HRVATSKA MODA

Mare Milin:

"Mislim, dišem, hodam, ljubim, fotografiram".
Drukčija, posebna i isključivo svoja, Mare Milin specifičnom se estetikom duboko nametnula u sam vrh domaće (modne) fotografije. Uvijek prije svega - umjetnica, potpisuje neke od najintimnijih (redovito atmosferičnih) editorijala tiskanih u hrvatskim časopisima. Prepoznatljiv rukopis izgradila je prvenstveno iznimnom upornošću kojom stavu i osobnosti odbija pretpostaviti trendovski imperativ savršenosti.

 

 

Premda se iznimno svestrani, javnost vas najčešće prepoznaje po modnim fotografijama...što vas je uopće privuklo tom segmentu?

Volim odjeću, njezinu ideju... Nije mi stran ni sam čin stvaranja odjeće; neko vrijeme sam i sama šivala i od bazičnih krojeva stvarala mala privatna čuda. Svoje prve modne fotografije snimila sam jako davno, i to, nećete vjerovati, s mladom Ivanom Bolančom i jednom prekrasnom curom iz Splita, Jelena se zove; a sve to na inicijativu vizažista Silvija Ramića koji je u to davno doba (1995.) imao kolekciju odjeće. I tako: male suradnje s mladim dizajnerima, dovoljna količina modnog voajerstva (čitaj: čitanje, odnosno gledanje Voguea i sličnog štiva), tadašnje česte posjete modnim revijama... Sve je to dovelo do mog prvog editorijala, u proljeće 2001., za Cosmopolitan, na nagovor i zagovor Slavice Josipović. Sve ostalo je povijestJ. Premda već dugo radim, svjesna sam svojih vrhunaca, ali i pogrešaka. I dalje se divim radu velikih starih majstora poput Horsta, Irvinga Penna te novijih, ali jednako bezvremenih - Roversi, Lindbergh, Testino, Meisel... Mislim da je ova ljubav trajna.

 

Kako ste se uopće počeli baviti fotografijom?

To je zanimljivo. Znate onaj osjećaj...kad nemaš potrebu o nečemu pričati (što je za mene vrlo čudna pojava); kad nešto u sebi skrivaš kao veliko iznenađenje. Ne znaš još pravu bit nečega, a znaš da je to nešto baš za tebe. I tako to raste u tebi i desi se, bez najave i onda jednostavno znaš da je to - to. I da te tvoj instinkt nije prevario. To je moja priča s fotografijom. Mislim, dišem, hodam, ljubim, fotografiram. Nisam u životu imala fotoaparat; kao mala sam plakala za klavirom, harmonikom..., nikada za fotoaparatom. Ali, jednog dana, 1994., u moje je ruke sletio posuđeni Zenith i stvar je postala jasna i javna. Nitko osim mene ne zna što sam sve snimila. Iako zbog svoje otvorenosti djelujem kao osoba bez tajni, imam ih jako puno. S obzirom na to da je fotografija moj način komunikacije, ostalo je još puno neizgovorenih priča. Vidiš...ovo bi mogao biti naziv za izložbu...Međutim, ovo ne smijem izostaviti: veliku pomoć u stvaranju sebe kao fotografa dobila sam od svojih profesora - Krešimira Mikića i Stanka Hercega.

 

Kako je izgledao vaš put do afirmacije?

Bio je brz i prelak. Čudesan, iako ni danas mnogi ljudi iz svijeta kulture ne znaju za mene (jel to packa meni što nisam bila agilnija na tom polju ili njima?). Učila sam o fotografiji svega šest mjeseci, ali moje je učenje bilo potpuna predanost i zaokupljenost, simbioza. Daleko od ikakve patnje. I onda je moj dragi prijatelj Davor Bruketa vidio u meni fotografa za Gavellu i odvukao me, nesigurnu, ravno Kreši Dolenčiću. I tako sam dobila svoj prvi posao. Nakon fotografiranja u Gavelli, koje je bilo veliko i nezaboravno iskustvo, put me odnio u diskografiju, u medije, u časopise, od kojih ću izdvojiti prvi i nikad prežaljeni: ARKZIN. U njemu sam imala krila, bilo da se radilo o čistoj reportaži ili promišljenom portretu. Nakon toga došao je Cosmo, zatim druge EPH-ove tvorevine, onda, pak Sanomini časopisi, primarno Elle. Još sam tu negdje. Izdavaštvo je moj dom; bilo da je riječ o omotima knjiga, diskografiji, intervjuima, modnim prilozima... Kad imam priliku (da ne kažem milost od strane brojnih agencija), radim i u oglašavanju. Nekad sam radila i više, malo žalim za tim vremenima.

