Intervju: Neven Mihić

Svojim kostimima, Neven Mihić udahnuo je život brojnim likovima na kazališnih daskama diljem Hrvatske, od kultnog baleta „Orašar“ i Minkusova „Don Quijotea“ pa sve do opera kao što je Puccinieva „La Bohème“.

Glumce je odijevao u predstavama za djecu, mjuziklima, u dramama, baletima, operetama i operama, bio je dijelom brojnih skupnih izložbi, a postavio je i četiri samostalne na kojima je publici predstavio svoje kostime te ilustracije i skice koje u njegovoj izvedbi postaju posebnim, nesvakidašnjim umjetničkim medijem.

Osječanin koji već nekoliko godina živi i neumorno djeluje u Zagrebu, Neven je dobitnik brojnih prestižnih nagrada i magistar je kazališne kostimografije s diplomom zagrebačkog Tekstilno-tehnološkog fakulteta te, zasigurno, jedan od onih mladih ljudi na koje se lako i potrebno ugledati. S neopisivim žarom priča o svom putu koji ga je vodio od plesa i dasaka teatra do studija mode pa sve do raskošnih kostima koji danas rese glumce na pozornicima, do scene koju ožive svjetla reflektora i oči publike... Neven je jedan od onih ljudi koji su uspješni i neopisivo inspirativni upravo zato što predano rade isključivo ono što vole i što ih, svakim novim zadatkom, sve više ispunjava i gradi.

S obzirom na, reklo bi se, tvoj nevelik broj godina, na prvu je očigledno kako imaš poprilično bogat radni staž i impresivan opus iza sebe. Kako si se uopće pronašao u vodama kazališne kostimografije? Je li to rezultat puke slučajnosti ili si oduvijek sanjao da ćeš jednom stvarati kostime za likove u teatru?

Moje iskustvo u kazalištu počinje vrlo rano i zato često kažem da sam prebrzo odrastao. Već na samom početku srednje škole u Osijeku, paralelno sam počeo plesati u baletnom ansamblu u HNK Osijek. Za sve je „kriva“ moja nastavnica iz osnovne škole Jasna Komendanović, koja je tada pjevala, a pjeva i danas u zboru osječkog HNK. Ona me upoznala s tadašnjim voditeljom baleta, i tako sam proveo pune četiri godine u kazalištu, sve do početka studija na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. U Osijeku sam započeo prve korake ne samo plesne, nego sam radio i prvu kostimografiju s nepunih 18 godina. S obzirom da sam plesao u mnogim operama, operetama i dramskim predstavama stekao sam kazališno iskustvo i disciplinu koja mi je kasnije koristila na studiju i naravno danas kada se intenzivno bavim kazališnom kostimografijom, pa mogu slobodno reći da sam prirodno nadareni kostimograf.

U čemu je čar tvog posla? Koliko je zahtjevno saživjeti se s likom te njegov karakter i ulogu preslikati na odjeću koju si mu namijenio? Kako teče taj kreativni proces?

Proces u kazalištu bitno se razlikuje od onoga u modi. Kostimograf koliko god bio samostalan umjetnik, ipak mora blisko surađivati s cjelokupnom ekipom na predstavi. Proces počinje pozivom na projekt od strane redatelja ili uprave kazališta, a svaki projekt ima svoj put do premijere. Redatelj predstave ima koncept koji slijedite i razrađujete svojim idejama, gdje počinjete raditi prve kostimografske skice, biranje tkanina, dodataka itd. Kostimograf mora sudjelovati na probama, razgovarati s izvođačima, pogotovo ako radite balet, morate vidjeti koreografiju i pokret na osnovu čega osmišljavate kostime. Ponekad vam koreografija može diktirati kostimografiju. Čar ovog posla je vidjeti da se vaše djelo kreće na sceni, i to često, jer predstava ponekad živi i traje godinama, dok modna revija traje doslovno i samo deset minuta. Zato je kostimografija, umjetnost i kategorija za sebe. Potrebno je razumjeti kazalište i poznavati glazbena djela. Pritom mislim na kostimografe koji često dobivaju prilike raditi, primjerice, operu. Oni moraju biti upoznati s kompleksnim glazbeno scenskim djelom. Također je nužno voljeti ljude, biti timski igrač, brz, praktičan i prilagodljiv u svakoj situaciji.

Osim kostimografijom, baviš se i dizajnom scenografije, a ponekad si zadužen za oba zadatka na istom projektu što je, na domaćim daskama, vrlo rijetko praksa. Što je zahtjevnije i je li lakše „manipulirati“ predstavom kad držiš oba bitna konca u svojim rukama?

