MAGDA SMOJVER

Zašto nas je vrijeme nikad veće komunikacije učinilo toliko otuđenima?

I zašto nam to gotovo uopće ne smeta?

Iako se volim šaliti da sam ostarjela i da više nisam 'prva rosa', činjenica kako se ipak nalazim tek u kasnim dvadesetima ne dopušta mi vratiti se u vrijeme svoje mladosti, ali dopušta da u svega petnaestak godina koliko je prošlo od trenutka kad sam odrastala primijetim veliki generacijski sraz u odnosu na one rođene nakon 2000-ih. Često se zapitam postojimo li danas bez online svijeta, bez profila na društvenim mrežama i komunikacije emotikonima? Sjetim se tako perioda osnovne škole kad sam telefonirala putem kućnog telefona, govornice ili pošte, koristila diskete, 'pržila' CD-e, spajala se na internet kabelom... Upitamo li današnje tinejdžere što misle o tome, grohotom će se nasmijati i navedene načine funkcioniranja pridružiti kamenom dobu, ali teško je ne primijetiti slijedeće; zar nije i tada sve dobro funkcioniralo? Zar se nismo i tada družili, slušali glazbu, pratili trendove, bili dostupni i razgovarali? Razgovarali – možda ključna riječ ovog teksta i jedan od najvećih problema digitalnog svijeta koji je, izgleda, zaboravio govoriti.

Sintagma 'društvene mreže' danas izaziva toliko emocija, no nepobitna je činjenica kako je riječ o vodećem načinu komuniciranja na apsolutno svim poljima djelovanja. Na društvenim mrežama ugovaraju se poslovi, pronalaze srodne duše, kreiraju i rješavaju konflikti, a u posljednje vrijeme završavaju škole i fakulteti. Postavimo li kontekst društvenih mreža, online komunikacije i pojma 'novog normalnog' u aktualna zbivanja, gotovo je nemoguće ne zapitati se kojim smjerom je krenuo svijet oko nas? Iz osobne perspektive, 'novo normalno' u meni izaziva bujicu ljutnje i ogorčenost koja je produkt toga što ništa nije normalno i što je suludo nametati online školstvo, pa u konačnici i rad od kuće ili razno razne online varijante kazališta, izložbi ili koncerta kao nešto potpuno u redu. Odavno znamo da je čovjek prije svega društveno biće koje potrebuje aktivnu interakciju s drugima jer tako ne samo da razvija svoju emocionalnu inteligenciju, već gradi osobnost i identitet, propitkuje stvari oko sebe, human je i zainteresiran, a ne skriven iza bliještećeg ekrana koji u manje od sekunde može postati ništa nego li bezvrijedno crnilo. A tada, što se tada događa s čovjekom ili bolje rečeno, onime što je od njega ostalo?


Društvo spektakla koje svaki dan uživamo kreiralo je od nas apsolutne konformiste naviknute na dostupnost u tren oka. To znači da se više ne trudimo potpuno ispravno gramatički pisati jer znamo da postoje servisi koji će pogreške ispraviti umjesto nas, to također znači da su knjižnice i knjižare postale tek vintage mjesto u koje se zađemo fotografirati ili pak uopće ne zađemo. Mali milijun primjera koje bih mogla navesti ukazuju da nam zapravo online život nimalo ne smeta i da volimo biti zamotani u dekici, raditi, studirati od doma te tu i tamo objaviti fotografiju koja nema previše veze s našim realnim životom.

Narativ ovog teksta neminovno vuče ka Instagramu, tom samodopadnom mediju pod čijim se okriljem rađaju neke nove zvijezde, postavljaju neki novi parametri ljepote i uspjeha, ali i razvijaju poprilično nestabilne generacije mladih ljudi koji ne umiju funkcionirati u svijetu bez filtera. Koliko puta vam se dogodilo da ste određenu osobu koju poznajete iz online priče, uživo doživjeli potpuno drugačije? Sigurna sam ne jednom. Daleko od toga da društvene mreže ne pletu i pozitivne konopce koji nam omogućavaju povezanost sa svijetom na razini koja prije nije bila moguća, ali slobodna sam zaključiti da je te iste konopce ljepše i korisnije ispreplitati u stvarnom svijetu otvorenom i direktnom komunikacijom.

