briga za TV program. Radije smo upadali do koljena duboko u muljeviti potok, napucavali loptu i pržili potkoljenice koprivama, ili se igrali skrivača po prašnjavim tavanima, provirujući iza zastora kobasica u smočnicama i tražeći skrovišta ispod teških fotelja prekrivenih zelenim flisom. Trenuci predaha uslijedili bi tek kad bi se s prozora nečije kuće ili s druge strane potoka začuli glasovi odraslih koji bi nas dugo i katkad posve bezuspješno dozivali da se načas vratimo kući, smirimo disanje, usporimo otkucaje srca i prije jela operemo obje ruke ili bar onu kojom ćemo uhvatiti šnitu kruha, batak ili komad pite. Nevolja je bila u tome što pauze za gablec najčešće nisu bile usklađene, pa da na zvuk gonga svi poslušno krenemo kućama. Nervozni zbog osjećaja odgovornosti i krivnje što napuštamo ratne drugove, suputnike na prekomorskom putovanju brodom, ekipu iz graničara i ostale karike lanca probijanaca, ovisno o tome u koji smo se storytelling u tom trenutku uživjeli, Vedran i ja sjurili bismo se u Babičkinu kuću. Cupkali bismo tako na mjestu, ne izuvši se, nestrpljivi da se što prije vratimo svojoj ekipici koja bi nas, uzevši pauzu od igre, čekala voljno sjedeći u travi ispod bandere kraj Babičkine kuće. Nakon što bi nas Babička oboje zadužila marendom, pohitali bismo prema izlaznim vratima na kojima bi nas ubrzo zaustavio odlučan Babičkin glas: „To da ste pojeli prije nego istrčite na ulicu.“ Šokirani nerazumijevanjem za našu potrebu skraćivanja boravka u kući radi trivijalnosti poput gableca, glasno bismo protestirali, dajući Babički jasno do znanja da nam curi dragocjeno vrijeme na raspravu, a već smo mogli biti vani. Babička je bila posve nezainteresirana za našu argumentaciju: „Ne jede se na ulici. Ako nemate za ponijeti, pojedite kod kuće. Nije lijepo dražiti ostale nečime što oni nemaju. Brat i ja u čudu bismo se pogledali. Pa imali su i ostali, pokušavali smo objasniti Babički, zašto bi ih uzrujao, pobogu, pogled na komad kruha s kajmakom i breskvu? No Babička je bila nepopustljiva, stoga nam nije preostalo nego prožvakati na brzinu, progutati i prije toga i viknuti pozdrav prije puta u nastavak pustolovina. Ono što je Babički, koja je pamtila stajanje u dugim redovima da dobije deset deka šećera, koliko su „po duši“ u poslijeratno doba njenog djetinjstva dijelili stanovništvu bilo nezamislivo: da onaj koji ima to gura pod nos onome koji nema, svakodnevica je digitalnog doba u kojemu si super ako si zaInsta super. Njoj, koja je oskudicu upoznala ranije i daleko bolje no obilje, koncept postojanja nekih svjetova u kojima stvarni ljudi kroz kvadratičaste izloge Instagrama predstavljaju svijetu što su odjenuli, pojeli i pročitali; kamo su putovali i što su kupili, bilo mi je podjednako zahtjevno objasniti kao i to kako znam gdje su i što rade članovi naše bande iz djetinjstva i zašto na njeno prepričavanje novosti odvraćam sa „Znam, Babi, vidjela sam na Internetu“. Dok sam radila na tome da zaradim akademski naziv bakalara, a kasnije i magistre stručnjakinje za općenito, Babička bi prilikom naših razgovora o aktualnostima života nekadašnjih klinaca iz ulice, redovito krenula zapitkivati kako mi ide fakultet. Objasniti joj što je studij politologije bilo je čak teže nego predstaviti kako funkcionira World Wide Web, ali i bi Babička i na jezgrovito: „Ide, ide“, zadovoljno kimnula glavom. Ne znam kako se osjećala baka Olivie Jade Giannulli kad je njena unuka krenula stope starije sestre Isabelle i upisala University of Southern California, ali je prilično jasno da su njeni roditelji, glumica Lori Loughlin i dizajner Mossimo Giannulli, bili odlučni u naumu da curke onamo upadnu. Toliko odlučni, štoviše, da su navodno platili 500 tisuća dolara mita posredniku Williamu Singeru, koji se pobrinuo da sestre Gianulli sigurno upišu fakultet. Problem je nastao kad se studentski savjetnik počeo čuditi zašto Olivia Jade, u čijoj je prijavi