 

Koji preduvjeti moraju biti ispunjeni da bi nastala dobra modna fotografija?

Ovdje mogu razmišljati na dva načina. Prvi je dosadno matematički i ne volim ga kao takvog, ali on mora postojati. Zove se produkcija. Koja opet pada u vodu ako nema ideje, koja opet pada u vodu ako nema simbioze na snimanju. To je odnos svih ljudi koji stvaraju modnu fotografiju - urednik, stilist, šminker, frizer, asistent, i naravno, model. To mora biti na istoj valnoj duljini. U mom slučaju (jako sam osjetljiva), ja osjetim sve što je negativno, svaki sukob (tipičan za svijet kreativaca) me peče, i ne mogu raditi onako kako sam zamislila. Naravno, odnos ljudi na snimanju trebao bi biti pun poštivanja. Ako osjetim da mi netko ne vjeruje, da ne vjeruje mojoj ideji, ili da je tamo samo zato što mora biti, nije mi svejedno. Zvučim komplicirano? Valjda to ovisi baš o meni. Ima fotografa koji su pravi mali tirani i čiji rad izgleda odlično u konačnici. Možda da se prešaltam? Teško. I, naravno, dobar styling me može do te mjere uzbuditi da zaboravim na sve ove gore navedene stvari, i snimanje teče. Isto vrijedi i za modele, volim snagu, profinjenost, zaigranost i profesionalnost. Mnogi mi zamjeraju nepoznavanje poza pogotovo onih isforsiranih (bljak). To nipošto nije moj posao. Ja nisam model. Ljepota nije dovoljna. Potreban je stav, karakter poznavanje profesije, osjećaj za kameru, kemija. Dobar model ne rađa se svaki dan.

Al sam se raspričala....

 

 

Na koji način doživljavate modu?

Volim modu, volim mijene, volim ideju. Volim osjećaj kad mi srce jako zaigra kad vidim ono "nešto". (mislim da bih na Gallianovoj reviji dobila srčanu aritmiju). Volim kad je moda teatar, to odgovara mom karakteru, koji uživa u drami. Kod mode volim ono što je teško postići - bezvremenost u neumitnom protoku vremena. Touch of genius. Volim čistoću uma pretočenu u ideju odjeće, dodataka, cipela. I volim kad svojom idejom doprinosim prezentaciji tih ideja. Imam osjećaj da sam doprinijela njihovoj vječnosti. Zato je za mene poslastica rad s dizajnerima, oni mi, kad su me već odabrali, daju otvorene ruke i ja sam tada sretna. Ne volim blaziranost, nesposobnost ljudi da shvate da moda ipak nije za njih, ma koliko oni gurali svoje (naravno da svatko treba dobiti šansu, ali kad ne ide, onda ne ide). Ne volim modnu industriju, zakulisne igre, način na koji se mnoga odjeća proizvodi. Po prirodi nisam okrutna i ne mogu se pomiriti s čestim izrabljivanjem u tom svijetu; koji je, ipak, jedan od važnijih svjetova današnjice.

 

U kakvoj atmosferi najviše volite raditi?

Kao što već rekoh: poštivanje, povjerenje, pozitivnost. Najradije ne bih došla na snimanje kad me život stisne i kad se ne osjećam dobro. Ali, moram. Fotografi ovdje ipak nisu primadone oko kojih se sve okreće. Iako, ponekad bi bilo dobro sačekati bolji trenutak. Koji najčešće nije na vidiku, pa ipak "odradimo" i rezultat bude kakav bude. Na snimanjima volim kad se sjetimo najiskonskijeg pokretača u svima nama: igre. Igra je začin koji se dešava tu i tamo. Igra i smijeh. I fotografije budu divne. Vjerujte mi, budu.

 

Kakvi su uopće uvjeti rada hrvatskih modnih fotografa?

