HRVATSKA MODA

Kako je Zigman postao najtraženiji hrvatski dizajner?

Grgo Zečić i Juraj Zigman iskreno o dizajnerovoj karijeri i modnoj industriji!

Prvi modni editorijal ikad koji sam stilizirao vezan je uz Zigmana. Naime, te sada već davne 2008. tražio sam upravo njegovu odjeću za snimanje koje se održavalo u kultnoj zagrebačkoj Tvornici. Iako sam ga tek upoznao, Zigman je na set stigao sa svojim kreacijama koje su bile uredno zapakirane: svaki look bio je individualno pripremljen. Iako taj detalj na prvi pogled može zvučati potpuno nevažno, zapravo je izuzetan pokazatelj ozbiljnosti tada mladog i javnosti nepoznatog dizajnera.

Zigman je oduvijek igrao po svojim pravilima i to jasno i glasno, bez dlake na jeziku. Kroz njegove javne nastupe nikada se nije osjetilo da ima potrebu govoriti ono što svi žele čuti. S modnog aspekta ono što je možda najvažnije je njegova dosljednost vlastitom dizajnu. Ta duboka i neraskidiva ljubav prema ženskom tijelu i korzetima danas ga je dovela do suradnje s najvećim svjetskim zvijezdama. Zigman je daleko najuspješniji dizajner s naših prostora, no ipak intrigantno je za primijetiti da, da nije društvenih mreža o njegovim podvizima, u hrvatskoj javnosti o njemu se ne bi znalo gotovo ništa.


Juraj Zigman na otvorenju Zigman Fashion Storea u Zagrebu

Zigman se ne privatno ne druži s raznoraznim urednicima, ne pojavljuje se na društvenim stranicama nacionalnih tjednika i ne služi se agresivnim PR metodama u smislu redovitog lansiranja priopćenje za medije. Sve ga to čini anomalijom na našoj sceni i stvara dozu misterioznosti oko njegovog lika i djela. Kada sam nedavno spomenuo jednoj poznanici iz Zagreba kako želim intervjuirati Zigmana, ona me blago upozorila da će se raditi o nemogućoj misiji. Ali Zigman kojeg sam upoznao u proljeće 2008. isti je Zigman s kojim sam prošli tjedan razgovarao. Iskren, neposredan i prije svega izuzetan profesionalac.

Za početak ću odmah u glavu: koliko po tvom primjeru i mišljenju vrijedi ona da Hrvati teško opraštaju uspjeh?

Možda bi bilo najbolje to pitanje tebi postaviti. Naime, da li ti misliš da Hrvati teško opraštaju uspjeh Zigmanu? Osobno ne mogu dati objektivan odgovor stoga mislim da je tebi kao promatraču lakše zaključiti. Nije mi se dogodilo da zbog nečijeg mišljenje nemam posla ili da je to utjecalo na moju karijeru što ne znači da nije utjecalo, ali ja to ne primjećujem. Sve gledam kroz to jesam li osobno zadovoljan i ispunjen na kreativnom i poslovnom planu. Teško je generalizirati što Hrvati misle. Da li oni zaista teško opraštaju uspjeh? Sportašima sigurno ne, dok primjerice političarima pak opraštaju neuspjeh. Ponavljam, meni osobno to nije previše važno jer sam se uvijek trudio okružiti ljudima koji me razumiju. Naravno da je ponekad teško objasniti moj rad široj javnosti i možda neki imaju potrebu smjestiti me u samo njima poznat kalup, ali nisam dozvolio da to ikad utječe na moj put.


Zigman "Christmas Show" revija održana u Rijeci, 2018.godina

Ali ono što je kod tebe uvijek bilo posebno i drugačije od svih jest da si uvijek slušao i slijedio samog sebe, odnosno nisi se osvrtao na to što kaže ili radi netko drugi na hrvatskoj modnoj sceni. Mislim da si ostao svojevrsni autsajder po tom pitanju. Slažeš li se?

Mislim da je apsolutno svatko u ovom poslu jedna vrsta "samoživa". Sebično zvuči, ali svi mi zapravo slušamo sami sebe i imamo pravo izbor s kim se želimo okružiti i na koji način. Uz sve to dolaze ciljevi koje smo sami sebi zadali. Kada retrospektivno razmislim, onda slobodno mogu zaključiti kako ništa nisam stvarao vezama i kalkuliranjem. Nisam se niti kretao odnosno družio s ljudima da bi na kraju na nekakav način profitirao iako smo svi svjesni da su mnoga imena takvim načinom funkcioniranja izgradili svoju karijeru. Ali što ostane na kraju? Po mom skromnom mišljenju, isključivo proizvod. Uz sve veze i poznanstva, možeš li zaista nekog uvjeriti da mora kupiti baš tvoj dizajn? Sumnjam.

