MAGDA SMOJVER

Je li menstruacija i dalje tabu tema o kojoj govorimo šaputavim glasom?

Što onda kad normalno postane sramotno?

Vjerujem da se svaka žena vrlo dobro sjeća svoje prve menstruacije. Moja se pojavila nešto kasnije, krajem osmog razreda i prošla poprilično nezapaženo jer sam je uspješno skrivala dobra tri-četiri mjeseca. Zašto sam to činila ne znam, možda zbog dječjeg srama, činjenice da „postajem žena“, a možda i zbog toga što je menstruacija oduvijek prezentirana kao nešto stidno. „To o čemu se ne govori“ zapravo je najnormalnija pojava koja niti jednoj ženi ne bi trebala izazivati sram, kao niti muškarcu koji stoji pokraj police s tamponima i ulošcima i ne daj Bože te proizvode stavlja u košaricu. Imam sreće da sam odrasla u obitelji koja je svog muškarca naučila na sve vrste uložaka i tampona, pa tako nikad nisam smatrala čudnim ili neumjesnim partnera poslati po higijenske potrepštine ili otići u toalet bez torbe koja skriva potrebne proizvode. Neki će reći da je to čak nepristojno ili preintimno, a ja ću reći da je to sasvim normalno jer i dalje ne nalazim valjani razlog zbog kojeg je manje nepristojno nečije prirodno stanje tijela stigmatizirati i etiketirati do krajnje seksističke mjere.

Imati menstruaciju je poput kakve tajne misije. Stanje ogrnuto velom srama i neprimjetnih odlazaka na toalet usput ispijajući već drugu tabletu Ibuprofena. Također, menstruacija je i glavni krivac za stav ili glas, traženje prava, boljeg radnog mjesta ili povišice, ukratko sve to je produkt isključivo menstruacije koja nas žene pretvara u mala neuračunljiva bića koja će se za par dana vratiti na svoje mjesto kad će opet sve biti u redu. S medicinskog, odnosno jedinog valjanog stajališta po pitanju ove teme, menstruacija jest zaslužna za hormonalni disbalans u tijelu žene i ona doista može prouzročiti određene promjene u ponašanju. Iako velika većina ima tek blage nuspojave; menstrualni bolovi, psihičke i fizičke tegobe iliti popularni PMS, samo su neki od poklona koje žene svaki mjesec velikodušno dobivaju i s kojima moraju bez imalo pogovora funkcionirati. Možda nemamo osobno iskustvo bolnih i teških menstruacija pa je tada izazovnije razumjeti da postoje žene koje ne mogu ustati prva dva dana ciklusa ili moraju na injekcije kako bi se bolovi ublažili. Sve to nam još jednom pokazuje da je mjesečnica psihofizičko stanje koje ni u kojem slučaju ne smije biti degradirano kao svojevrsni ženski hir. Ipak, da je društvene mitove tako lako razbiti, odavno bismo bolje živjeli!


Talijanski parlament je u 2017. predstavio prijedlog menstrualnog odmora, što praktično znači da bi svaki poslodavac ženama u vrijeme ciklusa s bolnim nuspojavama morao omogućiti plaćene slobodne dane. Iako je na prvi pogled riječ o hvalevrijednom prijedlogu koji menstruaciju napokon počinje shvaćati kao nešto više od trika za ostanak u krevetu, paralelno se pojavljuju i vrlo objektivni mogući problemi. Ma što mislili, i dalje živimo u muškom svijetu koji u većini slučajeva ženu postavlja kao fragilnu figuru s previše emotivnih karakteristika koje ne pristaju konceptu leadershipa.

Koliko ste puta čuli da je žena na poziciji opisana kao hladna i nedostupna? Još gore, koliko osobno poznajete žena koje se nakon porodiljnog nisu imale gdje vratiti ili pak onih koje su prilikom razgovora za posao prije CV-a morale priložiti raspored plana trudnoće? Analogno tome, nije neočekivano da su Talijanke i prije samog donošenja predloženog zakona naslutile da bi menstrualni odmor mogao prouzročiti sve veći broj nezaposlenih žena. Bešćutno no istinito, žene se i dan danas odbacuje zbog njihove prirode, a pritom u potpunosti zanemaruje konkretna predispozicija ili kompetentnost te potiče izgradnja „muškog garda“ jer logično, to je jedini ispravan način za dokazivanje sposobnosti.

