HRVATSKA MODA

Nenad Korkut

Razgovarali smo s jednim od naših najjačih autoriteta.

Liječnik ste po zanimanju, ali suvereno vladate modom, filmom... Što vam je ipak najveća ljubav?
Moj profesionalni život ne može se uspoređivati s onime što radim u slobodno vrijeme. Liječnički posao je zahtjevan, i fizički i psihički. Oni koji se odluče posvetiti život pomaganju drugima, svjesno se odriču nekih stvari koje su prosječnom čovjeku neshvatljive. To je plemenit posao i danas ga doista mogu raditi samo ljudi koji iskreno vole medicinu, jer svjedoci ste koliko je liječnička profesija danas materijalno i socijalno obezvrijeđena. No, s druge strane, satisfakcija koju dobivate kada pomognete nekome neusporediva je s bilo kojim osjećajem zadovoljstva i duhovne ispunjenosti. Mnogi doktori radi stresnog posla svoje slobodno vrijeme žele iskoristiti u opuštanju i uživanju u stvarima koje ih vesele; igraju tenis ili golf, planinare, slikaju, bave se glazbom ili obrađuju vinograde te na taj način pune baterije. Mene su uvijek moda i film opuštali, ali stjecajem okolnosti moj hobi je, za razliku od hobija mnogih drugih mojih kolega, postao medijski eksponiran i sada se svi čudom čude kako uspjevam sve to raditi paralelno. Većinom se to pitaju ljudi koji ne uspjevaju niti svoj jedan posao obavljati pošteno i sa zadovoljstvom. Sve je stvar dobre organizacije vremena. To sam naučio još za vrijeme studija. Ako nema praznog hoda, stići ćeš i na predavanja i učiti i zabaviti se. Za to je potrebna disciplina, a nas na medicini to brzo nauče, jer oni koji to ne mogu pratiti ionako odmah odustanu. Vrlo dobro znam koji su mi prioriteti i nikada neću zanemariti svoj posao u bolnici zbog nečeg manje bitnog. Ako se neko modno događanje poklopi s mojim obavezama na poslu ili s nekim medicinskim kongresom koji me zanima, neću previše dvojiti oko toga gdje želim biti. A što je moja najveća ljubav? Ja sam ustvari tipičan horoskopski blizanac, a to su ljudi koji najbolje funkcioniraju upravo kada paralelno rade više poslova.

Koje mjesto u vašem životu zapravo zauzima moda i kada ste otkrili tu ljubav u sebi?
Pa oduvijek je na neki način prisutna u mom životu. Moji roditelji su posvećivali puno pažnje estetici, a i danas je tako. Zadržali su tu strast za lijepim. Dijete u takvom okružju upija pozitivnu energiju i svakako mislim da su na mene prenjeli prve modne impresije koje pamtim. U svemu su imali visoke kriterije, od škole do odjevanja. Bili su mi velika podrška, ali zahtjevali su od mene puni angažman. I danas su upravo oni moji najveći kritičari koji će mi bez dlake na jeziku reći svoje mišljenje. Pred njima se moj autoritet topi kao led na suncu. Svijest o svom interesu za film i modu spoznao sam kasnije, tijekom srednje škole i studija. Od učenja sam se odmarao u Kinoteci ili 'listajući mamine žurnale', kako je to simpatično jednom prigodom rekla profesorica Nina Režek, aludirajući na moju modnu samoukost. Ustvari, ljubav prema modi proizašla je iz moje fascinacije fotografijom. Modu sam počeo percipirati kroz snažne i vizualno fascinantne slike Irvinga Penna, Horsta, Cecila Beatona, Richarda Avedona, Herba Rittsa i Petera Lindbergha. Kada me taj svijet zaintrigirao, kao pravi student medicine, pristupio sam mu analitički. Zanimala me fenomenologija mode, socijalne prilike koje uvjetuju promjene i modnu evoluciju. Fascinirao me talent nekih ljudi u tom poslu, njihov razvoj i kreativno sazrjevanje. Nikada me nije posebno zanimalo koliko je nešto nosivo jer su me estetski uzbuđivale vizije nekog ljepšeg svijeta. I danas mi je besmisleno odgovarati na banalna pitanja poput toga da li će se ove sezone nositi zelena ili žuta, prugasto ili točkasto. Svatko može prelistati neki modni časopis i dobiti tu informaciju. Moda je za mene uvijek bila način da barem na kratko pobjegnem od nelijepe stvarnosti koja me često okružuje u svakodnevnom poslu, a koja na žalost uključuje patnju, bolest i smrt.