stajalo da je bila članica veslačkog tima u srednjoj školi, uopće ne vesla niti se činilo da je veslanje zanima, usprkos činjenici da je u motivacijskom pismu, koje čak nije ni sama napisala, tisuću riječi zamijenila fotografijom koja je prikazuje kako trenira na ergometru. Prije skandala, Olivia Jade imala je karijeru koja je daleko prešišala mamine i tatine poslovne uspjehe. Devetnaestogodišnja influencerica ostvarila je uspješne suradnje s brandovima poput Sephore ili TRESemme zahvaljujući sljedbi od 1,4 milijuna followera na Instagramu i 1,9 milijuna pretplatnika na kanalu You Tube koji su redovito pratili videozapise u kojima se pojavljivala njihova miljenica, kao što su „Blinging on a Budget!“ ili „Luxury - What I got for Christmas 2016“. U potonjem Olivia Jade petnaestak minuta sjedi u pidžami na krevetu i otvara božićne poklone, među ostalima i poklon svoje bake koja joj je, gle čuda, poklonila poklon bon za Sephoru. „Bakice, predobro me poznaješ, tako te jako volim“, ciknula je u kameru, „iako ti vjerojatno ne gledaš ovaj video jer nemaš pojma kako se uključuje“. Nakon što je Olivia Jade upisala fakultet, jedna od prvih fotografija koje je objavila na svom Instagram profilu bila je fotka njene sobe u studentskom domu, koja prikazuje Oliviu Jade kako zadovoljno sjedi na krevetu, okružena svojim đinđama, kakvih, iako vjerojatno u nekoj skromnijoj varijanti, svaka djevojka ima u svojoj sobi. Spomenuta fotografija popraćena je tekstom: „Službeno studentica! Prošlo je već nekoliko tjedana otkad sam se preselila u dom i apsolutno ga obožavam. Sve što mi treba naručila sam s Amazonovog @primestudent profila i stiglo je za samo dva dana!“ I dok mediji pretresaju potankosti njenog slučaja, a dušobrižnici se otimaju tko će baciti prvi kamen kao da oni sami nikad u životu nisu zgriješili, Olivia Jade navodno se zabarikadirala u kući, ljuta na roditelje koji su je gnjavili da upiše fakultet kad ona sama uopće nije imala ambicija i želja studirati, što je u jednom vlogu novopečene studentice potvrdila svojim fanovima: „Želim doživjeti tekme i tulumarenje ... ali stvarno me nije briga za školu, kao što svi dobro znate.“ Ono što ne znamo je jesu li tetka Becky i g. Giunnelli uočivši sjajan marketinški potencijal studentskog života koji bi Olivia Jade itekako mogla kapitalizirati ako upiše fakultet, željeli samo najbolje za svoje dijete, ili su na nju i njenu sestru projicirali vlastite ambicije, tvrdoglavo odlučivši da će i njihova djeca dobiti, ako ne fakultetsko obrazovanje onda barem fakultetsku diplomu. Bez obzira na to je li glavni junak priče diplomac iz loze imućnih i podjednako obrazovanih ili je bosonog i gologuz ušetao u aulu fakulteta da bi nekoliko godina kasnije iz nje išetao držeći diplomu stisnute šake pobjedonosno podignute iznad glave dok baca kapu visoko prema nebu, autoritet koji je nekoć uživalo formalno obrazovanje danas naočigled erodira. Mnoge pametne i perspektivne glave odlučile su da im je pametnije ispisati se s fakulteta kako bi ulagali u razvoj svog start-upa; a sigurno je privlačnija ideja ostavljanja traga u povijesti čovječanstva nego udubljenog traga od dupeta u klupi, utisnutog za vrijeme beskonačnih predavanja. S time bi se vjerojatno složila Elizabeth Holmes, osnivačica tvrtke Theranos, koja je napustila fakultet nakon samo dvije godine biokemije kako bi nastavila razvoj revolucionarnih testova za koje je godinama uvjeravala javnost da analizom samo jedne kapi krvi mogu detektirati nastanak i razvoj stotina bolesti. Nakon što je otkriveno kako cijelo vrijeme njezini testovi uopće nisu funkcionirali, protiv Holmes je podignuta federalna optužnica zbog koje joj prijeti i do dvadeset godina zatvora. Stay in school, kids. Da ostanu u školi naredili su diljem Sjedinjenih Država ravnatelji i profesori svojim učenicima, kojih je nekoliko stotina tisuća u ožujku prošle godine napustilo učionice kako bi prosvjedovali