Živim u svom filmu i nemam namjeru nekoga uvjeravati koliko vrijedim. Što se tiče PR-a odnosno direktnog komuniciranja s medijima, to činim kada radim reviju ili se radi o projektu za koji vjerujem da ima medijsku vrijednost. Nikad nisam hitio biti dizajner s agresivnom medijskom strategijom pa da napadam urednike i novinare tijekom cijele godine samo kako bi moje ime bilo sveprisutno. Pokušavam se koncentrirati na rad. Nije da se ne osvrćem na rad drugih, ali me jednostavno nije toliko briga. S druge strane apsurdno mi je gledati jedno te iste haljine i kolekcije za koje onda svi generalno koriste epitet „spektakularno“. Ljudi me često znaju pitati da zašto se o mojim uspjesima ne priča više kada se znatno manji projekti hvale na sva usta. Ne znam točan odgovor na takva pitanja. Ono što mi u jednu ruku iskreno smeta jest to što me se stavlja isključivo u kontekst hrvatskih dizajnera kao da bih se trebao i mogao mjeriti jedino sa svojim sunarodnjacima radi činjenice što živim tu. Znam da sad možda zvučim pretenciozno i superiorno, ali zbilja nisam takav. Ako me nešto smeta, to su ta nepotrebna ograničenja. Svijet je danas globalno selo. Čemu potreba da se sve treba etiketirati po ladicama?


Zigman kampanja jesen/zima '18.

Znam da ti je tvoja Kostrena izuzetno puno pomogla jer ti pruža sigurnost i distancu s koje jasnije vidiš određene stvari i samim time donosiš odluke. Definiraš li ju kao svoje ultimativno utočište?

Možda ćeš se iznenaditi, ali apsolutno ne. Osjećam se potpuno u Kostreni, naravno, ali ne vidim ju kao svoje finalno utočište. Izuzetno mi je važno gdje stvaram i gdje živim. Od početka sam se trudio pronaći idealne uvjete u kojima se mogu dalje razvijati. Trudio sam se pronaći ambijent koji će za mene i moje suradnike biti stimulativan i pozitivan. Ovdje sam to pronašao. Da sam zbilja htio, onda sam mogao biti negdje vani, ali evo, tu sam. Uz samo more, pokraj škvera, okružen suhim vezom barki i jedrilica koje se sada popravljaju. Ne vidim se cijeli život ovdje, ali za sada još uvijek osjećam svojevrsnu lakoću postojanja i smirenosti u kreativnom i poslovnom kontekstu. Upravo odavde brojni međunarodni dostavljači redovite odnose moje kreacije po cijelom svijetu. Ako kojim slučajem želim pogledati dobru predstavu ili izložbu onda odem do Londona, Milana ili Pariza.

Ne razumijem zašto, ali ljudi ne shvaćaju da stvarati možeš gdje god hoćeš. Nije to pitanje zemljopisa nego stanja uma. Hoće li mi sve jednog dana dosaditi i hoću li htjeti otići? Možda. Ne isključujem tu opciju jer se ne smatram starim da bi neki novi početak započeo i s napunjenih 40 godina života. Opterećujemo se glupostima jer isto tako ne shvaćamo koliko je ljudima izvana ta informacija o tome na kojoj točno adresi stvaramo potpuno nebitna. Zanima ih tvoj rad, ali iz mog iskustva, jednom kad saznaju gdje stvaram, to im je više egzotično nego da sam u ateljeu u Parizu.


Kostim za Cardi B. povodom blagdanske reklame brenda Pepsi

Iako vjerujem da nemaš tipičan radni dan, znam da si radoholičar i izuzetno orijentiran prema detaljima. Kada si u svom ateljeu u Kostreni, kakav ti je dnevni raspored?