Koje su modne kuće po vama ostavile najveći trag u novijoj modnoj povijesti?
Mislim da više nisu toliko bitna sama imena modnih kuća koliko su bitne kreativne snage koje za njih rade. Ako uzmete u obzir samo zadnjih 10-ak godina, vidjet ćete da su mnoge modne kuće uskrsnule iz zaborava uravo zahvaljujući mladim kratorima. Oni koji danas kroje svjetsku modu za mene su Stefano Pilati u YSL-u, Nicolas Ghesquiere u Balenciagi, Alber Elbaz za Lanvin, Riccardo Tisci za Givenchy, a puno očekujem i od prelaska Oliviera Theyskensa u Ninu Ricci. Balenciaga, Lanvin i Nina Ricci prije njihovog dolaska nisu predstavljali ništa osim slavnih imena iz modne prošlosti, a i Givenchy je prolazio mučnu kreativnu krizu još od McQueenova odlaska.

Koji vam je svjetski Fashion Week najdraži i zašto?
Pa svakako (u modnom smislu) pariški, jer tamo se prezentiraju kolekcije gotovo svih modnih kreatora koje smatram danas relevantima. Uz gore navedene tu su i Valentino, Jean Paul Gaultier, Alexander McQueen, John Galliano, Karl Lagerfeld, Rei Kawakubo, Yohji Yamamoto...samo Prada iz kruga mojih favorita izlaže izvan 'modne meke'. No, možda je ipak najzabavniji njujorški tjedan mode, jer energija koju posjeduje taj grad i party atmosfera oko njega su jedinstveni. To ne treba čuditi, jer, ako je Pariz krativno modno središte, New York je najmoćniji modni grad na svijetu. Uz to, primjetna je svježa krv koju su mu donjela nova imena poput Francisca Coste za Calvin Klein, Zaca Posena i Proenze Schouler, a tu je i stari dobri Marc Jacobs, pa se uz dobru zabavu tamo uvijek ima što i vidjeti.

Kakva je prema vašem mišljenju trenutna situacija na hrvatskoj modnoj sceni?
Mislim da su se stvari doista počele kretati u dobrom smjeru. Autorska scena nam je jača nego ikada, mediji su počeli percipirati hrvatsku modu kao nešto značajno i prisutno, ljudi su počeli kupovati i nositi domaći dizajn. Vrhunski modni događaji, poput Cro-a-portera, koji se redovito organiziraju, pružili su nam mogućnost da se upoznamo s mnogim talentima, što meni kao istinskom modnom zaljubljeniku predstavlja veliku satisfakciju i zadovoljstvo.

U koje domaće dizajnere imate najviše povjerenja?
Uvijek kada odgovaram na ovo pitanje strah me da nekoga izostavim jer ima puno ljudi čiji krativni rad na hrvatskoj modnoj sceni cijenim i sa zanimanjem pratim. Keti Balogh je na neki način prokrčila put našoj autorskoj modnoj sceni i svakako zavrijeđuje posebno mjesto. Branka Donassy također. Volim rad Renate Svetić, studia I-gle, Zrinke Haddad, Amarie, Marine design, Loredane Bahorić, Ivone Martinko, Neba, Tea Perića i Zorana Mrvoša. Uvijek mi je interesantno vidjeti što nam maštovito spremaju Ivana Popović, Robert Sever, Elfsi, Leonarda Boban i Matija Vuica. Tu je i čitav niz mladih dizajnera koji tek trebaju pokazati svu raskoš svog talenta, tako da mislim kako je pred nama svijetla modna budućnost.