Da, scenografija je također područje koje me zanima već godinama. Još dok sam bio na fakultetu slušali smo predmet iz scenografije. Do sada sam radio nekoliko scenografija za komercijalne projekte i jednu kazališnu za dramu „Hana i Hana“, što mi je veliko iskustvo jer bih uskoro trebao početi s baletnim projektom gdje radim i scenografiju. Ono što je kod scenografije lakše jest to što niste u izravnom kontaktu s izvođačima, što vam smanjuje mnoge obaveze, stres i razmišljanja. Veliki jer izazov raditi i kostimografiju i scenografiju jer je to kompletno umjetničko djelo na sceni, još ako radite predstave gdje se traži povijesni kod; tipa baroka, secesije i sl. može biti izuzetno maštovito i kreativno.

S obzirom da radiš s opernim pjevačima i plesačima, glumcima i glumicama, a umjetničke duše znaju ponekad biti pomalo hirovite, jesi li imao koju zanimljivu anegdotu koje ćeš se zauvijek sjećati i koju bi s nama podijelio?

Da, kazalište je jedno posebno mjesto gdje autor mora biti čvrsto na svojim nogama, jer o njemu ovise mnoge „duše“. Ponekad nisam ni svjestan koliko je taj posao kompliciran. Kostimograf, uz potporu redatelja i koncepta, odijeva tj. kostimira izvođača u nešto što je sam smislio, a svi moraju biti zadovoljni jer glumca pretvarate u nešto što on nije u stvarnom životu, onom van kazališta. To bi značilo da kad radite operu, a sudjeluje i zbor i često balet, to je preko 100 ljudi, i svi bi trebali imati osmijeh na licu kada dođe kostimska proba. Kostimograf mora biti dobar timski igrač, psihološki uigran u tu mašineriju da uspije podnijeti tisuću pitanja, koja znaju biti i van svake pameti. Anegdota ima dosta, glumci i pjevači znaju biti jako hiroviti, u ogledalu se vide realno i nerealno, često im je izgled kostima važniji od toga kako izgovaraju tekst. Često su oni koji imaju tri rečenice u predstavi zahtjevniji od glavnih glumaca. Prije sam imao strpljenja ići s glumicama birati cipele u dućan, danas tri puta razmislim.

Uz sve tvoje interese i profesionalne preokupacije koje smo spomenuli, privlači te i modna ilustracija, a skicu koristiš kao umjetnički medij. Otkud ideja za svojevrsni „upgrade“ skice na taj, rekla bih, „viši“ nivo? Koje tehnike pritom koristiš?

Imam sreću da imam postavljen prirodni talent. Već na prvoj godina fakulteta sam pronašao vlastiti rukopis te sam razvijao talent kroz ilustracije i kostimografske skice. Najčešće se izražavam u kombiniranoj tehnici, kolaž mi dominira u mnogim radovima. U svijetu se ilustracija jako cijeni, a ilustratori imaju priliku raditi za mnoge medije. Ilustracije znaju prikazivati odjeću, ali i svakodnevnu situaciju koju povezujemo s modom. Često svoje skice upotpunjujem detaljima na računalu, pa dobiju jedan poseban izgled, boje ožive, crtež postaje digitalni art.

Što smatraš svojim najvećim dosadašnjim uspjehom i razmišljaš li ikada gdje ćeš se naći za pet ili deset godina? Imaš li detaljne planove za budućnost ili se ne zamaraš time previše?

Najveći mi je uspjeh baviti se ovim poslom, baš ono što sam studirao i što sam želio, a mnogi to ne mogu. Često kucnem o drvo i kažem: Nevene na dobrom si putu! Do sada je bilo puno uspjeha i poleta za vrijeme studiranja ali i poslije, neke čak i nisam iskoristio u datom trenutku ali sve ide svojim tokom i ima svoj poseban razlog. U zadnje vrijeme uspješno sam postavio veliku izložbu kostimografskih skica i kostima na „Osječkom ljetu kulture 2014“ te ostvario dva velika glazbena projekta: rada na kultnoj hrvatskoj opereti „Splitski akvarel“ u kazalištu Komedija i operi „La Boheme“ u HNK Osijek. Obje premijere su prošle uspješno i dogodile su se u samo mjesec dana. Oduvijek sam htio raditi glazbene predstave i ta mi se želja ostvarila. Sada radim operu „Don Giovanni“, a u planu je i balet „Vragolasta djevojka“ u HNK Osijek te „Kleopatra“ u Teatru Naranča, s kojima sam već napravio sedam predstava: Pepeljuga, Aladdin, Tri mušketira, Car Mraz, Mala Sirena itd. Cilj mi je ostati što duže u ovom poslu i raditi što više. Jedino se ponekad zamaram željom da jednog dana radim i u inozemstvu, barem nakratko.