Moram priznat da sam si davnih dana odredio da želim imati stabilno radno vrijeme od recimo 8:00 do 17:00. Praksa je naravno drugačija jer se budim puno ranije, odem u atelje i tamo sam koliko god me ponese. Mislim da je dobro imati radno vrijeme okvirno da znaš kad stvaraš, a kad ne. Nekako mi uvijek bolje ide kad mi počne odbrojavanje koje sam sebi postavim. Obično odmah čim dođem u atelje, nakon prve kave, rješavam papirologiju i ostale obaveze koje su možda malo više birokratske naravi. Ali onda brzo krene akcija s mojim timom kada se skicira, kroji i stvara nešto novo.


Nicki Minaj u Zigman kostimu

Dan mi vrlo brzo prođe iako posao modnog dizajnera je poput posla pisca ili pjevača. To zapravo nije posao jer ti se stalno u glavi nešto vrti i ja nastavljam kreirati bez obzira na radno vrijeme koje sam sebi pokušavam zacrtati. Teško mi je objasniti taj process, ali vjerujem da me razumiješ. Ima dana i kada sam u blokadi, a ima dana kada 24 sata ne mogu prestati razmišljati o novim kreacijama. Ono što je meni osobno najvažnije je to da uživam u svom ateljeu i da radim jedan divan posao. Nema noći a da ne pomislim kako jedva čekam sutra nazad u studio.

Koliko ti je uloga oca možda promijenila stav prema poslu ili ga pak dodatno iskristalizirala?

To si super rekao. Iskristalizirala je utoliko da znam točno sto želim i na koji načinu ću to postići. Ne mislim da ulogom oca nužno postaneš ozbiljniji preko noći jer se to u mom slučaju definitivno nije dogodilo, ali pojavi se jedan fokus koji prije nije bio toliko izražen. Dakle, možeš reći da sam neozbiljno fokusiran?




Zigman Fashion Store u Zagrebu

Koji je tvoj stav o stanju hrvatske modne scene? Molim te, ne moraš biti politički korektan jer me Vinko Filipić već godinama strpljivo trpi.

Modna scena postoji samo onda kada je prepoznatljiva i kada se za nju zna. Na globalnoj ljestvici tu su naravno talijanska i francuska modna scena, ali isto tako tu je i belgijska koja se u vrijeme svog nastanka stvorila niotkud, kada to nitko nije očekivao. To je scena kakva ova hrvatska nikad nije mogla postati. Zašto? Jer u suštini nikad u fokusu nije bio biznis nego grupa ljudi koji su donijeli nešto novo, stvarali jedan sasvim novi jezik. Danas je problem što dizajneri žele biti zvijezde dok se sva pažnja prilikom revija odvija u prvom redu gdje novinari zapravo pripremaju priloge koji nemaju nikakve veze sa samom kolekcijama nego ispituju zvijezde o vezama i razvodima. To je stara priča koja se konstantno vrti u istom, dosadnom krugu.

Zašto se četiri, pet imena ne ujedine i pod jakim PR-om odu na sajam u Pariz? Recimo pet dizajnera s pet potpuno različitih estetika. Živimo u vremenu kada je sve moguće. Tu su društvene mreže, putovanje nikad nije bilo lakše, pa sad smo i u Europskoj uniji. Dakle gdje je pravi problem? Ono što po meni ispada jest da je hrvatska modna scene potratila vrijeme na organizaciju nečega što nas je ujedno stvorilo, ali i udaljilo od drugih u smislu stvaranja konkretnog napretka i posla.

To je dvosjekli mač. Kada se „made in Italy“ dizajneri predstavljaju u svijetu, svi se drže kao jedan i koriste taj slogan sa strasti i ponosom. Mi to nemamo ili možda ne želimo imati? Industrije kao takve nema jer ostali smo samo mi, mali poduzetnici koji radimo i stvaramo za sebe i svoje ciljeve. No ne možemo govoriti o postojanju scene koju između ostalog čine časopisi, modni kritičari, stilisti, fotografi. Ne želim zvučati negativno, ali smatram da mi to jednostavno nemamo da bismo govorili o nekoj snazi i egzistenciji domaće modne scene. Ova uvjetno nazvana modna scena o kojoj se danas govori došla je u fazu u kojoj su zapravo preživjeli samo najjači.

Mnogi su krenuli u razne vrste samostalnih prezentacija gdje se obraćaju pomno odabranoj grupi svojih kupaca i to je dobro. Ne kažem da je dobar nivo svake takve prezentacije niti da je to isključiva budućnost postojanja. Znaš gdje je isto tako veliki problem? Veliki broj dizajnera se razmazio u komforu koji su im pružale ili još uvijek pružaju velike modne manifestacije kod nas. Zato se sad vraćam na moj početak odgovora jer možda je sad pravo vrijeme da svatko od nas ili bar nas par zajedno odemo vani i pokažemo sto je zapravo hrvatska modna scena i koji je naš identitet.

