HRVATSKA MODA

Nina Režek Wilson

Razgovarali smo s Ninom Režek Wilson, profesoricom crtanja, slikanja i povijesnog kostima na TTF-u.

Kako naglašava prof. Wilson, ona predaje praktični rad i upravo zbog toga vjeruje da ima pravo govoriti o tome tko što može raditi u modi, čime želi zaštititi struku i mlade ljude koji se u našem društvu nakon završetka fakulteta nađu u svojevrsnom vakuumu, za razliku od situacije u svijetu.
Tamo, naime, biti stilist, biti dizajner pretpostavlja ozbiljno školovanje. Naravno, i drugi mogu raditi u modi, ali bez škole to može  biti tek hobi. To su izuzetno teška zanimanja koja zahtijevaju mnogo znanja. Biti stilist teže je, po mišljenju prof. Wilson, nego biti modni dizajner. Stilist mora znati odjenuti svakog čovjeka, običnog, starijeg, mlađeg, lijepog ili ružnog. Lako je obući manekenku, pa u fotoshopu raditi editorial. Stilist, međutim,  pada na ispitu onog trenutka kad ne može odjenuti običnoga čovjeka. On mora pronaći njegove vrline i to istaknuti, uočiti njegove mane i sakriti ih. Mora dobro poznavati psihologiju. Teoretičar i modni kritičar, pak,  „padaju“ onog  trenutka kad izjave da im se sviđa neka kolekcija. Nema „sviđanja“ kod modnog kritičara, to je njegova privatna stvar i stvar njegova ukusa. Teoretičar i kritičar moraju znati što je loše i što je dobro, bez obzira na to što osobno osjećaju. Svaka čast ljudima koji vole modu, ali kod nas je izgleda moda postala sredstvo brzog dolaska do popularnosti, i to je ono što možemo svi. Modom, pa čak i slikarstvom, glazbom ili glumom, mogu se baviti svi.
O stilu bismo također mogli govoriti. Prof. Wilson smatra da stil najčešće pogrešno tumačimo. Stil nije imati novac i kupiti skupe krpice pa čak i kad to radimo s ukusom. To samo znači da imamo novca i ukusa. Stil je nešto drugo, to je vaša osobna stvar. Coco Chanel je uvijek govorila da imati stil nije nositi nešto moderno, nego  ono što vam dobro stoji. To su strašne razlike.

 

Kakva je po vašem mišljenju trenutna situacija na modnoj sceni?

Naše tržište je užasno malo. Najtragičnije je što se kod nas kupuju strana imena, a naši dizajneri vrlo malo. Uglavnom funkcionira sistem da dizajner posudi ili pokloni osobi koja se onda pojavi na televiziji i slično. Po meni, svi oni koji sjede u prvom redu na modnim događanjima, ne bi trebali tamo sjediti. U svijetu, u prvom redu sjede ljudi koji kupuju tog kreatora. Oni su mu i prijatelji, ali kupuju. Dok se kod nas to ne regulira, tržište će ostati takvo kakvo jest.
Mediji su izdigli određene osobe. Nemam ništa protiv da si ljudi otvaraju butike, pa čak i da  kopiraju trendove. Uostalom, zašto Zagreb ne bi imao kopirane trendove? Ali onda to nije kreator, ni dizajner to je copycat. On kopira trend. Ako netko hoće kupiti kopirane trendove, kopirane Dolce i Gabbanu, Bottegu Venetu, Chloe, Celine, bilo koga, savršeno, ako to dobro skinu.
Ali kreirati i dizajnirati je nešto drugo, to je teška stvar koja zahtijeva puno studiranja, puno rada. Talent je samo jedan mali dio, ostalo je učenje šivanja, krojenja, slušanje različitih predmeta. Bez toga ne ide, kako će dizajner, na primjer,  raditi s osobom koja mu izrađuje modele, ako ne zna objasniti što želi. Drago mi je da ljudi vole modu, ali razlika između pravog modnog teoretičara i nekoga tko to radi iz ljubavi, hobija, je velika, to je nešto posve drugo.

Imamo li, s obzirom na veličinu tržišta, previše modnih događanja?

Što se mene osobno tiče, Hrvatska može imati događaja i događaja, jer će samo pravi opstati. Vrlo brzo će se ti događaji morati svesti na jedan ili dva, koji će morati, htjeli ili ne htjeli, prezentirati modu godinu dana unaprijed.  Inače neće moći biti konkurentni, to će naši dizajneri morati shvatiti, a onda će se vidjeti tko je u stanju napraviti dizajn unaprijed.  Xenia design ne bi uspjela vani da to nije mogla napraviti unaprijed. Oni već dugo funkcioniraju na taj način, Igle također. Onda ćemo vidjeti tko će opstati. Tu nema kopiranja, a onda je škola užasno bitna. Ako su ljudi u stanju napraviti pet, šest kolekcija godišnje, u redu, možda i samo jednu, zašto ne? Po meni će opstati ono što vrijedi.

Čije revije najradije pratite?

Najradije bih pratila Galianove i Gaultierove revije (smijeh) Volim strašno gledati Igle. Tu ja ne mogu biti objektivna, svakog svojeg bivšeg studenta podupirem. Volim pogledati Igora Dobranića, Kseniju, Čarli design.

Lani je Fakultet pokrenuo manifestaciju Modni ormar koja se nastavlja u još ambicioznijem izdanju; možete li nam otkriti planove za ovu sezonu?