Je li vas netko od njih u posljednje vrijeme razočarao?
Pa niti Gaultier ili Elbaz nemaju uvijek savršenu kolekciju, ako je to neka utjeha. Ne treba biti previše strog prema našim dizajnerima. Naravno da ne mogu svi uvijek biti u vrhuncu svoje kreativnosti. Neke mi se kolekcije manje svide, ali to ne znači da im neću dati šansu da povrate moje povjerenje već u sljedećoj. Glupo je kritizirati nekoga samo zato što u određenom trenutku nije pogodio moj senzibilitet, pogotovo ako znate da iza svake kolekcije, makar bila i loša, stoji veliki trud. Naši kreatori nemaju moćne modne kuće iza sebe kao što je to slučaj s Ghesquierom ili Pilatijem. Način rada naših dizajnera svakako je mukotrpniji, pa pazim da moje mišljenje ne poljulja nečije samopouzdanje. Često mi u posljednje vrijeme kažu da se ne usuđujem više nikoga kritizirati. Mislim da ljudi ne shvaćaju da se upravo radi o određenoj zrelosti i respektu prema tuđem trudu. Želim pričati samo o lijepim i dobrim stvarima, jer ima dovoljno kvalitete koju trebamo hvaliti i isticati. Loše treba ignorirati i ne davati mu medijski prostor, bez obzira koliko je ljudima loša kritika zanimljivija od dobre.

Redovito komentirate oskarovski Red Carpet, koga najradije gledate na njemu?
Moja ljubav prema modi i filmu idealno se spojila u glamuroznim manifestacijama poput dodjela Oscara i Zlatnih globusa. Moram priznati da sam jako ponosan što su mi urednici na HTV-u ostavrili dječački san da uživo prenosim dodjele Oscara. Čini se da su zadovoljni mojim pristupom tom događaju jer sam, eto, već treću godinu zaredom dobio priliku i čast da gledateljima približim zbivanja na crvenom tepihu i samoj dodjeli nagrada. Nije tajna da imam svoje favorite. Kad dugo pratite neke zvijezde, počnete se diviti nečijem stilu. Sve te velike zvijezde imaju na raspolaganju najgenijalnije i najspektakularnije kreacije, a opet primjećujete kako neke znaju dobro izabrati, a neke ne. Bez obzira na svu vojsku stilista, ipak se radi o određenom talentu ili nečim s čime se rodiš. Stil se jednostavno ne može kupiti novcem, to je valjda svima odavno jasno. Još danas se sjećam Sharon Stone početkom 90-ih. Bila je prekrasna. Vratila je glamur na velika vrata nakon sušnih godina Armanijevskog minimalizma i kičastih 80-ih godina. I danas je volim vidjeti, čini mi se da je poput dobra vina, lijepa i stilski besprijekorna. Prije 10-ak godina zaljubio sam se u Nicole Kidman. Takva modna osobnost rijetko se danas viđa u Hollywoodu. Podsjeća me na modne božice iz zlatnog doba filma od prije 50 i više godina. Njezino držanje i manekenska figura doista su san svakog kreatora. Sviđa mi se i način na koji odjeću biraju Cate Blanchett, Chloe Sevigny, Cameron Diaz, Reese Witherspoon, Naomi Watts, Jennifer Connolly, Charlize Theron, Kirsten Dunst, Sophia Coppola, Gwen Stefani, ali trenutno je moj favorit Dita Von Teese.

Što vam se čini; kada će visoka moda doista doći do nas? Može li naša javna scena uopće podnijeti prave večernje oprave?
A gdje da ih odjenu? Zar postoji u Hrvatskoj event na koji bi netko mogao obući Chanel ili Dior couture? Čak da netko ima novaca za takvu modu i ima želju ulagati u nju, ispao bi smiješan kad bi je nosio. Kod nas se modne nagrade dodjeljuju na + 40 st.C, a 'modno osvještene' zvijezde 'glamurozno' se znoje pred TV ekranima kao da su trčale maraton. Zamislite da netko u takvim uvijetima uneredi Valentinovu haljinu koju je platio 50 000 $? Kad gledam sve te ljude na TV koji su umislili da imaju stila i da su modno bitni i nezamjenjivi, pomislim kako oni koji ih podržavaju upravo i zaslužuju takve 'modne ikone', jer sve je to odraz stanje njihova duha. Netko će radije kupiti Gucci haljinu i zbog nje kasnije jesti kruh i paštetu. Ljudi preozbiljno shvaćaju modu. Ona bi trebala biti igra i nadgradnja.