Mhmmm... O tome bi mogla napisati knjižicu, izdati je, i staviti na stol svakome tko ima veze sa modnim snimanjima. Pouzdano znam da fotograf vani rijetko dolazi na snimanje s ikakvim komadom opreme, ponekad i bez aparata. Sve ga čeka, po specifikaciji, bez pogovora. Meni, doduše, ne treba tretman zvijezde (iako bi bilo fora, bar jednom J) , osjećala bih se pomalo glupo i crvenjela bih se. Nisam toliko tašta. Ovdje je problem broj 1 asistent (moja desna ruka, moja leđa, moj podsjetnik, moj katalizator), a kamo li 4 ili 5 što je vani na velikim snimanjima uobičajeno. Odgovorno tvrdim da nisam razmažena i da ne tražim ništa posebno kad hoću asistenta i ručak na snimanju za sve sudionike. Ili, pak plaćen prijevoz na teško pristupačne lokacije. Kod razumnih klijenata, ništa nije problem, objasniš im što ti treba i to dobiješ. To se dešava. U 5-10% slučajeva. U hrvatskoj fotograf treba imati svu potrebnu opremu, najnovije aparate (digitalci se rađaju i umiru velikom brzinom, zato ga i nemam, mislim da je analogija i dalje trnovit, ali pravi put), veliku fizičku snagu i naravno, uvijek svjež um i hrpu ideja. I sve naplatiti u pol cijene jer ono što je svakome dostupno gubi na cijeni (fotografije danas snima svatko). Da postoji preduvjet za revoluciju, bila bih u prvim redovima, ali mi nemamo ni sindikat, ni udruženje, ni cjenik, ništa. Sve je to jedna velika borba s vjetrenjačama. Ipak, na kraju mi svi jesmo borci i cijenim sve koji u minimumu daju svoj maksimum. Svaka čast.

 

Radili ste naslovnice za knjige, fotografirali predstave, nacrtali cover Lukyjevog albuma, režirali spot Luke Nižetića...u čemu profesionalno najviše uživate?

U svemu pomalo. Posebno u svemu što nastaje po prvi put. Nedavno sam imala priliku napraviti scenografiju, video i foto projekcije, na kraju i režiju jednog lijepog koncerta. Puno nervoze, ali i puno radosti. Ja sam eklektik i multipraktik. Volim probati sve. I dajem se maksimalno.

 

Koga najviše volite vidjeti ispred svog objektiva? (općenito - prijatelje, glumce, profesionalne modele...)

Teško ću na ovo odgovoriti.  Prijatelje snimam za izložbe i to je ono moje, i samo moje. I zbog toga volim taj segment. Glumce volim snimati jer su navikli davati sebe i sve svoje alternacije. To je zabavno i to me ispunjava. Profesionalne modele, pri čemu mislim na stvarno profesionalne, ne na razne manekenkice i manekene, volim snimati jer su živa estetika. Pogotovo ako se, naoružani iskustvom i onom posebnom kemijom, mogu toliko opustiti da se igraju. Kad to osjetim, moj posao postane lak i lijep.

 

Koje sve kriterije mora ispuniti fotografija koju ste snimili, da biste bili zadovoljni njome?

Samo dva. A to je osjećaj ponosa i sreće dok je gledam.

Tada znam da se desio treptaj. Treptaj je moj izraz za onaj mali trenutak koji ostane zauvijek, gdje se sve poklopilo i proželo.

 

S kime biste rado surađivali, a dosad niste imali prilike?

S Paolom Roversijem. Bila bih mu ponizan i vjeran asistent neko vrijeme. On je veliki umjetnik u mom svijetu. 

 

Puno ste izlagali, u Hrvatskoj i vani... Na što se u svojoj dosadašnjoj karijeri bili najponosniji?

Na svaku izložbu koju sam uspjela izrealizirati, usprkos dobrom starom principu koji se javlja kod kreativaca: "ovo ništa ne valja, sve ću to pobacati, nije to to"... i slične gluposti. Ili, kad mi uvjeti produkcije na daju naprijed, bilo da nemam dovoljno financijskih sponzora (to je najveće poniženje- traženje sponzora), ili logističke potpore (konkretan primjer: totalno ne-zanimanje našeg ministarstva kulture u slučaju jedne važne izložbe u bratislavi, u svojoj škodi sam na blef vozila 14 ogromnih fotografija do slovačke, mogli su me vratiti već na prvoj granici, imala sam sreće). Moram priznati da sam malo nesigurna, ali i hrabra. To me nosi dalje. I na to sam ponosna. Ipak, jednu konkretnu stvar mogu izdvojiti- moje polaroide, dva puta izlagane u americi. To su dvije drage serije: 20 questions i (dream) the impossible dream  Kad osjetim da je vrijeme, vidjet ćete ih i tu negdje.

 

 

Diplomirali ste dizajn; mislite li se ikada njime ozbiljno baviti?

Mala ispravka: nisam diplomirala, blizu sam! Mislim da se neću baviti dizajnom, iako ga volim i cijenim. I mislim da je to za mene bio cilj mog školovanja. Mogu reći da imam dobar i profiliran ukus, da znam razlikovati stvari po načinu i estetici, i da sam dobila jedno široko obrazovanje. I zahvalna sam na tome. Ujedno, studij dizajna  mi je pomogao da postanem to što sad jesam tako što sam tamo učila fotografiju. I zavoljela je.

 

 

 

Objavljeno: 11.12.2007. u 00:07

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p