HRVATSKA MODA

"Za mene moda nije samo staviti nešto na sebe - moda je razgovor"

Intervju: Miranda Viđak
Otkako je u 2009. godini pokrenula vlastiti odjevni brand Moodytwin, Miranda Viđak često je spominjano ime u modnim krugovima. Njene majice s personaliziranim natpisima oduševile su Hrvatice, a osim što se velikom brzinom rasprodaju na našim prostorima, Mirandin dizajn samouvjereno počinje osvajati i Los Angeles, grad u koji se naša dizajnerica ponovno vraća kako bi svom brandu dala još vjetra u leđa. Uz majice koje su već zainteresirale i neke svjetske face, Miranda je ovih dana lansirala i kolekciju torbi Moodytwin ScumBags, a sve o njenim projektima i životu u Americi, zgodna i šarmantna Splićanka otkrila je za Fashion.hr Style Community.
 

Nakon duljeg niza godina života i rada u SAD-u te mnogih poslova u kojima si se okušala, danas si ponosna vlasnica i dizajnerica branda Moodytwin. Kada si ga osnivala 2009. godine u Los Angelesu, što ti je bila inicijalna ideja? Što i za koga si željela dizajnirati?

Zapravo sam dugo smišljala kakav brend želim, nisam željela više izbacivati linije. Naime, 2003. godine sam izbacila liniju muške odjeće pod imenom Miranda Rights, zatim 2005. liniju ženskih korzeta napravljenih od sportskih dresova pod imenom MissPlaced, a onda sam odlučila da želim imati brend iza kojeg ću stajati i sve se moralo poklopiti; ime, osjećaj, priča. Dugo sam se tražila, ispitivala tržište, a i sebe, i teško mi je bilo 'potpisati' nešto što mora trajati iz godine u godine, iz sezone u sezonu, a da u potpunosti predstavlja mene i ono što želim kazati svojim dizajnom. Trebalo je smisliti nešto što prvenstveno ne smije nikada dosaditi meni, da ne bi dosadilo kupcima, i lagano su mi se sklapale kockice u glavi.

Tada je u Los Angelesu postao strašno popularan brend Wildfox. Odjednom je sve bilo prepuno crvene, roze, pastelnih boja, smileyja, srca, cvijeća, strelica i stvari koje su imale vintage štih. Krenula sam razmišljati: što da kupi netko tko voli brend takvog opuštenog dizajna, ali ne voli nužno sva ta srca i happy poručice na prsima? Teorija je bila sljedeća: sve što je alternativno, ili je couture, ili je i dalje skupo za većinu ljudi. Dakle, ako se netko želi odjenuti pomalo mračno ili gotički, a nema novaca za recimo Ricka Owensa, što mu preostaje? Znam da sama imam taj problem cijeli život i da teško nalazim komade koji odgovaraju mom vizualnom identitetu, a da ne stoje malo bogatstvo, i tu mi je kliknulo. 'Uzeti' mračnu, avant-garde couture modu sa pista i preformulirati je za ulicu. Zadržati štih i taj pomalo mračan, moody ton, ali ga staviti u kontrast s opuštenim hollywoodskim street vibe-om.

I tako je nastao Moodytwin Brend; i kao što i samo ime objašnjava, ljudi koji ga nose su oni koji vole nositi alternativnu, moody odjeću i koji su i sami pomalo moody i koji se ne plaše pokazati svu lepezu svojih raspoloženja, pa čak i pomalo provocirati i biti cinični sa samima sobom. Na kraju krajeva, za mene moda nije samo staviti nešto na sebe, moda je razgovor. Ona priča s okolinom.

    

Nedavno smo imali priliku čitati kako su Moodytwin majice oduševile i neke svjetske zvijezde. Na koga si sve uspjela 'navući' svoje T-shirtove?

Da, eto tako je ispalo nekako prije vremena. Naime, za koji mjesec selim svoj život nazad u Los Angeles i za tada smo spremali nekoliko pregovora za suradnje s poznatim ljudima. Naime, u Americi u današnje vrijeme agente koji im pomažu u poslu (plasiranju u medije i accounte s poznatim ljudima koji bi trebali nositi brend), imaju i dizajneri i stilisti, čak i frizeri i make-up umjetnici. Ja sam za svog nedavnog boravka u Los Angelesu odradila jedan brzinski sastanak preko preporuke sa Ugom Mozijem, osobnim stilistom pjevača Chrisa Browna, i njegovim partnerom Daverom Campbellom. Njih dvoje su celeb stilisti i fashion experti koji surađuju s E! kanalom i vode i ocjenjuju crvene tepihe raznih filmskih i muzičkih dodjela. Odnijela sam im odjeću na uvid i svidjele su im se majice.