Koje biste Hrvatice izdvojili zbog njihova stila?
Lidiju Šeler, Maru Bratoš i Vedranu Ergić. Poznajem ih već dugi niz godina i izuzetno cijenim njihov izrazito individulan pristup modnom razmišljanja koji je usko vezan za posao kojim se bave. Iako nisu u središtu medijske pažnje, posjeduju kvalitete koje našim razvikanim zvijezdama nikada neće biti moguće dostići. Fascinira me ležernost kojim su spojile svoj vizualni identitet s privatnim i poslovnim životom.
Lidija je slikarica i to je vidljivo u njezinom modnom promišljanju, punom boja i sitnih intervencija kojima samo potencira svoju kreativnost, toliko svojstvenu umjetnicama. Kada gledate njezine slikarske radove potpuno vam je jasan taj specifičan estetski način odjevanja. Mara je fotografkinja, jedna od rijetkih koja je vrlo mlada postigla veliko uvažavanje struke. Njezina ljepota gotovo je astralna i na snimanju vam je teško shvatiti tko je model, a tko fotograf. Njezini art radovi prava su poslastica galeristima koji je redovito pozivaju da izlaže u prestižnim prostorima rezerviranim za visoku umjetnost, što je nedostižan san njezinih komercijalnih i medijski razvikanijih kolega. Lakoća kojim bira odjeću sadrži dozu nonšalancije i jednostavnosti, ali uvijek je originalna i drugačija. Mara je ženstvena bez straha da će je zbog toga shvatiti neozbiljno, jer nikada ne upada u zamku slijepog praćenja trendova. Njezin modni senzibilitet nedovoljno je iskorišten u našoj modnoj fotografiji. Vedrana je arhitektica i svojim izgledom najbolja je reklama poslu kojim se bavi. Uvijek modno dosljedna, većinom u crnom, vrlo intelektualnim pristupom modi jasno daje do znanja da prostori koje uređuje i kuće koje projektira sadrže upravo nevjerojatan vizualni naboj. Kad vidite te žene, potpuno je jasno da njihov način odjevanja najbolje reperzentira što možete očekivati od njihova rada - a to je perfekcionizam.

Gdje domaće javne osobe po tom pitanju najčešće griješe?
Ne bavim se više onima koje griješe. Rado ću pričati o onima koje volim i cijenim u njihovu modnom izričaju. Komentare naših javnih osoba kratko sam radio na početku svog medijskog pojavljivanja 1999. i 2000 godine. No, ubrzo sam zaključio da je to uzaludan posao, jer bez obzira na sve moje sugestije, ništa se nije promjenilo. Navučeš na sebe negativnu energiju bez obzira koliko nekome nešto dobronamjerno želiš sugerirati. Ljudi su tašti i to shvaćaju vrlo osobno. Tada je to bio pionirski posao jer naša javnost nije bila navikla na takve kritike. Danas mi je drago da sam otvorio vrata mnogima koji imaju želuca, hrabrosti, i živaca baviti se hrvatskom estradom. Vidim da mnoštvo časopisa to sada radi manje ili više uspješno: Tena, Stars, Arena... Javnost se pomalo privikla na to, a čini se i zvijezde, premda vidite da još ponekad vrlo burno reagiraju, najčešće pokušavajući osporiti kredibilitet kritičara. Meni u bavljenju tim poslom nikada nije bio cilj komentirati hrvatsku estradu. Mnogi prijatelji spočitavali su mi kako svoje znanje mogu prostituirati komentirajući nešto nedostojno bilo kakvog suvislog komentara. Bio sam naivan i mislio sam da mogu podići svijest naših javnih osoba koje su svojim odjevanjem često jedini izvor modnih informacija njihovoj vjernoj publici. Danas imam mogućnosti pisati i pričati o onome što poštujem u modi, približiti ljudima osobe koje cijenim i koje su bitne. Pokušavam biti edukativan, jer kada mi se već pruža ta mogućnost, osjećam odgovornost da ljude koje to interesira naučim nekim stvarima koje su pozitive. Urednici koji su to prepoznali i shvaćaju moj ozbiljan pristup modnoj fenomenologiji i sami pokazuju da cijene svoju publiku i čitatelje te ih ne tretiraju kao ovce. Zato radim za RTL Exclusiv, Elle i Gloriju Glam koji se ne bave senzacionalizmom. Znam da je žutilo ljudima zabavno i ima svoje mjesto u medijima, ali drago mi je da ima onih koje zanima i nešto drugačiji, seriozniji pristup modnim temama.

