MAGDA SMOJVER

Jesmo li sebični ako ovih dana odlučimo nastaviti dalje sa svojim životom?

Je li u ovom trenutku prikladno uživati u životu i usputnim sitnicama poput shoppinga?

Kada bismo morali opisati protekli tjedan u nekoliko riječi, ispreplitale bi se tuga i sreća ruku pod ruku sa sramom i ponosom. Pročitala sam negdje da je hrvatski narod kao kakva interventna jedinica, toliko unificirana i efikasna da gotovo ne postoji nedaća koju ne može riješiti. Razorni potres koji je zahvatio dijelove središnje Hrvatske za sobom nije ostavio samo razrušene kuće, škole i ustanove, već i razrušene živote čije fragmente po makadamskim cestama skuplja upravo običan čovjek, onaj koji je 'preko noći' spreman prevrnuti brda i doline, ali isto tako već prekosutra upirati prstom – online prstom.

U situacijama poput ove koju trenutno proživljavamo, nije neobično osjetiti tu posebnu injekciju empatije od koje nam proradi neustrašiv duh i želja za pomaganjem. Tada ljudi koji su do jučer bili tek usputni stranci postaju naše „dobro jutro“ i „laku noć“. Tražimo li u pomaganju potpunim strancima vlastitu sreću, društvenu validaciju ili ipak samo nesebično djelujemo, nešto stručnije objasnila je Jelena Zadro, psihologinja koja je područje svog rada usmjerila ka psihološkoj pomoći građanima uslijed stresnih situacija poput potresa i pandemije. „Jedan od temeljnih ljudskih strahova je onaj za gubitkom života i doma, bilo to vlastitog ili od bližnjih. Psihološki gledano, dom nam izaziva razne asocijacije poput utočišta, sigurnog mjesta, privatnosti, uspomena, integriteta i dostojanstva. Gledajući prizore koje je za sobom ostavio snažan potres u Petrinji, Sisku, Glini i okolici, velika većina ljudi suosjeća sa stradalima koji su izgubili svoje domove ili bližnje.“

Jelena Zadro, mag.psych.

Živimo u svijetu koji digitalnoj stvarnosti prepušta vodeću poziciju, dakle ono što nije online kao da se nije dogodilo. Možda tek još jedna u nizu pomodnih floskula, neminovno je zapitati se je li doista tako. Društvene mreže su sintagma koja se provlači u brojnim diskusijama i raspravama, a mane i vrline online platformi koje već odavno znamo u izvanrednim situacijama poput potresa kristalno jasno dolaze do izražaja. S jedne strane svjedočimo nevjerojatno brzom i korisnom protoku informacija, a s druge strane zloupotrebi. Jelena ističe da su društvene mreže kao komunikacijski kanal i jedan od najizraženijih načina povezivanja u ovo doba pandemije koronavirusa vrlo dobar način koji pruža mnogo dobrobiti, pa i širenja empatije.

Moderna empatija koju živimo uči nas da svoje strahove objavljujemo jer na taj način brišemo stigmu savršenih fotografija i umjetnih online života, ali očekivano, jednako tako potrebuje reakciju na situacije poput razornih katastrofa. „Ovih dana na društvenim mrežama moglo se uočiti i iskazivanje raznih osjećaja ili prozivanja poznatih i manje poznatih osoba. S psihološke strane gledano, oblik takvog javnog izricanja svojih osjećaja drugima služi nam za osvješćivanje, imenovanje i razumijevanje svojih osjećaja i reakcija. To je jedan od mehanizama suočavanja sa stresom. U tom procesu, otvaramo priliku da nam drugi pruže podršku što nam signalizira poruku da nismo sami. U ovim neizvjesnim trenutcima imamo potrebu podijeliti svoje misli s drugima i biti shvaćeni, što doprinosi očuvanju našeg mentalnog zdravlja“ – objašnjava Jelena.

Ipak, postoji i druga strana medalje online zajednice, ona koja osim pomaganja, širenja informacija i poticajnog djelovanja, ne zazire niti od prozivanja. Točnije rečeno, zadiranja u tuđu intimu, jer logično, na to ima potpuno pravo. Tako se postavlja pitanje, moramo li biti jednako unesrećeni kao i oni koji su zapravo unesrećeni i koja je razlika između zdrave ljudske empatije i poistovjećivanja s nečijom sudbinom? „Empatija nam je urođena, a tijekom života potrebno ju je razvijati. Istraživanjima je pokazano da što ste više u doticaju s vlastitim emocijama, postoji veća vjerojatnost da ćete imati razvijen viši stupanj empatije. U ovakvim traumatskim događajima, pomagači i pogođeni jednim obujmom dijele zajedničku stvarnost. Na mentalno zdravlje pomagača mogu utjecati razni faktori poput događaja koje vide i čuju, zatim spoznaje o katastrofi ili bliskost s pogođenim osobama. Istraživanja su pokazala da što je veći razmjer stradanja i posljedice katastrofe teže, to je ugroženije mentalno zdravlje pomagača.