Specifikum tvog rada je odnos prema ženskom tijelu kojeg zbilja trebaš poznavati točno u milimetar da bi kreaciju izveo do kraja. Iako imaš posebne lutke nekih od brojnih klijenata koliko je teško svladati tvoj karakterističan tip kreacije na lutki?

Rad na lutki je osnova mog kroja jer prvo ide konstrukcija direktno po lutki, a tek onda prelazim na papir. Nekad korzeti koje gledamo po pistama ne stoje na grudima kako bi trebali niti su realna preslika tijela jer se rade po kroju, a ne po lutki. Teško mi je to sad objasniti, ali to je vrsta izrade i stvaranja koja je različita kod svakoga dizajnera. Primjera radi osobno nikad ne radim kroj od žutice ili nekog krojačkog materijala već počinjem odmah s materijalom od kojeg sam i zamislio stvarati.

Skice su početak svake kolekcije, ali one nisu kraj. Konkretno dizajniranje vršim na lutki. Iz glave pratim siluetu i gradim po njoj. Fitting je podjednako važan u radu jer to je završna faza kada ono „mrtvog tijela“ odnosno lutke ide na živo tijelo odnosno klijenticu. Tu se onda događa jedna vrlo osjetljiva vrsta prilagodbe jer ultimativni cilj je završiti kreaciju u kojoj bi se žene trebala osjećati kao u svojoj drugoj koži.






Zigman Fashion Store u Zagrebu


Alaïa je bio notoran po tome što je za vrijeme dizajniranja koje je uvijek obavljao na tijelu modela gledao Animal Planet na televiziji. Imaš li ti koji poseban ritual koji se događa u takvim fazama? Slušaš li glazbu ili stvaraš u tišini?

Svi mi kreativci volimo za sebe, a pogotovo za druge biti barem malo ekstravagantni. Vjerujemo da svi imamo neke rituale po kojima ćemo ljudima biti posebni. Alaïa je bio takav i takvi su mnogi, ali ja te moram razočarati jer sam dosadan dok radim. Dosadan sam svima pa i sam sebi. Ima situacija kada mogu tupiti po jednom i svih uvjeravati da to mora biti tako pa čak i kad ne mora. S druge strane mogu biti potpuno jednostavan i mirno stvarati dok svi oko mene rade svoje poslove. Nekad primijetim glazbu ili televizije, a nekad se uopće ne sjećam jer sam u svom svijetu.


Juraj Zigman i Cardi B

Ja već godinama tvrdoglavo pokušavam dokazati našoj zemlji što zapravo stilisti rade i koliko je to zanimanje vani cijenjeno i važno. U jednom nedavnom intervjuu si se sam dotaknuo te teme. Kada na našim prostorima kažeš da si stilist to zvuči kao svojevrsna šala. Koji je tvoj stav o tome?

Potpuno te razumijem. Javnost ne zna za taj posao jer nije u njihovoj svakodnevici, a za pojam stilista su čuli preko televizije ili trač rubrika. Jedno vrijeme su svi bili stilisti kod nas dok se šira javnost vođena medijima uglavnom sprdala na račun tog posla. Ja sam imao priliku i još uvijek radim s izrazito utjecajnim celebrity stilistima. Kod nas je to kategorija koja bi značila „potrčko od Severine“, ali u svijetu to je izuzetno zahtjevan, težak i cijenjen posao. Vani čak i zvijezda koja je recimo B kategorije, koliko god ružno zvučao ovaj opis, ima stilista koji treba pripremiti do petnaestak stylinga tjedno. Da bi se došlo do krajnjeg broja petnaest treba prvo proći kroz četrdesetak i više opcija. Sam znaš koliko je tu logistike, trčanja, međunarodnih poziva pa koliko pari cipela treba za svaku opciju.