Dotaknemo li se psihičkih bolesti, one postoje od kad je čovjeka, ali psihičke bolesti suvremenog svijeta transparentnije su no ikad. Depresija, anksiozni poremećaji, poremećaji prehrane i mnogi dr. samo su neki od alarmantnih pokazatelja koliko svijetu nedostaje iskrenog razgovora. Karantena koju smo svi iskusili prije nekoliko mjeseci na prvu je bila poprilično zanimljiva jer smo mogli do u nedogled vrijeme provoditi na Netflixu, kuhati i ne ići nikamo, ali vrlo brzo društvo je reflektiralo negativne aspekte tolike otuđenosti jednih od drugih. Za početak, strah od druge osobe koja nije agresivna i nije opasna za društvo, već samo možda ima nešto od čega se možemo razboljeti unatoč manjku konkretnih simptoma, dovoljno je jak psihički napad na čovjeka. Tako se kao rezultat zbunjenosti i prezasićenosti informacijama koje su često preuveličane i lažne, javlja period letargične anarhije u kojem nešto kategorički odbijamo, ali nerijetko to pokažemo samo na društvenim mrežama znakovitim lajkom ili komentarom. Gdje je nestala hrabrost? Suvislo i konstruktivno djelovanje kad se s nečim ne slažemo? Aha, ostalo je tamo negdje u rubrici others, zaboravljeno i zameteno novim valom artificijelnih života koje tako očajnički želimo živjeti unatoč tome što znamo da su u svojoj srži nepostojeći.



Možda nemamo dojam otuđenosti ili usamljenosti, ali današnji prosječan čovjek to neminovno jest. Efekt otuđenosti tako vodi i ka ravnodušnosti koja je početak kraja čovjekove biti. Jednostavno nas nije briga nizašto što se nas direktno ne tiče, ali zanemarujemo činjenicu da nas se sve vrlo direktno tiče. Političke odluke, očuvanje Zemlje, borba za prava drugih, sve je to dio našeg cirkusa u kojem živimo i koji potražuje stav i glas. C.S. Lewis jednom je rekao kako kroz usamljenost otkrivamo potrebu za drugim čovjekom, spoznajemo zbivanja oko sebe, ali i sami sebe. Upravo zato činjenica da smo svoj život većinski preselili online, meni kao nekome tko i dalje pripada mlađoj generaciji, zvuči strahovito zastrašujuće. Ne znam hoću li možda sada komunicirati konzervativizam, ali zar djetetu prije svega nije mjesto u parku i nekoj dinamičnoj kreativnoj igri, a ne na društvenoj mreži snimajući poprilično zatupljujuća videa? Da, to je samo razonoda, neki će reći, ali po meni to je samo još jedna linija manjeg otpora, već spomenuti konformizam koji nam je online svijet nametnuo. Nisam dječji psiholog niti imam vlastito dijete, ali dovoljan je zdrav razum kako bih zaključila da je teže odgajati malog čovjeka nepopularnim 'tradicionalnim' metodama, nego mu u ruke dati mobitel.



Pojam interaktivne samoće u suvremenom svijetu zapravo dovodi do svojevrsne ekstaze komunikacije, ali naravno one tehnološke. Sama samoća nužno nije negativna jer predstavlja pojedinca koji se je distancirao od primjerice gužve ili užurbanosti, sve s ciljem regeneracije i, nazovimo to, odmora. Samoća, dakle, nije isto što i asocijalnost ili usamljenost. Nažalost, ne smijemo zaboraviti da živimo u trenutku digitalne stvarnosti koja je pobrkala pojmove i ima apsolutnu nadmoć. Tako je zapravo vrlo frustrirajuće što sve teže razabiremo obrasce ponašanja jer su postavljeni u potpuno novi prostor, onaj digitalni i postižu novo značenje s kojim se tek predstoji upoznati. Nebrojeno puta sam napisala da je današnje društvo tek prividno otvoreno i slobodno, ali zapravo krije bolesti narcizma i komocije uz čiju pomoć polako zaboravljamo na sve ono što nas istinski čini sretnima i ispunjenima, a to nikako nije online validacija emotikonom srca, ma što god mislili. Stvarnost koja cijeni samo vizualno, performativno i suštinski površno, siguran je put ka otuđenosti u doba nikad veće komunikacije, a jednom kada si vlastitim tempom to osvijestimo, pred svakim od nas nalazi se najteži zadatak, a to je odgovoriti na pitanje koliko smo spremni izaći iz zone komfora?

Foto: Unsplash
Objavljeno: 29.10.2020. u 00:00

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p