Doris Kristić: 40 Radnih Godina Dive Domaće Kostimografije

Daske Zagrebačkog kazališta mladih trenutno su dom Čarobnom brijegu, kazališnoj predstavi nastaloj prema romanu Thomasa Manna. Komad je to u režiji Janusza Kice koji će ljubitelji teatra prepoznati i voljeti ne samo zbog sjajne izvedbe već i stoga što glavna uloga koju tumači mladi i talentirani Adrian Pezdirc označava početak jedne glumačke odiseje, a kostimografija koja prati predstavu obilježava 4 desetljeća sjajne Doris Kristić, istinske dive kazališta čija pustolovina u čarobnom svijetu kostima broji gotovo 4 stotine predstava i 13 filmova za koje je bila ovjenčana tolikim brojem nagrada i priznanja u zemlji i inozemstvu da ih se na prvi mah svih niti sama ne može prisjetiti.

Sastali smo se, a gdje drugdje, nego li u ZKM-u, kazalištu u kojem je Doris angažirana od 1989. godine do danas no ono što me zanimalo, prije nego što uletimo u "ovo vrijeme", jest kako se rodila ta silna ljubav prema kostimima što će ju voditi kroz 4 desetljeća umjetničkog stvaralaštva koje nije imalo niti jednu jedinu pauzu.

"Od ranog sam djetinjstva, dok još nisam niti krenula u školu, voljela te krpe" započinje svoju priču kostimografkinja smijući se pritom riječi "krpe" objašnjavajući pritom kako je odjeću oduvijek tako odmila zvala. Iz majčinog bi ormara, diveći im se, vadila fenomenalne komade u stilu pedesetih, dok bi one, pak, koji nisu zaslužili divljenje, zadesila sudbina oštrih škara i prekrajanje po njezinoj zamisli. Veliku je ulogu u njezinoj kostimografskoj pustolovini odigrao i rodni Dubrovnik, ma da toga tada, dok su se kao djeca odijevali za maškare, još nije bila niti svjesna. "Jedne je godine vladalo pomanjkanje mašte," prepričava tijek priprema za maskiranje: "Pa sam ostaloj djeci naložila da iz ormara izvuku bijele plahte, šalove i naočale. Na kraju smo dubrovačkim ulicama marširali kao beduini," završava Doris jedno od svojih dubrovačkih sjećanja iz ranog djetinjstva dok su kostimi značili samo dječju igru. No već je u višim razredima osnovne škole shvatila da jednom želi postati kostimografkinja. Dubrovačke ljetne igre odigrale su veliku ulogu u režiji životnog puta Doris Kristić kao i blizina dubrovačkog teatra u kojem bi često boravila i "radoznalo prebirala po kostimima iz fundusa".

Nakon okončanog gimnazijskog školovanja, a zato što tada u Hrvatskoj nije postojala akademska naobrazba za kostimografa, Doris razmišlja o odlasku iz rodnog Dubrovnika, a kao opcije se otvaraju Beograd i Rim. No, kako svi putevi, očito, vode u Rim naposljetku je odluka pala na glavni grad Italije i dvije obrazovne ustanove koje nude školovanje za kostimografe: Accademia di Belle Arti i Accademia di Costume e di Moda koja ju je na koncu osvojila svojim bajkovitim smještajem u samom centru Rima. Bio je to početak divnog četverogodišnjeg putovanja kojeg se, unatoč života u internatu sa strogim pravilima ponašanja, nostalgično prisjeća govoreći kako je bio "poput kakvog sna" obilježenog dubokim i iskrenim prijateljskim odnosima kao i izrazitim utjecajem koji je na nju ostavila postava iznimnih profesora poput slikara Achillea Perillija, teoretičarke kostima Rosane Pistolese te teatrologa Achillea Fiocca. Jedna od prvih osoba koje je Doris susrela na hodnicima akademije, a s kojom se družila u vrijeme studija, bila je Isabella Rossellini koja će tek kasnije otići u New York i otpočeti blistavu glumačku karijeru.

Ana Karenjina

Akademije se prisjeća kao ustanove u kojoj su cijenili disciplinu te u kojoj se pedantno i precizno pristupalo svakom zadatku, a zbog čega je u konačnici iz njezinih klupa izašla kao kvalitetno obrazovan kostimograf koji ima izvrsno znanje o povijesti umjetnosti, teatra i filma, o povijesti odijevanja, scenografiji, fotografiji i vizualnom oblikovanju. Već je na trećoj godini studija dobila priliku da volontira na Viscontijevu filmu "Zatvoreni obiteljski krug" na kojem je bila zadužena za scenografiju. "U to su se vrijeme filmovi pripremali i po dvije godine, a kostimografi i scenografi imali su po čak 13 asistenata," prisjeća se.