Modni ormar je zapravo nastao idejom naših studenata na jednom Fashion Weeku koji su tražili  da Fakultet nešto napravi. Mi smo relativno mali fakultet, ali s puno upisanih studenata dizajna. Sa 140 studenata na godinu ne možete napraviti završnu reviju u kojoj bi svatko mogao sudjelovati. Stoga smo pribjegli nekakvoj kombinaciji Gorizije i Antwerpena koji svake godine ima završnu reviju, prve, druge, treće godine i diplomanata. Time se studentima omogućava da se natječu, da to osjete, taj je natječaj stvarno ozbiljan. Prvu selekciju rade profesori s fakulteta, a onda se ide pred strani žiri koji ih uopće ne poznaje. Ove godine su to profesorice iz Velike Britanije i Francuske, povjesničar iz Belgije, izdavač jednog tekstilnog lista iz Velike Britanije, Alan Hranitelj iz Slovenije. Ljudi koji ih ne poznaju, sve je potpuno korektno i pošteno. Nama je moda ovdje samo sredstvo, nama je cilj da pokažemo što školovanje daje jednom mladom čovjeku. Sad su shvatili da moraju ozbiljno pristupiti tome, sad ih pripremamo na tu oštru konkurenciju vani.
Modni ormar kreće opet na jesen.  Sad smo dogovorili suradnju s Muzejom za umjetnost i obrt, s njima smo ušli u partnerstvo, manifestacija se širi  tako da ćemo ove godine imati i dvije popratne izložbe, bit će još novih događanja o kojima zasad ne bih govorila dok ne budu definitivno potvrđena.

 

Jeste li, generalno, zadovoljni s mladima koji se posljednjih godina upisuju na TTF?

Imate godina kad je polovica studenata strašno dobra, pa onda ti potegnu, hoće raditi. Onda imate godinu kad su manje-više svo izjednačeni, ovisi, ali obično uvijek imate neku osobu, neku grupicu koja povuče.

Postoje li neki vaši studenti na koje ste osobito ponosni?

Apsolutno, na sve svoje studente sam ponosna, posebno na Gorana Lelasa, Loredanu Bahorić, Đenisu Medvedec, vidite da sam ja već dugo tu (smijeh). Svatko tko uspije potvrđuje da smo im  i mi profesori nešto uspjeli dati. Fakultet, naime,  daje bazu, a na njima je da se razvijaju.

Koje osobine najviše cijenite kod mladih dizajnera?

Maštovitost i individualnost.

Gdje mladi u svojim počecima najčešće griješe?

Najčešće griješe u odabiru materijala (smijeh): svi vole raditi u satenu, a da ga ne poznaju. Zato smo se ove godine odlučili u Modnom ormaru za tematsku večer koja je baš vezana uz moj predmet, uz kostime, da radimo u satenu, da se nauče krojiti i šivati u satenu. Ako saten nije dobro sašiven, ako nije dobro ispeglan, izgleda strašno jeftino, što često imamo prilike vidjeti.

Moraju li dizajneri nužno biti komercijalni da bi danas uspjeli?

Ne moraju nužno biti komercijalni. Ali naše je tržište takvo da ćemo uvijek radije kupiti strani potpis, ili čak samo njegovu kopiju, lažnjak. Mi se moramo naučiti da potpis Igli ili jednog Lelasa, a u konačnici jednog Roberta Severa koji je počeo studirati, pa prekinuo, znači isto što i neki vanjski potpis i da to počnemo konačno cijeniti. Na primjer, sad svi pričaju o Ivani Omazić, sad kad je uspjela vani, a da je krenula tu s revijama, bila bi tretirana kao svi naši školovani dizajneri. Sad kad je ona vani priznata to će se vrlo rado kupovati, a to je žalosno, da se dobar dizajner ne prepozna na prvu loptu.

Znaju vas prozivati zbog vašeg stava da se modom ne bi trebale baviti osobe bez stručne diplome; imate li kakav komentar na to?

Samo neka me prozivaju.... Naime, što se događa, čak i u novinarstvu, na žalost, jer znam da su mladi novinari često i od urednika na to natjerani -  oni će pratiti modna događanja i napisati tko je tamo bio, a ne tko je tamo izložio, a  to bi trebala biti poanta, tko je izložio stvari. Mora se odvojiti scena od revije. Vi ako pogledate pret-a-portere vani, novinari ih uredno prate i uredno slušaju što se događa. Ne znam kako to ne prihvate novinari koji prate, recimo,  Fashion Week. Vani se također zaustavi nekog glumca ili neku poznatu osobu, ali oni će vam govoriti  o Gaultieru, o Celine, o Gallianu, govorit će  o Chloe, a ne o sebi, reći će došao sam svom prijatelju na reviju nešto odabrati, a kad ga pitate nešto privatno, prekinut će vas. A ti ljudi koji tamo sjede u prvom redu na reviji, to su buyeri, bilo privatni bilo buyeri neke velike kuće.  Kod nas tamo sjede ljudi da bi bili viđeni.
Sad sam bila dva dana za redom na Cro-a-porteru. Bilo mi je tužno gledati kako ljudi pričaju, zabavljaju se  za vrijeme revije i zapravo uopće ne gledaju što je prošlo, dobro ili loše, svejedno, a čim vide fotoaparate okreću se i ne gledaju reviju.
Na tome treba uporno raditi. A mladi novinari kod nas imaju mogućnost nastaviti studij, sad smo otvorili novi teoretski studij i doktorat, gdje će se govoriti baš o modnom novinarstvu.

Objavljeno: 26.04.2007. u 10:57

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p