HRVATSKA MODA

'Moj dizajn nose perzijski prinčevi, Severina i sultanove žene'

Intervju: Tamara Bombardelli
  
Reći za dizajnera kako pomiče granice očekivanog, ne poštuje pravila te je i sam, karakterno, nemirnog i nesputanog duha može se činiti floskulom, no ako svim tim epitetima ovjenčamo lik i djelo splitske dizajnerice Tamare Bombardelli, nećemo nimalo pogriješiti. Tamarina estetika automatski je prepoznatljiva, a ono što je zanimljivo jest da je, takva osebujna i karakterno drugačija, uspjela pronaći formulu koja se sviđa različitim individuama te nije podložna prolaznosti vremena. Zašto? Jer je njezin dizajn osmišljen da negira trendove koji se brzo pojave i u kratkom roku bivaju zaboravljenima.  
 
Tamara je svoj rad nastojala prikazati na malo drugačiji način spojivši svoju viziju s talentiranom redateljicom Marcellom Zanki, a kao rezultat nastao je fashion film koji kao forma postaje sve češćim medijem u modnoj industriji. Kod nas ne još toliko popularan, Tamara i Marcella izvrsno su pogodile trenutak i zainteresirale publiku svojim uratkom koji istovremeno spaja modu s pričom, a uz istančanu estetiku ove dvije djevojke, ovakav bi modni film s kul vibrom objavio i sam Dazed&Confused. Kako bi nas uvukla u svoj svijet, odlučili smo porazgovarati s Tamarom Bombardelli, a ona nam je otkrila štošta zanimljivo.
 
Fashion film koji si snimila u suradnji s Marcellom Zanki odjeknuo je među modnom publikom. Kako je došlo do suradnje? Kako ste zaplele i rasplele priču?
 
Fashion film mene i moje, sad već partner in crime, Marcelle zanki odjeknuo je nadam se ne samo među modnom publikom jer to je, na neki način i ideja cijelog projekta, da moda ne bude u prvom planu. Zamisao je da ne bude Bombardelli reklama već fashion film s naglaskom na film koji ima priču, zaplet i poruku. Priču je zaplela i rasplela Marcella, a ja sam samo pomogla rasplesti pokoji čvor dodajući jedan svoj prethodno napisani tekst. Marcella ga je sada vrhunski uplela u sada već više manje uredno pletivo.
 
  
Jednom si prigodom izjavila kako ne čitaš modne časopise niti pratiš modne tjedne, a obzirom da si sama napisala tekst koji prati film, je li literatura ustvari ta koja te inspirira?
 
Znam da to zvuči jako cool u ovoj grunge i punk inspiriranoj eri. I češće je samo wannabe priča nego istina ali kod mene je zaista tako. Ne zbog nekakvog snobovskog stava što ću odmah potvrditi ekskluzivnim priznanjem kako obožavam žutu štampu, već zbog toga što praćenje mode nekoga tko se njome bavi može biti kontraproduktivno. Ponekad mi padne na pamet nešto i vidim da je netko već napravio nešto slično zbog čega odustanem od te ideje što je potpuno pogrešno! Za mene je razgovor "imaju svi i nema nitko" potpuno identičan i jednako besmislen. Ja ću uvijek nešto napraviti na svoj način i taj će način razlikovati tu moju ideju od nečije, nazovimo, slične. Osim toga, predstaviti jednu ideju na 2 različita načina ponekad je teže nego obraditi 2 potpuno različite ideje. Na primjer, ja sam se na svojoj reviji ”minimalno ciganski” bavila temom koja je obrađena u 1000 varijanti. Ja sam se pozabavila, usudila bih se reći, ambicioznom idejom da tu kulturu predstavim na dosad neviđen način, a predstavljajući je kroz minimalizam mislim da sam u tome i uspjela. I da, inspirira me i literatura ali pravog umjetnika malo što NE inspirira, ovisno o fazi i raspoloženju jer smo mi malo bipolarni.
 
   
Najpoznatija si po dizajnu torbi koje imaju prepoznatljive "cjevaste" nabore. Sjećaš li se momenta kada ti je sinula ideja da izrađuješ torbe upravo takve, neuobičajene, teksture?
 
Često, kada slušam priče o inspiraciji, imam dojam da se prvo napravi rad pa se naknadno smisli priča o inspiraciji jer ona nikada nje tako jednostavna kao što je često predstavljena i gotovo nikada nije samo jedna. Često sam kao inspiraciju spominjala cijevi za vodu i plin u predgrađu Berlina koje su nadzemne umjesto podzemne i posložene su jedna na drugu. No, to je doista samo jedan dio priče. Postoji tu još tisuću malih detalja i usputnih grešaka koje su se pokazale kao odlični suradnici.
   
