HRVATSKA MODA

I kritičare ubijaju, zar ne?

Korupcija domaće modne kritike by Grgo Zečić

 

„Kreten", „zločesti idiot", „balavac" i „diletant" samo su neki od „mudrih" termina sa kojima sam se suočio nakon nedavno završenog Nivea Cro-a-portera. Zašto? Radi kritičkih osvrta na revije koje su osvanule upravo na ovom portalu. Otvoriti tematiku modne kritike u Hrvatskoj vjerojatno je ekvivalent otvaranju albuma prljavih obiteljskih tajni. I to za godišnjom božičnom večerom.

Najjednostavnija jednadžba odnosa hrvatske modne scene i kritike bila bi sljedeća: domaći dizajneri su „svete krave", a „tamo neki novinari i kritičari" su tu samo kako bi vrlo nježno, senzualno i suptilno definirali nijansu boje zelene trave po kojoj te silne „svete krave" koračaju. Bez ikakve etike, načela i obaveze koju bi, osoba koja se izražava putem medijske platforme, trebala imati prema javnosti. Po toj deformiranoj analogiji: javnost je glupa i što ona uopće zna o kritici?

Mi - novinari - smo na revijama samo da popijemo besplatni pjenušac, pojedemo suhi hibrid kanapea i svi zajedno, kao vjeverice na LSD-u, skakučemo u ekstazi kako je sve „genijalno, „vrh", „Pariz", „couture" i „wow". I dok mi, sveti pripadnici domaće modne scene čiji bi racio po svim pretpostavkama trebao biti izjednačen sa logikom plastične Rachel Zoe lutkice, pijuckamo šampanjac - javnost i dalje tretiramo kao glupu.

Ma što oni znaju postoji li Style.com, što je to Youtube ili možda Google pretraživač? Što oni znaju tko je Marc Jacobs ili Miuccia Prada? Oni su glupi, a mi smo „elita" koja se zračno ljubi u obraz oko neke piste i jeftinim šarmom tepa: „joj, izgledaš bolje nego ikad". Ta farsa hrvatske modne scene odvija se već godinama i zapravo ne predstavlja anomaliju koliko tipičnu modnu „dječju bolest".

Ali nije li došlo vrijeme da se svi kolektivno probudimo i zapitamo što zapravo izvodimo? Nije li vrijeme da se odlučno i argumentirano valorizira nečiji rad te na taj način predoči javnosti?


U posljednjih šest mjeseci doživio sam razne neugodne telefonske razgovore, prijetnje preko Facebooka, prijetnje preko e-maila, prijetnje preko trećih osoba i vjerojatno prijetnje putem voodoo lutkica iz kućne radinosti samo zato što sam pisao istinu. Iako je svakome bilo potpuno jasno da je Dubrovnik Fashion Week ove godine bio potpuni koncepcijski i organizatorski promašaj, to nije spriječilo organizatore da me, nakon objave mog teksta u Jutarnjem listu, siluju svojim verzijama o tome „što je bonton i koliko sam ja zločest i nepristojan". Trebam li spomenuti da sam u istom tekstu bio toliko obziran da nisam htio navesti izjave određenih dizajnera koji su se jednakom žestinom ogradili od eventa?

Ubrzo nakon toga slijedio je tekst u Jutarnjem o lažnim torbicama i modnim dodacima koji kolaju nečim što se zove hrvatsko jet-set društvo, a po vokaciji i formi prije se može usporediti sa degeneriranim wanna-be lifestyle tumorom, toksičnim nusproduktom iz Orwellove „Životinjske farme". Tada sam, sasvim provjereno i legitimno, prozvao imena kao što su Nicolas Concept Store koji je po nebuloznim cijenama prodavao nakit jedne domaće dizajnerice dok je ona isti nabavljala na štandovima u Turskoj. Otvorio sam i bolnu ranu „velikih Hrvatica" - aferu od prije nekoliko godina kada su u opticaju bile lažne Hermes Birkinice koje su svi masovno pokupovali, da bi se poslije pravili Jane Austen nevini i Seinfeld zbunjeni.