 U ovom trenutku neminovno je zapitati se štetimo li sami sebi pomažući previše? Je li u redu distancirati se od ovakvih traumatičnih događaja ako njihovo prisustvo šteti osobnom mentalnom zdravlju? „Saznajući o svim strahotama i gubitcima pogođenih osoba, pomagači, ali i javnost, znaju postavljati pitanje „Imam/o li ja/mi pravo biti loše i brinuti se o sebi dok su ovi ljudi preživjeli sve te strahote?“. Ponekad pomagači zauzmu vjerovanje da trebaju podnijeti sve što se pred njih stavi bez da to utječe na njih. Važno je podsjetiti se da su i pomagači ranjive osobe s raznim emocionalnim reakcijama, bilo volonteri ili visoko uvježbani službenici. Emocionalno preplavljivanje ili kumulativni uznemirujući sadržaji kod pomagača mogu dovesti do sindroma sagorijevanja, zamora suosjećanja, posredne (vikarijske) traumatizacije ili čak razvoja posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Upravo zato, važno je naglasiti da psihološke intervencije trebaju biti usmjerene i pružene ne samo pogođenima potresom nego i pomagačima, bilo volonterima ili profesionalcima, s ciljem očuvanja njihovog mentalnog zdravlja i visoke radne funkcionalnosti.“

 U situacijama poput potresa, ne postoje dobre niti loše emocije jer svatko od nas je individua koja stvarnost i događaje katalizira na jedinstven način. Nema univerzalnog pravila niti osude ako smo nešto učinili, odnosno nismo. Važno je znati da smo učinili najbolje što smo mogli, ma koliko nam to možda djelovalo mlako ili nedovoljno društveno potrebno. „U trenutcima potresa, doživjeli smo različite emocije i reakcije. Neki su emocionalno bili u strahu, šoku, razdražljivi, plakali, tresli se ili se osjećali kao da se ništa drugačije nije dogodilo. Reakcijski, neki su ostali sabrani i potražili najsigurnije sklonište za sebe i ukućane, neki su reagirali panično dok su se drugi zamrznuli. Svatko od nas doživio je potres na jedini mogući način na koji ga je mogao doživjeti i ne smijemo okrivljavati niti sami sebe niti se uspoređivati s drugima kako smo se osjećali i kako smo reagirali u tim trenutcima. “ – dodaje Jelena.

Ipak, odlučimo li djelovati najbolje za sebe, a to ne odgovara standardima online zajednice, jesmo li uopće išta postigli budući da nas vrlo vjerojatno očekuje bujica osude potaknuta našom šutnjom? Prozivanje drugih o aktualnim događajima putem društvenih mreža ili nekih drugih oblika komunikacije predstavlja oblik nošenja sa stresnom situacijom i doživljenim emocijama. Zadnjih dana na društvenim mrežama možemo se susresti s puno različitih mišljenja gdje svatko ima potrebu izraziti svoje mišljenje ili moralizirati. Izražavajući svoja mišljenja i moraliziranjem, nastojimo pomiriti dva snažna osjećaja koja nas prožimaju: ljutnju i bespomoćnost. Naprosto, tražimo krivca za silnu patnju i stradanja na kojeg ćemo usmjeriti svoju ljutnju i iskazati mu frustraciju. No, racionalno gledajući krivac ne postoji i teško nam je to razumjeti i nositi se s time. Kada uz to dodamo da pod visokim razinama stresa razmišljamo dvodimenzionalno: crno-bijelo te da se teško fokusiramo na razumijevanje tuđih razmišljanja i pogleda, ne iznenađuje da se društvene mreže ponekad pretvaraju u poligone za izražavanjem raznih osjećaja pa i frustracije zbog bespomoćne situacije“ – pojašnjava Jelena.

Svijet u kojem živimo od nas često očekuje nemoguće, pa tako sebično traži snagu i ogoljenje u baš svakoj situaciji. Ipak, isključimo li se na trenutak iz digitalne zbilje i zađemo u ono što čovjek doista jest, otkrit ćemo jednu posve drugu realnost. Realnost različitosti, ali i svrhe koju svaka ta različitost donosi. Kao društvo volimo imati kontrolu, ali majka priroda nas nerijetko podsjeti da je to samo jedna od želja. Upravo zato nije iznenađujuće da online sadržajem želimo preuzeti barem djelić kontrole i osjećati se kao dio nečeg većeg. Ali ne zaboravimo, ako nam taj isti sadržaj stvara pritisak i nelagodu, zamor i još veću tugu, nema ništa sebično u povlačenju, usputnom shoppingu nove haljine ili nekom drugom vidu distance.

Kao jedan od naučenih obrazaca ponašanja nameće se uklapanje na uštrb vlastitih stavova, želja i osjećaja, ali ako nas je 2020. čemu naučila, to je da zaista niti približno ne znamo što donosi novo jutro i zato ovo što imamo moramo čvrsto čuvati s obje ruke kako bismo uspjeli biti najbolja verzija sebe, a samim time i verzija koja će biti tu za druge - djelom ili online objavom, sasvim nebitno. Nova stvarnost, i pritom ne mislim da ovu uzrokovanu pandemijom, već digitalna stvarnost, naše postojanje stavlja u novi prostor, a na nama je da ga maksimalno modificiramo u svoju korist. U konačnici na početku ove, nadamo se nešto bolje godine, svatko od nas mora osvijestiti da pauza nije zaborav, šutnja nije nebriga i odmor nije manjak empatije. Pred nama je još jedno izazovno razdoblje, možda i izazovnije nego li ovo koje smo prošli, ono u kojem osim sebi moramo biti čvrst oslonac i drugima jer pomoć će biti potrebna i sutra i prekosutra, i za tri mjeseca, a možda baš tad bude naš trenutak.

Foto: Instagram, Privatni album
Objavljeno: 05.01.2021. u 00:38

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p