Onda su tu stilisti A kategorije kao primjerice stilist od Cardi B koji ima šest asistenata. S dva pregovaramo o logistici i transportu, dvojica se brinu da se sve uredno vrati, jedan fakturira, dok prvi asistent pomaže stilistu oko same ideje. Možda zvuči da se uz vojsku asistenata stilisti samo odmaraju i uživaju, ali oni su ti koji moraju prezentirati nove ideje i stvarati vizije koje moraju zadovoljiti zvijezdu, izdavačku kuću, PR tim i lista se nastavlja. To nije posao koji se svodi na biranje lijepe odjeće jer moraš mudro znati kako izabrati komade u kojima će bas tvoja klijentica biti drugačija i posebnija od svih ostalih.

Pritisak je golem. Znam stilista koji mi je pričao da je na sudu sa zvijezdom koja nije željela vratiti dijamantnu ogrlicu koju je imala na jednom snimanju. Iako ćete pomisliti da je odgovorna zvijezda, za posuđeni komad zapravo je odgovoran stilist. A gdje su onda snimanja po četiri dana bez spavanja, turneje i razne promocije. To je daleko od glamuroznog života.

Rijetki su oni koji rade samo s jednom zvijezdom već moraju imati nekoliko klijenata, a svaki je priča za sebe i svaki želi izgledati drugačije. Isto tako sam radio s genijalnom B.Åkerlund, stilisticom čiji moodboard sadrži tipa 130 strana. Radila je sa svima od Madonne do Lady Gage. Znači doslovno ne spava već samo radi i smišlja svaki detalj, vodi te kroz svaki sav. Zvijezde su danas izuzetno hirovite i znaju promijeniti mišljenje nekoliko puta dnevno bez obzira na ubitačne rokove. Ljudi generalno ne vjeruju u posao ako je on ispričan isključivo u superlativima. Posao stilista ima divnih strana, ali daleko je od laganog i radi se zbilja o zanimanju koje i najveći svjetski dizajner poštuju.


Rita Ora

Oblačiš neke od najpoznatijih žena na svijetu. Radi se o impresivnoj listi, ali postoje li još uvijek neka imena s kojima posebno želiš raditi?

Naravno da želim. Ovo je moj početak i mislim da ima puno žena koje bi mi omogućile užitak i strast pri izradi kostima za njih. Pogotovo kad gledaš njihove turneje. Želja mi je raditi na velikim produkcijama na kojima rade vrhunski timovi kreativaca kroz cijelu godinu. Beyonce je sigurno jedna od njih. Ono što se svakom agentu u L.A.-u sviđa to je moja želja za radom baš na takvim projektima gdje moraš dati 100% sebe.

Mene ne zanima aktualna kolekcija na zvijezdama; to je onda posao gdje samo šalješ odjeću i strpljivo čekaš hoće li se netko u njoj pojaviti ili ne. To mi nije zanimljivo niti ima smisla za ono što ja želim reći. Jer da bi ja isključivo tako funkcionirao onda bi trebao imati duboko razrađenu logistiku poslovanja kao i mrežu prodajnih mjesta. To bi tek onda imalo smisla. Ono na što se baziram u ovoj fazi je isključivo rad po specifičnim projektima. Na temelju toga mogu graditi budućnost brenda.

I za kraj može jedan iskrena i direktna (onako kako samo ti to znaš) poruka za mlade dizajnere ili klince koji u tebi danas vide uzor. Što bi im poručio? Na što da posebno paze na svom putu?


Klinci danas trebaju točno znati što žele. Da li žele biti zvjezdice na našoj sceni ili biti istinski kreativci koji svoju ideju trebaju pokazati, plasirati i konačno prodati. Nije uspjeh imati reviju i pojaviti se na televiziji. Poručio bi im da budu moderni i uvijek rade nešto novo dok se prema starom odnose s poštovanjem. Isto tako treba raditi na znanju i tek onda zaraditi vještinu. Mislim da je tužno što nove generacije ne znaju po čemu je jedan Giorgio Armani značajan, a gdje su tek ostali koji su manje poznati, ali jednako genijalni?

Taj element znanja je prijeko potreban jer ne možete uspjeti u ovom poslu ako vas zanima samo površina. Trebaju se informirati, gledati, upijati, inspirirati i putovati kada to mogu. Poručio bi im da ne gube vrijeme i energiju na maliciozna ogovaranja i spletkarenje misleći kako će samo tako uspjeti. Zvuči banalno, ali važno je biti dobar čovjek. A ako ste dobar čovjek koji je ujedno veliki radnik i uživate u svom poslu, onda granica nema.

Foto: Juraj Zigman, PR, Instagram, arhiva,
Objavljeno: 29.11.2019. u 11:58

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p