Josip Tešija: Model Kojeg Obožavaju Avangardni Dizajneri

Susreli smo se jednog neobično sunčanog dana u siječnju, kada je zima iznenada otkazana, a tmurni su oblaci do zagrebačkog asfalta propustili dašak proljeća. Josipa smo potražili, a gdje drugdje nego u Galeriji Kranjčar, mjestu poviše Katedrale, koji smatra svojim drugim domom i u kojem će vas uvijek rado ugostiti.

Nakon što smo se izgrlili, izljubili i srdačno pozdravili poput starih znanaca, odlučili smo, onako pravo hedonistički, napustiti svaku dosadnu formalnost te smo u osunčano dvorište ispred galerije sjeli na par mekanih jastuka, zavrnuli rukave i otpočeli razgovor, gotovo posve bez strukture, s mnogo smijeha i skretanja s teme. I upravo su mi ti bjegovi od zadanih i unaprijed pripremljenih pitanja rekli najviše o mom sugovorniku. Neka posebna prijateljska vibra, srdačna i otvorena, isijavala bi iz Josipovih kretnji svaki puta kada bi spomenuo imena ljudi koje cijeni, od svjetski poznatih dizajnera pa sve do svoje stare pratete koju je zvao muzom Coco Chanel, ili kada bi spontano mahnuo prolazniku pozdravljajući ga sa: "Svako dobro!" ili pak "Zdravi bili!". Tko još obraća toliko pažnje, pomislila bih svaki puta sjetivši se kako je danas teško dobiti i ono obično - "Dobar dan"? Nekoliko takvih sasvim malih, no značajnih stvari, bilo je dovoljno da znam kako ću ovaj razgovor sigurno zapamtiti.

Tko je Josip Tešija, pokušala sam dokučiti postavivši mu klišeizirano pitanje o tome kako je uplovio u modne vode, a on mi je odgovorio posve neočekivanom pričom. "Sasvim slučajno," započinje te nastavlja: "Nakon studija upoznao sam Kristinu Bangouru iz agencije Midikenn, koja je postala mojom matičnom agencijom. Moja prijateljica, Loredana Županić Xena, koja je tada radila u Milanu kao model vidjela je moje fotografije i rekla mi: Josipe, ti moraš doći u Milano! Na što sam ja dodao: Ali Xene, meni su velike godine!" Tada mu je bilo 25, mnogi bi rekli daleko prekasno za tek početi koračati modnim pistama, no Josip je unatoč tome prihvatio izazov. I dobro da jest, kaže, jer je zbog svoje iznenadne, i posve slučajne modne karijere, proputovao Europu živeći u metropolama poput Milana, Hamburga, Barcelone, Beča, Züricha... "Uvijek me zanimala ona druga strana, druženje, ljudi, umjetnost... Luđački sam pohodio opere, posjećivao kazališta, razna kulturna događanja." Moda je bila nešto prisutno, no sporedno. Njega su zanimali ljudi, komunikacija, sve neopipljivo no životno, i sve ono novo što od njih može naučiti. "Imao sam ludu sreću što sam u životu uvijek bio okružen fantastičnim ljudima," zaključuje.

Koračao je pistama od Pariza do Milana no ta iskustva spominje samo kao crticu u životopisu. Radije govori o tome kako je Vivienne Westwood "najslobodnija osoba koju poznaje", kako je imao priliku upoznati Lady Di, nešto prije njezine tragične smrti, kako ga je Grace Jones fascinirala stavom, a Ornella Muti poznavanjem Dalmacije. Upoznao je i Valentina, kaže, koji mu je jednom prilikom rekao kako smatra da su "najljepše žene i muškarci oni iz Dalmacije, takozvani dinarodi, koji izgledaju poput konjske aristokracije." Smije se. "I onda sam ti ja njemu rza, ja sam Valentinu rza." Govori mi tapšajući me po ramenu pritom se glasno smijući.

Prebacujemo temu na modu. "Najteže mi je nositi revije u Zagrebu," konstatira i nastavlja posve iskreno, ponukan moji začuđenim pogledom: "Tu stalno postoje nek struje ili, kako ih ja volim zvati, enklave. Ljudi su podijeljeni što je šteta jer imamo nemogući broj talenata za tako malu zemlju." Kimam glavom slažući se, ma da nemam pojma kako je to izići na pistu. "Pogledajte samo radove starije garde: Nada Došen, Keti Balogh, Branka Donassy, Milena Rogulj... Fantazija. A tu su i mladi talenti koji pripadaju avangardnoj struji: Silvio Ivkić, Tomislav Bahorić, LINK by Ogi Antunac i Zoran Mrvoš, talenata koliko hoćeš," zaključuje Josip optimistično. Pritom napominje kako je upravo avangarda ona koja mu je posebno prirasla srcu.

Nosio je svašta, kaže, suknje i kojekakve instalacije, no nije dobivao previše negativnih komentara osim pokojeg gurkanja i odmjeravanja te bi ponekad bio okarakteriziran kao "nacist ili sotonist". Kada bi znao odjenuti nešto sebi nesvojstveno njegova bi majka zabrinuto pitala oca: "A da ga što ne boli?" Smije se. "Avangardu nose posebni ljudi, intelektualci i kulturnjaci, neka posebna plemena." Moja skepsa ne da mi mira pa ga zaustavljam protupitanjem misli li zbilja da avangarda kao takva, nepatvorena i iskrena, može opstati u tako skučenoj i zatvorenoj sredini kao što je Hrvatska. "Upornost dovodi do navike, navika dovodi do uporabe, a uporaba dovodi do odijevanja. Treba izdržati dovoljno dugo," odgovara mi pun optimizma te dodaje: "Nije lako izići u avangardi na ulicu. Sve je divno i krasno dok leluja pistom u crnini no kad dođe do terenskog dijela, tu zapne. No, nama avangarda ne bi trebala biti nepoznanica jer je naša etnografija puna avangarde."

I premda će na znatiželjne upite spominjati strana dizajnerska imena, uvijek mu je nekako draže spomenuti one naše. Nadu Došen, Ljerku Zmajić, Ivana Midžića, Lapidarium, Milenu Rogulj... "Svima sam njima bio muza," govori ponosno te napominje kako bi svi oni vani mogli raditi u svjetski poznatim modnim kućama. Za sve je njih koračao pistama i snimao kampanje. "Nikada normalne, nikada u odijelu, uvijek pomaknute," govori sa smiješkom. "Uvijek su me odijevali u najhrabrije kreacije, s nakurnjacima, burmanskim pitonima, konjima, davali mi da šetam sa sokolom koji je zbog meškoljenja u publici mislio da je u lovu," prisjeća se svojih suradnji s domaćim modnim snagama. "U takvim sam se ulogama najbolje snalazio," zaključuje. Uvijek su u njemu prepoznavali neku posebnu vibru, možda je i zato na modnoj sceni opstao tako dugo, nagađa, unatoč vrlo kasnom početku. A mi smo uvjereni kako će ta modna odiseja sigurno još trajati.