Mislim da je razlog što u Kaliforniji, već sam gore navela, vlada nekakva pomama za vintage stvarima, sve je dosta šareno, s ogromnim i velikim natpisima, slikama, užasno puno boja, a moje stvari više bacaju na neku malo alternativniju stranu, koristim 'neboje' , krojevi su dosta dobri i neobični. Npr. sad sam zadnju kolekciju cijelu izrezala u koso, jer sam primijetila da frajeri vole ubaciti jednu stranu majice u hlače, te sam htjela skrojiti majicu tako da to ne moraju raditi. I jednostavno im se svidjelo, prepoznali su ono što želim kazati svojim brendom; street, ali alternativa, moody štih, jednostavnih, ali provokativnih poruka. Ugo je odmah odabrao majice za Chrisa, zapravo smo jednu oboje izabrali u isto vrijeme i sad ostaje čekati da odluče kada i za što će im biti pogodno da ga odjenu.

Jednu stvar koju sam sama sebi obećala je da neću ništa forsirati, neću graditi brend na agresivan način, jer ne vidim poantu da guram ljudima da nose moje stvari iako bi mi to poslovno koristilo. Možda je teži put, ali poanta je da sami žele nositi nešto moje, da sami zatraže, jer to onda znači da im se stvarno svidjelo. Mislim da me taj opušteni stav doveo do toga da je jedan od stilista, Daver Cambell neki dan objavio moju torbu na svom website-u, proglasio je njegovom trenutno najdražom torbom i MUST HAVE torbom ove sezone.

Kako je hrvatska publika prihvatila tvoj odjevni brand? Gdje se općenito kod nas ili u regiji može pronaći i kupiti Moodytwin dizajn?

Prihvatili su vrlo dobro, za mene iznenađujuće, jer nisam očekivala da bi kod nas ljudi uopće nosili tako nešto. Više sam vidjela ovdje ljude da vole kupiti ili razvikane markirane brendove ili pak nešto jeftino u Zari ili H&M-u. Moj brend je taman između, i takve brendove većina Amerikanaca voli nositi, a za nas nisam bila sigurna. Ali kada me prije dvije godine, dok sam na sebi imala svoje, nekolicina cura zapitala koja mi je i odakle to majica, počela sam razmišljati da možda i jest vrijeme. Žene su odmah prihvatile i zapravo se strašno brzo rasprodamo. Svaka kolekcija koju stavimo u prodaju za nekoliko tjedana se rasproda. Za muškarce s ovih prostora su možda moje stvari previše alternativne, ali ima jedan tip muškaraca koji baš tako nešto želi kupiti, a što nema kod nas. Moodytwin se može kupiti u ID Concept Store-u u Splitu, do sada smo bili u Clanu u Frankopanskoj, ali smo se tamo kompletno rasprodali, zatim u Supermarket Concept Store-u u Beogradu te naravno sve se može kupiti u našem Web Shopu na www.moodytwin.com

Osim što si studirala na zagrebačkom TTF-u, službenu titulu i diplomu stekla si na prestižnom njujorškom fakultetu Fashion Institute of Technology, na kojem su svoje diplome iz područja modnog dizajna stekla i neka velika imena, poput Donne Karan i Calvina Kleina. Kakva dragocjena iskustva si ondje stekla i bi li fakultet preporučila našim mladima koji se u tom području požele okušati 'preko bare'?

Zapravo nisam još uzela diplomu na Fashion Institute of Technology, ostalo mi je još odslušati matematiku, mikro-ekonomiju i diplomirati. Na samom kraju studiranja, upoznala sam se s dečkom koji je živio u Beogradu i naše preseljenje u Los Angeles 'poremetilo' mi je školovanje u New Yorku, a onda i osnivanje brenda Moodytwin i rad na dva kontinenta, konstantna putovanja i tona posla koji u potpunosti obavljam sama mi onemogućuju odvajanje tih 6 mjeseci koje mi je potrebno za biti u New Yorku, gradu u kojem više ne živim, i uzeti diplomu. Ušla sam u onu klasičnu zavrzlamu, studiraš da bi naučio posao, a onda započneš posao prije nego što si završio školovanje i ono klasično pitanje koje te mori, što je bitnije?