 
Moram priznati da ću zauvijek pamtiti tvoj govor na ELLE Style Awardsima kad si, primajući nagradu za najboljeg dizajnera modnih dodataka, rekla da "zahvaljuješ svima koji su te podržavali, a pogotovo onima koji nisu". Je li zbilja bilo onih koji su smatrali da nećeš uspjeti? Kako si se nosila s kritikama u počecima i kolika oni mogu biti vjetar u leđa?
 
Jako me veseli što si to primijetila. Priča o govoru s te dodjele je jako simpatična, a nikada me o njoj nisu pitali. Naime, na dodjelu sam otišla s jednom od svojih najboljih prijateljica Petrom Friganović i, naravno, smatrala sam da moram imati pripremljen nekakav govor jer sam, bez lažne skromnosti i političke korektnosti, nekako i očekivala. Ona mi je na to rekla da niti slučajno ne pripremam nikakav govor već da kažem ono što mi u tom trenu padne na pamet. Moram priznati da je to bio zaista izvrstan savjet! Kad sam čula svoje ime kao pobjednika u kategoriji, popela sam se na pozornicu potpuno “prazne” glave i rekla doslovno ono što mi je prvo palo na pamet. A kako sam uvijek mislila da su kritike (obavezno konstruktivne, a ne one ljubomorne) snažniji pokretači od često inertnih pohvala, odlučila sam se zahvaliti onima koji su njima popratili moj put - pogotovo mome tati koji dan danas u šali voli reći da sav ovaj uspjeh dugujem njemu jer me nikad nije pohvalio. Kritike definitivno mogu biti vjetar u leđa ali esencijalno je imati dobar štit hrabrosti i samopouzdanja kako te taj isti vjetar ne bi bacio na pod.
 
 
Mnogi se avangardni dizajneri bore između vlastite estetike i "onoga što prodaje". Kakav je tvoj stav spram te vječne borbe: kako prodati, a ostati svoj?
 
Ja sam taj problem riješila na način da sam osmislila proizvod koji ne poznaje dobne, spolne, sezonske ili stilske granice. Moja publika varira od 18-80 godina, od punkerica do šminkerica, od Severine do perzijskih prinčeva i sultanovih žena, od indijskih pop pjevača do natjecatelja Project Runawaya u Australiji... Rekla bih, doista šarolika publika. Za mene je najteža stvar na svijetu napraviti dobar komercijalan proizvod jer puno češće se radi ili o lošoj komercijali ili o dobroj avangardi. Ja sam poželjela izbrisati tu razliku. Koristeći isključivo vrhunske materijale i sve ostale dijelove koji su potrebni za izradu torbi omogućila sam ljudima da je nose mnogo godina jer dizajn nije ni najmanje trendovski.
 
  
Kako bi opisala vlastitu estetiku?
 
Kao svakakvu i nikakvu. Ponekad volim minimalizam, ponekad pretjerivanje. Davno sam ja to objasnila na jedan vrlo jednostavan način - ljudi se dijele na ljude “i” i na ljude “ili”, ljudi “ili” vole ili jazz ili rock dok oni “i” vole i jazz i rock. Prema tome, opisala bih svoju estetiku kao estetiku “i”.
 
  
Obzirom da si najpoznatija po torbama, postoji li šansa da nas uskoro iznenadiš i kolekcijom odjeće? Ili možda nečim drugim?
 
Kaže se da ljudi s previše ideja ne stižu daleko, što je djelomično i istina, ali samo djelomično. Dovoljno je samo onu najbolju (za svakog su parametri najboljeg drugačiji, za nekoga je to novac, za nekoga nešto skroz deseto) zagristi najjače i na najslađim dijelovima, a one druge biti spreman podnijeti dok su još zelene ili pak kad su već skoro propale. Moja najveća želja je objaviti zbirku priča koje pišem od svoje 12-e,13-e godine. Ta voćka je još poprilično zelena, bar za moj ukus, a i to, kao što znamo, varira od izdavača do izdavača. Tako da, možda uskoro nađem izdavača koji preferira zeleno voće!
 
Tina Lončar
 
  
Director/ Foto: Marcella Zanki
Production: "kreativna agencija" Milan Latković, Duje Kundić
Edit / Color correction / Postproduction: Sandro Baraba
Costume: Tamara Bombardelli
Organization: Nela Perković
Models: Klara Mucci, Ana Petra Čubelić, Božo Žeravica
Sound: Sandro Baraba, Willem Miličević
Text: Tamara Bombardelli
Text Translation: Mirna Vidaković , Ivana Jelavić Šako
Voiceover: Pippa Vos
Music: SymbolOne Marcella Zanki
Objavljeno: 19.05.2016. u 14:05

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p