Ponovno sam pisao istinu o onome što se naziva „domaća modna i lifestyle scena" i ponovno dobio po prstima. Da se, kojim slučajem, bavim političko istraživačkim novinarstvom ili crnom kronikom dosada bi imao zavidnu kilometražu u prtljažniku nekog opskurnog automobila koji bi me „vozikao" po periferiji Zagreb. Ali ipak sam u modi gdje maksimalno mogu pokupiti komunikacijski retardiranu prijetnju, oštar pogled uz pistu ili će me netko izbaciti sa eventa. Možda čak posjesti u drugi red ispred svih okupljenih? Wow, koji skandal. Grgo Zečić u drugom redu. Zbilja „wow".

Naravno, isti ljudi koji bi me strpali u drugi red, misleći kako će povrijediti moje „površne modne osjećaje" ne shvaćaju kako mi domaća hijerarhija ništa ne znači. Jer svatko tko je stajao na nogama za vrijeme revije Yohji Yamamota u Parizu ili Miucce Prade u Milanu, ima apsolutno ponižavajuće mišljenje o svim hrvatskim prvim redovima. Ja sam se u posljednjih pet godina itekako nastajao od Pariza do Milana stoga možete pretpostaviti moj stav o „sakralnom" prvom redu. Reakcije na moje kritičke osvrte dizajnerskih kolekcija oscilirale su od skandaloznih do iznenađujuće prihvatljivih. Neki dizajneri su mi mahali prstom sa druge strane piste, neki su mi rekli da sam ih povrijedio i da se iživljava nad njima, neki su započeli Facebook kampanju protiv mog integriteta. Ovaj posljednji „Gossip Girl" moment nisam uspio shvatiti. Što je sljedeće?

U krevetu će me dočekati odrubljena krvava glava jednoroga kao znak upozorenja? Sve su to bila upozorenja da ne smijem kritički pisati o „svetim kravama". Svatko tko može spojiti dva i dva, a u ovoj zemlji je sve manje takvih pojedinaca, i u stanju je čitati prostosložene rečenice razumijeti će da se u niti jednoj kritici nisam dotaknuo osobe dizajnera. Ništa nije bilo privatno, maliciozno, grubo ili nepristojno.

Pišem o onome što vidim, ne pišem o njima kao o ljudima jer nisam tu da valoriziram njihove osobine već modnu interpretaciju ideja. Istina je da hrvatski dizajneri rade u katastrofalnim uvjetima potpuno zanemareni od strane države ali i medija. No taj fenomen nije nikakav izgovor jer zašto radimo pitu od jabuka ako uopće nemamo jabuka? Dirnuo sam u „osinje gnijezdo" jer sam pokazao da u Hrvatskoj kultura kritičkog diskursa ne postoji. Niti u jednoj društvenoj sferi. Kritika je tabu. Krivite socijalizam, tranziciju, kućni odgoj, političku i društvenu Atlantidu od zemlje u kojoj živimo...

      

I kako sam se to ja, jedan mali balavac, drznuo komentirati nečiji „couture". Couture u zemlji gdje radnice u tekstilnoj industriji od Kamenskog nadalje (ne)preživljavaju sa 2.000 kuna mjesečno. Couture u zemlji koja nema suvremenu industriju i nema buyere. Couture u zemlji gdje medijski profilirani modni kritičari hvale kolekcije isključivo onih dizajnera sa kojima piju onaj isti pjenušac, večeraju ili ljetuju kod njih? Dakle, oni su meritum, a ja sam balavac. Briljantna Andreja Bistričić ili Igor Galaš nemaju zlatne kreditne kartice za večere u Takenoku i nemaju vikendice na moru. Zato će ih se ignorirati. Neće ih se prozivati niti navoditi kao pozitivne primjere. Još gore ako na reviji Bistričićke ili jednako talentiranog Bahorića nije pao model na pisti ili reflektor na glavu nekome u publici. Zašto da im uopće dajemo medijski prostor? Ali idemo hvaliti „svete krave" koje će me onda ići probosti pozlaćenim rogovima.

Ipak ono što me najviše iznenadilo na Nivea Cro-a-porteru jest profesionalan odnos organizatora i dizajneri koji su prihvatili kritiku i htjeli otvoreno razgovarati o njoj. Velika modna diva besprijekorne vizije i inozemnog iskustva: gospođa Ksenija Vrbanić me dan poslije pozvala na druženje u svoj atelje kako bi zajednički prokomentirali look book i njene ideje. Ali to je sirova realnost: Ksenija Vrbanić, Branka Donassy ili dvojac I-GLE toliko su veliki i profesionalni da će svaku kritiku shvatiti kao savjet, objektivno mišljenje, srdačnu preporuku - sve ono što konstruktivna kritika treba predstavljati.

