HRVATSKA MODA

INERVJU: SAŠA JOKA

Modni urednik magazina

Razgovarali smo s urednikom mode hrvatskog izdanja „Elle“ magazina Sašom Jokom. Otkrio nam je mišljenje o našoj i stranoj modnoj sceni, zašto i kako se uopće počeo baviti modom, s kime bi volio surađivati, u kojim domaćim dizajnerima vidi najviše potencijala, …

Godninama ste modni urednik u Elleu, po čemu se estetika vašeg magazina razlikuje od ostalih?

Estetika modnih priloga, kao i estetika cijeloga magazina, bazira se na prirodnom doživljaju ženstvenosti, ideje stila koji je urođen i kultiviran u svim aspektima koji obogaćuju svakodnevni život. S druge strane, Elle je po svojoj definiciji modni magazin, što znači da u svim svojim segmentima i na razne načine govori o modi, trendovima, stilu i sl. Magazin Elle kao ideja, odnosno kao svjetski brend, asocira pametnu i prirodnu ženstvenost, s puno životnog stila, a estetika koja proizlazi iz takvog razmišljanja prvenstveno je demokratična i raznolika. U svojim modnim produkcijama trudimo se iz broja u broj otići još dalje i uvijek nastojimo zamisliti i predstaviti neku novu sliku ženstvenosti. Iako smo često na granici eksperimenta, mislim da uvijek ostajemo čitljivi i dovoljno komercijalni, na način da inspiriramo i iznenađujemo svoje čitateljice svježim modnim idejama i vizualima.   

Na kojoj su razini, po vama hrvatski modni magazini danas?

Nažalost, ne na osobito visokoj. Imate ili kombinaciju loših modnih urednika, koji ni jako dobrim suradnicima ne daju da rade svoj posao onako kako oni to najbolje znaju, ili dobre urednike koje se zaglupljuje uredničkim zahtjevima koji su ispod svakoga nivoa, pa tako ni rezultati nisu bogzna kakvi. Naravno, uvijek ima i iznimaka, jer na neki svoj, polagani način stvari se ipak razvijaju i kvaliteta objavljenog materijala u nekolicini časopisa ipak se konstantno poboljšava.  

A modna scena generalno?


Hrvatska je modna scena definitivno živahnija no ikada prije i na njoj se zaista događa jako mnogo toga, od revija, snimanja, magazina, kampanja itd., ali još uvijek se nije dogodio onaj presudni trenutak ulaska velikog kapitala u modni biznis, činjenica koja je u prethodnih 20 godina promijenila lice modnog svijeta.

Čega joj najviše nedostaje?


Najviše joj nedostaje novca, i u smislu investitora i u smislu kupaca/potrošača koji bi bili dovoljno spremni i sposobni platiti domaći dizajnerski proizvod. Danas je kvaliteta odjeće nekih dizajnera vrlo često upitna, i u smislu korištenih materijala i izrade, a radi se zapravo samo o tome da oni nemaju dovoljno sredstava da organiziraju nekakvu malu proizvodnju, sposobnu izrađivati manje konfekcijske serije odjeće. Kreativnost i ideje su tu, ima dovoljno kvalitetnih ljudi, ali ne postoji vjera u njih, u ideju da će ih se moći prodati i na njima dobro zaraditi. A to je upravo ono što je vani trend – u kreativnost se ulažu ozbiljna financijska sredstva.

Kakva biste dizajnerska rješenja rado vidjeli na domaćim pistama?


Mislim da mnogim našim dizajnerima ozbiljno nedostaje mašte, znanja i hrabrosti i da zapravo nemaju originalne ideje nego reproduciraju odjeću koja je u trendu. Mnogi svoje modno djelovanje kao da doživljavaju jako površno i nezainteresirano. Meni su uvijek puno interesantnija rješenja koja su intelektualno i emotivno provokativna, nova i uzbudljiva, bez obzira na to o kakvoj se estetici radi, komercijalnoj, umjetničkoj ili avangardnoj.

U kojim domaćim dizajnera vidite najviše potencijala?


I-gle su trenutno definitivno naš najbolji i najsuvremeniji modnodizajnerski proizvod. Mi imamo vrlo slojevitu modnu scenu, od odjevnog konceptualista Silvija Vujičića, mladog hit-dizajnera Juraja Zigmana, do uvijek relevantnih Keti Balogh, Charlie designa Loredane Bahorić i Branke Donassy, a tu su i Đenisa Medvedec, Nada Došen i cijeli niz snažnih autorskih imena koji modu stvaraju više manje izvansezonski, često na granici između suvremene umjetnosti i mode. Imamo i ozbiljne pret-a-porter biznise, poput Image Haddada, Leonarde L. ili Modne kuće Mak, i cijeli spektar 'mainstream' modnih imena, od A Marie i Elf'sa do Linee exclusive. Među danas najprepoznatljivijim imenima pomno pratim što rade cure iz Fjaba, jer mislim da su one unijele notu drugačijeg modnog promišljanja, vrlo zabavnog i seksi, ali na jako chic i funky način.  


Koje svjetske kuće najviše cijenite i zašto?

Moji su interesi stvarno jako široki i cijenim jako puno kuća i dizajnera, svakog zbog neke, njemu svojstvene kvalitete. U svom svakodnevom poslu izložen sam golemom broju novih informacija o novim trendovima, dizajnerima, pa zaista imam širok uvid u raznoliku ponudu modnoga svijeta, pa ne mogu izdvojiti poimence određene kreatore. Oduševljavaju me podjednako 'Belgijanci' i 'Japanci' i 'Francuzi'. 'Englezi' ponovno imaju neka odlična nova imena na sceni, poput Christophera Kanea, dok me 'Amerikanci' nekako najmanje 'uzbuđuju', ubili su kreativnost idejom o funkcionalnosti i praktičnosti odjeće, a ja mislim da balans ipak treba biti negdje u sredini.