Definitvno bih svima preporučila studiranje preko bare, za mene su moji fakultetski dani u New Yorku bili najdivniji momenti u mom životu. Bilo je naravno užasno teško, posebno što sam ja i radila i studirala u isto vrijeme, ali ne bih to mjenjala za ništa na svijetu. Crtala sam na koljenima u drndavoj podzemnoj željeznici na putu za faks svaki dan jer bi jedva sve stizala, ali sve je bilo vrijedno muke. Fashion Institut je užasno dobra škola za dalje, jer je strašno cijenjena, naveli ste gore tko je sve gore studirao, ali zapravo nije Donna Karan, već Calvin, zatim Norma Kamali i Michael Kors. Strašno su nas dobro izdrilali za vanjski svijet, ono što dolazi nakon fakulteta, možda su čak i bili prestrogi i prezahtjevni, ali sada vidim da je to sve imalo smisla.

Puno više se radi nego kod nas i predavanja su puno detaljnija. Recimo studirali smo razne stilove, stylinge, imali kvizove svaki tjedan iz medija, morali smo čitati 5-6 modnih magazina iz kojih bi nas svaki tjedan ispitivali, recimo, što je najavljeno kao MUST HAVE stvar u tim i tim novinama i sve smo morali znati, zatim prezentacije koje smo radili za svaku temu, stvar, odjevni predmet, dizajnera kojeg smo tog tjedna obrađivali, sve je to trebalo izgledati kao da radite u Vogueu da biste dobili najvišu ocjenu.

Desetak godina života provela si u New Yorku, radeći kao PR i organizatorica zabava u elitnim njujorškim klubovima, a pritom si nerijetko dolazila u doticaj s mnogim hollywoodskim i glazbenim facama. Čime su te oduševili, a čime totalno razočarali?

Ljudi su ljudi, ima ih divnih i ima ih groznih, pa tako ima i svjetski poznatih i divnih i groznih i dijelim ih na takve. Priroda posla, onda za rada u klubovima dok sam studirala, a i sada kada dizajniram i kada će se moji modeli, ako bude mrvicu sreće, naći na nekima od njih, je takva da dođem u dodir sa ljudima poput njih, i to je sasvim normalno i nešto što mi znači poslovno, a ne privatno.

Nekoliko godina boravila si i u Los Angelesu, koji je ponovno tvoja odredišna točka u sklopu daljnjeg lansiranja odjevnog branda Moodytwin. Kakav je život ondje i kako ljudi općenito promišljaju modu i stil? Koliko su opterećeni izgledom?

Moj karakter je tipično njujorški 'nadrndan', tako bar kažu ljudi, i ja bih zapravo trebala mrziti Los Angeles, ali ja Kaliforniju naprosto obožavam. New York je grad koji mi, nakon 12 godina života u njemu, 'diže tlak', svo to jurcanje, hladnoća, podzemne i konstantni izlasci i ludilo u kojem sam prenervozna da bi bila kreativna. Los Angeles je grad koji mi danas užasno odgovara. Miran je i ugodan i oku i duši, imam mir za svu kreativnost koju želim ispoljiti i svari koje želim stvoriti, sjednem u auto, palme sa strane, i jednostavno mi godi.

Uz sve to, u Los Angeleskom downtownu se nalazi Fashion District koji je meka za tip brenda kao što je Moodytwin, tamo su trade-shows, showroomovi, tamo je tip proizvodnje koji me zanima, tamo se njeguje stil koji ja volim - i privatno, a i koji želim dizajnirati, uz agente koji se brinu o brendu i koji bi ga trebali plasirati. A to što se sve to nalazi u srcu Hollywoda je jedan ogroman plus, jer ipak moramo biti realni i priznati da blizina svjetski poznatih ljudi koji mogu ponijeti neku tvoju stvar vrijedi užasno puno za brend i njegove daljnje poslovne opcije. Ja osobno obožavam stil koji njeguju ljudi u Los Angelesu; ležerno, street, alternativno, rokerski, s ogromnim bikerskim utjecajem, sve što je zapravo poteklo iz Kalifornije, užasno mi je inspirativna ta sredina i kultura.

Kada pogledaš ulice Zagreba ili Splita, možeš li povući neku paralelu na svjetskoj razini? Kako se po tvom mišljenu odijevaju Hrvatice?

Nezahvalno mi je o tome govoriti jer ljudi na ovim prostorima nemaju previše opcija, životni standard i limitiran izbor radnji koje postoje kod nas određuju stil većini ljudi, nažalost, ne može se iz svoje kože, što god mi željeli. Ali mislim da su usprkos svim tim mogućnostima, tj. nemogućnostima - Hrvatice najbolje odjevene žene na ovim našim i okolnim prostorima. Ponekad mi nije ni jasno gdje pronalaze sve te stvari. Jedino što mi možda malo 'smeta' oku kod nas je ponekad preveliko sređivanje za događaje koji zahtijevaju opuštenost, tipa zagrebačka špica, popodnevna kava i sl.