U posljednje se vrijeme sve češće pojavljuju određeni modni kritičari; tko je, po vama, danas uopće kompetentan da se time bavi?
Mislim da je nečiji rad uvijek najbolja legitimacija. Kada sam počeo raditi u 'Glamur kafeu' Siniše Svilana bila je to nova forma i nije se imala sa čime uspoređivati u našim medijima. Nakon sjajnog 'Fashion tapea' Đurđe Milanović, malo se tko od novinara bavio modom, a kada bi i pisali o toj tematici bilo je jasno da su tekstovi nemušto prepisani uz potpuno nerazumijevanje teme o kojoj se piše. Greške su bile toliko iritantne da sam jednostavno iz očaja, nakon dugog nagovaranja prijatelja iz medija, koji su znali za moju modnu informiranost, pristao napisati nešto o modi. Nisam to napravio iz nikakve računice, niti iz želje da se pojavljujem na TV-u. Ljudi su vjerojatno prepoznali moju iskrenost i znanje iza kojih stoji velika ljubav prema tom području. Nikada nisam želio nametati svoje mišljenje kao jedino ispravno, ali ako ga je netko htio poslušati i smatra ga kompetentnim, rado sam ga iznosio. Mislim da svatko ima pravo iznjeti svoje mišljenje, ali samo pod uvjetom da ga može dobro argumentirati. Svima je od početka bilo jasno da moj stav posjeduje objektivnost i odmak koji ne mogu imati ljudi koji se bave samo tim poslom i koji moraju pristati na niz kompromisa kako bi mogli raditi i živjeti od toga. Na moje mišljenje nikada nitko nije mogao utjecati i imao sam tu privilegiju da ne moram biti licemjeran s obzirom na to da moja egzistencija ne ovisi o nikome u modnom svijetu. Veliki kompliment dobio sam i od same struke kada me u dva navrata ULUPUH-ova 'sekcija za oblikovanje odijevanja' pozvala da žiriram njihovu godišnju izložbu radova. Naravno da to nije prošlo bez kontroverzi jer je dio profesora s Tekstilno-tehnološkog fakulteta, a i neki članovi sekcije, smatralo da nemam formalno obrazovanje kojim bih ih mogao ocjenjivati. Iskreno, mislim da je znanje jedini kriterij u svemu. Poštujem ljude koji su završili razne akademije i umjetničke škole, ali doista ne mislim da morate studirati film da biste postali filmofilom i ne mislim da su baš svi filmski kritičari neostvareni i iskompleksirani režiseri, kako ih se želi prikazati. U mom slučaju je isto. Nikada mi nije palo na pamet baviti se dizajnom tekstila, dapače jedino šivanje koje mi ide od ruke je ono u operacionoj sali. A što se modnog znanja tiče, nikakav vas fakultet neće natjerati da proučavate modu ako nemate interesa za to. Da sam ja profesor, za mene bi bilo porazno što je netko 'listajući mamine žurnale' bolje svladao modnu teoriju od studenata koji slušaju moja predavanja. I onada ti isti studenti kucaju na moja vrata, dakle nekom modnom Rabuzinu i Generaliću, želeći čuti upravo moje mišljenje o njihovu radu. Ali eto, i Hlebinska škola se bolje prodavala od mnogih akademskih slikara. Drago mi je da su se sada u medijima počeli pojavljivati i drugi modni kritičari, tako da publika ima mogućnost komparacije i izbora. Drago mi je da Boris Banović (Fashion Guru) u svakom intervjuu ističe kako je on modni kritičar s modnom (tekstilno-tehnološkom) diplomom, tako da je profesorica Režek napokon dočekala da se na našoj medijskoj sceni pojavio netko tko na najbolji način reperzentira modno znanje koje je, ne sumnjam, naučio upravo na njezinim predavanjima. Mislim da im je upravo on, zahvaljujući svojoj velikoj popularnosti, najbolji mogući glasnogovornik.

Objavljeno: 30.03.2007. u 14:07

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p