Kako ste se počeli baviti modom?


Za to je možda najzaslužnija legendarna Đurđa Milanović, koja me pozvala da radim kao stilist na projektu lansiranja hrvatskog izdanja Cosmopolitana 1998. godine, gdje sam zajedno sa Srećkom Šundovom radio skoro deset mjeseci, ali sam se tada odlučio koncentrirati na studiranje na TTF-u i počeo raditi kao free-lance stilist, najviše za modnu kuću Image Haddad, a odrađivao sam i neke kampanje, spotove, usputne editorijale...

Biste li mogli početi osjećati zasićenje svojim poslom, s obzirom na to da ste koncentrirani isključivo na Elle?


Modu ne doživljavam kao 'posao' jer se bavim onime što volim, uostalom svaki je mjesec druga priča i stvari nikada nisu iste, a najvažnija kvaliteta rada u Elleu za mene je činjenica da se bavim isključivo modom kao fenomenom, istovremeno društvenim i kulturnim, kao i trendovima, s jakim akcentom na vizualnom doživljaju i prepoznatljivosti.  

Što uopće znači biti modni urednik u Hrvatskoj?


Pitanje je previše univerzalno. Svaki modni urednik ima moć napraviti onoliko koliko zna i to čini jasnu razliku između ljudi i njihovog rada - svatko radi kako i koliko najbolje zna, a rezultati govore sami za sebe. Ne mislim da je biti modni urednik u Hrvatskoj išta lakše ili teže nego što je, primjerice, biti dizajner ili pr-manager.

Koje biste svjetske fotografe i modele rado angažirali?


Volio bih raditi s cijelim nizom imena koja poštujem, od fotografa možda najradije s Inez van Lamsweerde i Vinoodhom Matadinom, Juergenom Tellerom, Willyjem Vanderpeerom, Stevenom Meiselom, Mariom Testinom, Bruceom Weberom ili Alasdairom Mclellanom, a idealni modeli bili bi mi  Catherine McNeil, Daria Werbovy, Karen Elson, Nataša Vojnović, Marie-Catherine Lacroix, Audrey Marnay... Mogao bi nabrajati i jedne i druge još jako dugo, jednostavno se radi o tome da respektiram rad jako puno ljudi.  

Kojih profesionalaca rad nam najviše nedostaje ( vizažisti, stilisti,...)?

Nedostaje nam svega i svih. Mi na tržištu modnih profesionalaca još uvijek nemamo kritičnu masu koja bi, ako nikako drugačije, kvantitetom morala roditi kvalitetu. Zasada se pojavljuje premalo novih mladih, zainteresiranih ljudi koji se žele ozbiljno baviti poslovima stilista, vizažista, frizera, fotografa, obrađivača slika itd. I to ne zato da postanu poznati i mogu se hvaliti prijateljstvima s ne znam kojim zvijezdama, nego zato što to vole i jer ih to zanima, i jer imaju nešto novo za reći i pokazati.

Je li photoshop postao prezastupljen u modnoj fotografiji?

Nipošto. Nije problem u Photoshopu, nego u načinu na koji se on upotrebljava. Kada pravi profesionalci obrađuju slike, to se radi tako da slika poslije obrade izgleda točno onako kako ju je fotograf zamislio, da su na njoj naglešene poželjne kvalitete, a suvišni detalji uklonjeni. Photoshop je,  itekako koristio modnoj fotografiji, jer je donio sa sobom bezbroj novih kreativnih mogućnosti, koje su od fotografa danas udaljene doslovce jedan 'klik' mišem. Njegova upotreba postaje pretjerana kada onaj koji obrađuje sliku nema osjećaja i mjere za realno, odnosno za lijepo. Da biste dobro obradili neku sliku, itekako morate i sami imati onu neku vizualno-kreativnu crtu.  

Mislite li da će aktualne inicijative o zaštiti zdravlja manekenki početi mijenjati suvremeni ideal ženske ljepote?


Apsolutno pozdravljam sve nove inicijative, koje se bave zaštitom zdravlja modela kao i promjene  suvremene fiksacije na vječnu mladost i mršavost, ali mislim da nije realno očekivati drastične promjene u samom modnom businessu. Problem je u tome što cure koje postaju top-modeli najčešće imaju savršene prirodne predispozicije za taj posao – prirodno su mršave, imaju duge noge i ruke, ravno se drže, lice im je uvijek na neki specifičan način zanimljivo i posebno, a ostatak cura koje se žarko time žele baviti, pribjegavaju izgladnjivanju da bi izgledao približno kao one i u svojoj bolesti potpuno promjeni realnu sliku o vlastitom izgledu. Manekenke će i dalje morati biti dovoljno mršave da bi dizajnerska odjeća na njima izgledala što poželjnije i bolje, ali ne zaboravimo da je modni svijet tek jedan mali dio ljudskog polja djelovanja, samo što je posljednjih desetljeća u najžešćem centru pažnje. Većina ljudi ionako ne izgleda poput modela na stranicama modnih magazina i uopće ih takvi diktati ne interesiraju, niti se njima opterećuju. I hvala Bogu da je tako, ne možemo svi biti isti ni zainteresirani za iste stvari.  

Objavljeno: 05.05.2008. u 18:53

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p