zalažući se za strožu zakonsku regulativu jednog od Amerikancima najvažnijih ustavom zajamčenih prava, onog na nošenje oružja. Isto su rekli tisućama učenika koji su u veljači ove godine umjesto na nastavu izašli na ulice stotina gradova diljem Europe kako bi prosvjedovali za spas klime. Nadahnuće mnogima u tom pothvatu bila je šesnaestogodišnja Šveđanka Greta Thunberg, ekološka aktivistkinja koja je postala poznata diljem svijeta zbog svog protesta protiv klimatskih promjena. Kao i Olivia Jade, Greta ima slavnu majku; poznata švedska operna zvijezda Malena Ernman odlučila je s ostatkom obitelji prijeći na vegansku prehranu kako bi pružila podršku misiji svoje kćeri, a usprkos tome što zbog prirode posla često putuje, na Gretinu molbu odrekla se logistike i prestala letjeti avionom na nastupe. Poput Olivie Jade, Greta je markirala nastavu, i to svakog petka tijekom nekoliko mjeseci; no razlog tome nije bio, kao kod Olivie, provod na jahti milijardera Ricka Carusa, već miran prosvjed pred zgradom parlamenta u Stockholmu. O razlici među njima možda najbolje svjedoči govor koji je u prosincu prošle godine Greta održala na UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama COP24. Tijekom obraćanja šefovima diplomacija svojim riječima jasno je poentirala: „Govorite samo o zelenom održivom gospodarskom rastu jer se bojite pada popularnosti. Govorite samo o tome kako da idemo naprijed vođeni istim lošim idejama koje su nas dovele u ovaj nered, čak i kada je jedina razborita stvar povući ručnu kočnicu. Niste dovoljno zreli da to priznate. Čak i taj teret prepuštate nama, djeci. Ali meni nije stalo do popularnosti. Stalo mi do pravde za klimu i do živog planeta. Naša civilizacija je žrtvovana kako bi malen broja ljudi nastavio zgrtati ogromne količine novca. Naša biosfera je žrtvovana kako bi bogati u zemljama poput moje mogli živjeti u luksuzu. Patnja mnogih plaća raskošan život nekolicine.“ Greta i Olivia Jade primjer su polarizacije koja se ogleda u dvije djevojke rođene u privilegiranom kontekstu zapada, s pristupom obrazovanju, hrani i liječenju. Dok je jedna odlučila iskoristiti privilegirani položaj za razvoj uspješnog biznisa pod svaku cijenu, druga nastoji postići da njenim glasom progovore oni koji govoriti ne mogu, svjesna da neće biti ušutkana, ali vjerojatno ni saslušana. Djevojčica iz Švedske upozorava na sveprisutni štokholmski sindrom zbog kojeg smo uhvaćeni u petlju između zavisti i krivnje. Nikada ljudi u razvijenim dijelovima svijeta nisu imali toliko materijalnih dobara i neprekidno željeli više. Želimo posjedovati više nego što nemamo jer smo bombardirani prizorima onih koji imaju –veće stanove, ljepši namještaj, egzotičnija putovanja a istovremeno nas istovremeno obuzima krivnja jer u ruci držimo šnitu kruha s kajmakom i breskvu, više od mnogih koji se svakodnevno bore za golo preživljavanje i čije je siromaštvo stvarno, a ne relativno. Bez želje da opjevam vremena koje ne poznajem, „jer rođen sam tek posle njih“ što bi rekao Đole, ne mogu da se ne nasmiješim pri pomisli na moju Babičku i ono što je baštinila iz tih poslijeratnih vremena dok je stajala u redu za deset deka šećera, s ograničenim pristupom hrani, obrazovanju i liječenju. Bez da je ikad čula kritiku Grete Thunberg protiv podivljale potrošnje resursa ili švedsku lifestyle filozofiju umjerenosti Lagom, Babičkina vrlina oduvijek je skromnost, njena strategija je štednja, a njen princip je samozatajnost i briga da se nikad ne draži one koji nemaju. I sama je bila nekoć stvarno siromašna i uvijek ostala relativno siromašna. Ali koliko je s pedeset godina braka, dvoje djece i četvero unučadi Babičku pogađalo njeno relativno siromaštvo svjedoči njena izjava: „Nismo nikad kupili auto“, nakon koje bi odmah dodala: „Ali nije nam ni puno falio“.
Veze i vezice: Gdje je otišlo u krivo? 'Milencijalci su nalik pandama - gladni, pospani i bez želje za potomstvom'