Ali zato će mlađe generacije izigravati dive čiji sam ego krvnički razrezao sa skalpelom zato što sam pisao ono što vidim.  Najveći napad na moj integritet kao autora već je godinama isti: „on nije akademski educiran za pisanje o modi". Istina, priznajem, nisam nikad htio niti sam upisao TTF i nisam otišao u Parsons ili Central Saint Martin. Odlučio sam ići težim putem - stažiranjem za francuske modne kuće i PR agencije te svakodnevnim učenjem o modi i suvremenoj umjetnosti. Počeo sam kao klinac sa gerila upadima na modne revije i fokusirano se borio da bi upoznao ono što želim otkriti. Dvije sezone kasnije intervjuirao sam Westwood, Galliana, Gaultiera, Yamamota, Stellu McCartney, Viktor & Rolfa, Elie Saaba i mnoge druge. Te iste modne kuće me danas zovu na sve svoje revije i njihovi PR-ovci zahvaljuju kada im pošaljem skenirane članke iz Jutarnjeg lista, StoryBooka ili Livingstonea. Mislite da znaju čitati hrvatski? Naravno da ne ali shvaćaju poantu modne komunikacije i bontona te razumiju da za ego nema mjesta u modi.

..Hrvatski dizajneri trebaju naučiti da kritiku treba shvatiti....

U vrijeme radikalne globalizacije, svi su važni. Čak i hrvatski novinari koji sve više pohode pariške revije iako je prije nekoliko godina takva situacija bila nezamisliva. Inozemni divovi se prilagođavaju i prihvaćaju nove ljude, nove struje i nova mišljenja. Što se pak edukacije tiče,  zanimljivo kako najveći dizajneri našeg vremena kao što su Christian Dior, Coco Chanel, Yves Saint Laurent i Rei Kawakubo nemaju niti jedan dan službenog modnog obrazovanja. Naravno, ni u najluđim snovima mi ne pada na pamet komparacija sa modnim titanima već samo želim istaknuti da zid pun diploma u modi ne znači apsolutno ništa. Jer moda nema formu i ne poznaje granicu. Ona je ritmična i aritmična, konvencionalna i beskrupulozna, divlja i nježna. Poznavati modu je kao poznavanje zanata: potrebno je svakodnevno učenje, praksa i živo iskustvo. Za kvalitetnu recenziju revije morate poznavati klasičnu glazbu, modernu i suvremenu umjetnost, kostimografiju, razvoj suvremene siluete, povijest subkulturalnih kretanja od punka do futurizma, od Yves Saint Laurentovog „Le Smokinga" do dekonstrukcije Martina Margiele, od Mary Quant do Thierry Muglera, od Yves Klein plave do Ungaro fuksije. Moda ne prestaje i nije ju moguće obuzdati, definirati i svladati. I protiv kritike se moguće boriti: protuargumentacijom koja neće sadržavati niske udarce ili „drama queen" ispade.

No s obzirom kako sam sada krenuo, možda za idući modni event par dizajnera od mene naprave meksičnu pinjatu i prigodno je počaste sa par bejzbol palica? Kao da će im taj ritual kolekciju preko noći transformirati u visoku modu vrijednu Balenciage, Valentina, Oscara de la Rente...

Hrvatski dizajneri trebaju naučiti da kritiku treba shvatiti, proučiti, zapitati se nad njom i natjerati samog sebe na preispitivanje vlastite vizije. Danas više nije važno pisala tu kritiku 13-godišnja bloggerica Tavi ili legendarna Cathy Horyn, važno je rasti sa vlastitim trenutkom bez ega, ušminkanih životopisa, slavnih prijatelja bez hrane u hladnjaku ili bogatih prijatelja bez prijatelja uopće. Kada stvaraš suoči se da sa svakom kreacijom dolaze posljedice i reakcije.

P.S.

Što se tiče spomenute pinjate: ne volim boje pa bi cijenio ako me se može zapakirati u crnu? 

Objavljeno: 18.10.2010. u 09:30
Tagovi: grgo zečić

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p