Galeb

Nakon obrane diplomskog rada o povijesti lepeza kroz stoljeća, Doris je dobila ponudu da asistira ravnateljici akademije, što je bila iznimna čast, no iako se dvoumila odabrala je povratak u rodni Dubrovnik gdje su je odmah dočekale Dubrovačke ljetne igre. Na samim počecima karijere radila je kao slobodna umjetnica radeći s brojnim stranim i domaćim režiserima, a svoju je prvu samostalnu kostimografiju realizirala sa samo 22 godine u predstavi "Gospođica Julija" koja je igrala na daskama dubrovačkog Kazališta Marina Držića.

Zastave

"No sve je to išlo nekako sporo," prisjeća se Doris svojih početnih kostimografskih koraka te dodaje: "Kako sam imala diplomu ne samo iz kostimografije već i mode, tako sam dobila ponudu iz Tvornice Trikotaže u Čapljini da dođem raditi k njima kao dizajner." Ponudu je naposljetku i prihvatila no izlet u modu trajao je samo šest mjeseci jer je, kaže, to zbilja nije zanimalo niti otprilike onoliko kao kazališni kostimi. U međuvremenu je asistirala, nabraja, na "Hamletu" u režiji Dina Radojevića s Jagodom Buić te je radila samostalno u teatru. Od režisera s kojima bilježi suradnju svakako valja istaknuti Vladu Habuneka, dok od kostimografkinja obavezno ističe Iku Škomrlj koja je na nju, kaže, ostavila najdublji trag. Upornost i dalmatinski dišpet ipak su se isplatili jer je Doris počela nizati predstavu za predstavom. Na Ljetnim je igrama u Dubrovniku nanizala vrhunske predstave: Hamleta, Leara, Dunda Maroja, Feničanke... A pritom će posebice istaknuti eksperimentiranje spajanjem kabuki teatra i španjolskog baroka u predstavi "Život je san".

Idiot

U svom je, 4 deseteljeća dugom, kostimografskom vijeku utjecala na rad brojnih kazališta, kako u zemlji pa tako i u inozemstvu radeći mnogo u susjednoj Sloveniji, ponajprije s redateljem Janezom Pipanom, zatim u Srbiji, Mađarskoj, Italiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori. Stalni rad u ZKM-u prihvatila je 1989. godine nakon rada na velikom spektaklu otvorenja zagrebačke Univerzijade. "Bila je to neka nova scena, neka nova energija u gradu koje sam željela biti dio," govori Doris o početku svoga rada u omiljenom zagrebačkom kazalištu gdje je ostala raditi sve do danas i za koji je odradila čak 80 predstava. No, nisu daske ZKM-a jedine na koje je Doris ostavila neizbrisiv trag. Njezini su kostimi oživjeli i u HNK, Gavelli, Komediji, Kerempuhu, ITD-u, EXIT-u...

Ana Karenjina

"U mladim sam danima znala raditi i po četiri predstave u četiri različita grada," govori i potvrdno kima glavom na moje pitanje: "Zar istovremeno?" Sada, kaže, radi jednu po jednu no to ne znači kako je pred njom manje zahtjevan zadatak. Na senzacionalnu je "Bajaderu", koja broji čak 270 kostima, pristala na nagovor intendantice HNK Dubravke Vrgoč koja je, kaže, "bolje od nje same znala što može". Odmah nakon maestralne "Bajadere" čekala ju je realizacija predstave "Dubrovačka trilogija" na Dubrovačkim ljetnim igrama, pa čak 400 kostima u "Sicilijanskim večernjama", a onda su uslijedili "Hinkemann" pa "Čarobni brijeg" u ZKM-u. Odmora nema, no stajati očito nema smisla kada radiš ono što voliš.

Kamov

"Kostimografija je zanat," zaključuje Doris na koncu te dodaje kako ju u radu uvijek inspirira slikarstvo, fantastičan kolorit umjetničkih djela ili pak forma. "Nekoć sam, prije svake predstave, kupila knjigu i štreberski na korice upisala datum i grad u kojem sam je nabavila. Ponekad bi mi stigla kao naručena kada bih kročila u knjižaru baš ona koja mi je u tom trenutku trebala."

Idiot

Nakon preko 350 predstava dramskog, baletnog i opernog repertoara te 13 filmova, Doris zaključuje kako se dobra kostimografija nikada ne nameće već služi predstavi koja, ako je dobra, živi duže na daskama kazališta pa i kostimi dobivaju priliku duže obitavati ispod svjetala reflektora. "Jako sam žalosna kada mi netko pristupi nakon predstave i kaže kako su kostimi bili najbolji. Ja želim da predstava bude dobra jer to znači da će i kostimi vidjeti svjetlo dana. Kostim je u funkciji predstave i kad vam ne smeta oku, onda je to dobar kostim. On ne smije stršati neprirodno u želji da dominira već se mora stopiti kako s likom koji u njemu egzistira na sceni pa tako i s radnjom komada," završava staloženo kostimografkinja pred kojom, i nakon 4 plodna desetljeća rada, stoje novi izazovi kojima će i dalje predano pristupati oduševljavajući kazališnu scenu.