Zamislite da su muškarci ti s menstruacijom; je li seksistički zaključiti da bi stvari bile drugačije? Na ovo pitanje je nemoguće ponuditi točan odgovor, ali odlučimo li se voditi viđenim, nije tako teško, ishitreno i „feministički“ u duhu gorčine prema muškarcima kazati da bi sve bilo puno drugačije. Imam jedno nepopularno mišljenje, ono da je toliko pogrešno poimanje feminizma kao ideologije koja mrzi muškarce, jedan od produkata muškog svijeta naučenog na patrijarhat. Prevedeno u konkretan primjer; otprilike kada djevojčice dobiju prvu menstruaciju, dječaci razvijaju sjeme i susreću se s polucijom. Zanimljivo je kako se taj trenutak veliča tapšanjem po ramenu ili još češće, dobacivanjem poprilično primitivnih sve teže probavljivih pošalica. Dakle, dječak koji postaje muškarcem ima se čime dičiti, dok djevojčica zagonetnim odlascima na toalet jednostavno mora naučiti živjeti sa svojom 'kaznom'.

Stvoreni smo kakvi jesmo i neću reći da je menstruacija najbolja stvar na svijetu jer je i sama katkad proklinjem, ali – nije me sram. Sram je zapravo jedan subjektivni dojam o samom sebi, ali i rezultat naučenih društvenih normi i očekivanja. Jer što je muškarac koji ne zna popraviti auto ili žena koja ne zna skuhati bolonjez. Ja ne znam skuhati bolonjez, probala sam i uvijek je upitnog okusa. Jesam li zato propala žena koja neće moći prehraniti dijete? Zaslužujem li konstante upite je li mi partner gladan? Evo da odgovorim ovim putem, nije gladan jer on sjajno kuha, pa gle čuda, i meni ustupi to što je skuhao. Kako neobično!

Također, rodne razlike vidljive su već u djetinjstvu i pritom ne mislim na one realne biološke razlike, već činjenicu da su primjerice igračke za djevojčice uvijek naklonjene ka domaćinstvu ili uređivanju, dok dječaci imaju avione, puške i pištolje. Oboje su krajnosti i definiranje prije bilo kakve definicije. Možda tek usputna igračaka, ona zapravo od malena usađuje da za nešto jesmo, odnosno nismo. Sve te „sitnice“ kasnije dovode do toga da, fokusiramo li Hrvatsku, brojimo znatno manji broj saborskih zastupnica u odnosu na europski prosjek koji je zakonom propisan. Dakako, nisu zanemarivi niti seksistički natpisi u novinama, a kao jedan od recentnih izdvojit ću onaj koji ističe da Elin Kostelić, sudruga Ivice Kostelića, ne zna reći ne, pritom aludirajući na moguću ponovnu trudnoću što saznajemo tek kasnije u tekstu.

Prije nekoliko dana Škotska je donijela zakon koji je odjeknuo poput bombe, a riječ je o besplatnim menstrualnim higijenskim potrepštinama za sve žene. Osim emotikona odobravanja, na „enciklopediji modernog doba“, Facebooku, pročitala sam i nekoliko komentara kojima je ova odluka upitna, dapače smatraju da se radi o tek mlakom podilaženju ženama pod krinkom zataškavanja pravog problema. Jer uvijek se hvatamo za senzacionalizam, zar ne? Mišljenja sam da odluka o besplatnim ulošcima i tamponima nikako nije zanemariva jer uvelike rasterećuje ženski budžet koji se iz mjeseca u mjesec troši, bez iznimke. S druge strane, postoje li i veći „ženski“ problemi, dakako da postoje!

četrnaestogodišnja sudionica prosvjeda, Fola La Follette i Rose Livingston

Možda se zapravo ne bi trebale boriti za besplatne uloške, već dostojnije plaće s kojima kupnju uložaka nećemo niti osjetiti? Možda prije svega moramo učiti svoje djevojčice i dječake da ne postoji slabiji spol te da ženska menstruacija ili klimaks nisu sinonimi ludosti, podsmjeha i srama. A možda bismo također trebali učiti dječake da oni nisu ništa drugačiji od tih „ludih baba“ jednom kad ih dohvati pubertet ili srednje godine, već statuse „frajera“ i „šarmantnih gospodina u najboljim godinama“ mogu zahvaliti jedino nesigurnosti žena koje ne vjeruju u sebe. Feminizam može opstati samo ako se muškarci i žene međudobno prihvate, ali i osvijeste činjenicu da spol ne definira obrazac ponašanja. Tada, u tom trenutku koji se nalazi tamo negdje na kraju kvazi liberalnog tunela kojim tobože koračamo nazire se divan svijet, onaj za koji su hrabre sufražetkinje ne tako davno poginule, pa hajmo ih svi skupa ne razočarati!

Foto: Unsplash
Objavljeno: 28.11.2020. u 12:09

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p