S obzirom na to da ti je moda primarni poziv, imaš li neka svoja univerzalna pravila pri odijevanju, kojih bi se trebala pridržavati svaka djevojka ili žena?

Pa nemam neka posebna pravila, ja osobno ne volim biti previše sređena i ta kombinacija uska zategnuta haljina, štikle, predugi nokti i lokne u kosi me naprosto izluđuju. Ja više volim kada žene pokazuju seksualnost i zgodno tijelo nekakvim opuštenim bazičnim komadima za koje mislim da govore više od te nekakve istočnjacke utegnutosti koja radi suprotan efekt. Mislim da žene na našim prostorima, ne sve naravno, ali veliki dio, posebice mlađa generacija, previše udovoljava muškarcima kada se odijevaju. Ponekad kad ih vidim čini mi se kao da su doma satima razmišljale što bi se svidjelo nekom kretenu, posebice kad imaju 17 godina, a nabadaju u štiklama od 15 cm koje nose njih, a ne obratno. Mislim da muškarci uopće nisu toliko interesantni, niti bitni i da bi žene trebale nositi ono što se njima samima sviđa, sigurnost u sebe je ipak najprivlačnija.

Koja je tvoja omiljena dnevna/radna uniforma? Često te viđamo u rockerskim izdanjima, s naglaskom na crnu kožu i zabavne T-shirtove, odražava li Moodytwin tvoju osobnost?

Skinny jeans ili hlače, baggy majice ili uski topovi minimalističkih krojeva, monokromatski, jedan komad glomaznog nakita, čizme ili duboke patike. Odjeću volim u 'nebojama', a žive boje volim na cipelama, torbama i na make-upu. Volim odjeću koja je alternativna, ali koja graniči s atletskom formom. Usko, ali udobno, alternativno i pomalo dark, ali sexy. I to je praktički moja formula. Zapravo kad dizajniram, radim ono što meni fali i što bih sama nosila, ne radim stvari da pokažem svoje dizajnerske sposobnosti i da mi se netko divi za nešto što je nenosivo, vrlo sam praktična i komercijalna, želim uraditi svaki komad koji nekome fali, možda zato ljudi vole i kupuju moje stvari.

Svoju liniju odjeće i nakita, nedavno si proširila i clutch torbicama, a zbog posla si ponovno u Los Angelesu. Kakvi su tvoji daljnji planovi? Možeš li nam otkriti u kojim smjerovima planiraš razvijati svoj dizajnerski brand?

Da, moja najnovija kolekcija torbi, pod imenom Moodytwin ScumBags, upravo je izašla i torbe su nešto što sam dugo željela napraviti. Zamislila sam je kao nešto gotovo geometrijski, kao konstrukciju koju bi ljudi koji vole i cijene dizajn (ne samo modni, već i interijer ili product dizajn, arhitekti) željeli nositi, ali i držati na polici. Za razliku od onoga što ljudi misle, nešto što izgleda jednostavno je najteže dizajnirati, ali sam vrlo zadovoljna rezultatima; Moodytwin ScumBag je zapravo stvar koja mi je do sada priskrbila najvise pohvala i koju ljudi promatraju i tretiraju baš tako kako sam zamislila, kao torbu, ali kao i ukras. ScumBag torbe napravljene su od najfinije, mekane kože i dolaze u 4 različite boje; crna, fuksija, boja mokrog pijeska i antracit siva.

Ono što planiram u budunćosti je zapravo ova formula - ja sam osoba koja njeguje i voli jedan određen stil, volim sve što je alternativno i pomalo moody u tonu te želim da je sve oko mene takvo, i odjeća i asesoari i nakit i kućne potrepštine i plahte i namještaj, a često tj. skoro nikad ne nalazim stvari takvog vizualnog identiteta. E, upravo to želim za svoj brend, zato je i registriran kao Moodytwin Inc., a ne samo za odjeću. Želim da kroz nekoliko godina dizajniram i osmišljavam sve te gore navedene stvari, ali s mojim vizualnim potpisom. Osim toga, u planu mi je otvoriti i veliki Online Store gdje bi uz svoj brend prodavala i 20-ak drugih brendova sličnog štiha, tako da ljudi koji vole takav stil odijevanja znaju na kojoj internet adresi sve to mogu pronaći. Vraćam se u Los Angeles, koji će biti sjedište svih mojih poslovnih operacija i odakle će se Moodytwin proizvodi slati u svijet.

Hana Bartolović
Photo: Miranda Viđak

Objavljeno: 04.02.2013. u 12:00

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p