Zanimanje stilist

Borut Mihalić i Martina Franić su osobe koje ne vole puno pričati o sebi već se samozatajno bave stiliziranjem. Oboje smatraju kako umjesto njih trebaju govoriti njihova djela, drugi ljudi, te oni koji zamjećuju njihov rad. Dok ste Boruta Mihalića svi zapamtili po popularnom reality showu, za Martinu Franić vjerojatno ste čuli zbog njezinih suradnji s javnim osobama i popularnim modnim brendovima. Ipak, njezini počeci  bili su drugačiji i više vezani uz kostimografiju. ''Taj posao podrazumijeva jako puno istraživalačkog rada, slobodu da stvoriš, uništiš, odnosno ukineš neku ideju na neko vrijeme, onda je ponovno po potrebi izvučeš, oživiš i tako mjesec, dva dok se sve ne izoštri i i ne poprimi svoj jasan oblik. To je još uvijek kratko vrijeme, no ipak dovoljno da se krećeš od krnje ideje preko faze nabacivanja suvišnog i krivog, do vizije čistog, suvislog i funkcionalnog do esencije kostima, čime ćeš pomoći glumcu da bude taj lik, da ispriča tu priču.''

Borut Mihalić svoju je karijeru započeo prije petnaest godina kada je slučajno došetao do modne agencije Midiken gdje je ubrzo surađivao na modnim revijama. ''Sviđala mi se ta poletnost i kreativnost nas tinejdžera, koji su pokušavali tada još u ratna vremena osmisliti neki modni 'happening'. Bio sam srednjoškolac i rad na dobrotvornim revijama ispunjavao me emocionalno, ali i poslovno. Moja zaljubljenost u modu odvela me na razne modne puteve, pa sam tako uskoro radio kao glavni stilist za sve velike revije u Hrvatskoj.'' Tako je radio na promocijama DKNY-a do Max Mare pa i kultne revije za Heruc. Uskoro su uslijedile još mnoge suradnje s najvećim hrvatskim brendovima poput Emke, X -nationa, DeTeeRa, Image Haddada, Heruca i kasnije Estare Cultoa, do Varteksovog Di Capria. Na listu uspjeha može dodati i modnu suradnju s časopisom Elle, dvije godine rada za modno uredništvo Men's Healtha i modno uredništvo magazina Joy.

Martina je karijeru stilistice nastavila kroz TV reklame i časopise gdje se ljubav prema tom poslu zaista rodila. ''Na reklamama sam se susrela sa svom magičnošću kamere i ozbiljnosti, te kako se što radi na setu jer o tome ovisi kvaliteta i mogućnost montaže i postprodukcije.'' komentirala je Martina te nastavila o tome što za nju zaista znači biti stilist u modnom časopisu i što misli o tome.

''Kada krenem raditi kao da u glavi imam čisti list papira i sve je dozvoljeno. Onda krenem u potragu za krpicama od kojih ću slagati svoj kolaž. Međutim, ne nailazim na dizajn, na zadivljujuću formu ni na transcendirani materijal.'' priznaje. ''Premalo je dobre robe i dobrih časopisa u Hrvatskoj, postoji samo jedan i on je komercijalan. Ipak, moda tamo može izgledati ozbiljno, povezana s umjetnošću i visokim kriterijima estetizma. Ja nisam zatravljena modom i ne kupujem strane časopise. Znam o čemu se radi, ali sve to, pa čak i te savršene strane modne produkcije, me umaraju. Naravno, božanstveno je to da uvijek ima ljudi koji će svojim hrabrim, revolucionarnim promišljanjima i nepokolebljivim pothvatima učiniti pomake ka novom, pročišćenom, za ovo vrijeme potrebnom promjenom.''

Borut se ipak prije svega smatra modnim savjetnikom, a pod svoj opis posla u 'stylingu' navodi posao 'buyera' (nabava robe), 'opinion makera' (stvaranje određenih trendova), rad na image katalozima, kampanjama za poznate domaće i inozemne tvrtke, te modnim revijama gdje je surađivao s najvećima, od Alek Wek do Linde Evangeliste, zatim snimanje modnih editorijala i dizajn odjeće za velike tvrtke. ''Smatram da me nove suradnje kreativno obogaćuju. Kreativni sam direktor 'Victor Koncepta' koji nudi određenu, unaprijed vizualiziranu i dogovorenu modnu filozofiju kroz prizmu ugodnog shoppinga. Većinu svjetskih modnih brandova zastupanu za hrvatsko tržište vidjeti ćete u Victoru. Tako s ponosom mogu reći da su se u Victoru po prvi put u Hrvatskoj našli brendovi Acne, Rick Owens, Maison Martin Margiela, Yohji Yamamoto, Comme des Garcons, Issey Miyake i mnogi drugi.'' Smatra kako se u Hrvatskoj može živjeti od zanimanja 'stilist', međutim to zahtjeva veliku predanost radu i samodisciplinu. ''Najljepša strana posla je suradnja s kreativnim ljudima i razvijanje vlastite kreativnosti, poimanje više estetike i rad na njoj, rad na samom rubu modne matice, odabir noviteta, kreiranje trendova, dok je loša strana ona koju ima svako slobodno zanimanje - borba, neizvjesnost, stres, prenatrpani raspored...'' dodaje.

Razlika između Boruta i Martine je posao modnog savjetovanja i iako Martina cijeni Borutovo zanimanje, smatra kako je davanje savjeta poput koju torbicu nositi uz koje cipele koje čitamo u  časopisima ''potpuno zastarjelo i c'est fini. Kome i čemu to?'' komentirala je.

''Čovjek koji zna što misli, radi i osjeća, koji je osvješten i pritom miran, sretan ili kreativno uzmuvan, taj čovjek ima stila pa makar se oblačio u Nami. Ljudi koji nose prepreskupe cipele, ali su zaokupljeni svojim poslom i važnijim stvarima u životu primjer su prirodnog talenta i osjećaja za lijepo i modno, a pogled na njih te ne zamara. Mislim da ljudima treba nuditi ono najčišće od sebe, jer to uistinu može transformirati, pokrenuti te na vlastite čiste misli. Onda imaš stila jer stil se ne može kupiti.''

Na kraju se moramo vratiti na onu temu zbog koje smo i bili potaknuti pisati o istinskim stilistima u Hrvatskoj. Zbog onih koji se sami time prozivaju i to na temelju čitanja modnih časopisa i naslikavanjima za medije. Borut dijeli isto mišljenje,

''Moda nije pokazivanje na javnim eventima, fotografiranje i davanje intervjua. Također sam apsolutno protiv bilo kakvog generaliziranja. Kako u svakom poslu postoje dobri i oni manje dobri radnici, tako je i u modi. Ponekad izgleda da modni stilist ili stilistica može biti svatko tko čita modni magazin i pruži mu se prilika o tome govoriti u medijima. Tu dolazimo do one Warholovske teze da će svatko u budućnosti biti barem 15 minuta slavan. Pitanje je samo koju stranu medalje će imati ta slava? Nažalost, zvanje 'Modni stilist' u Hrvatskoj je profanirano. Posao stilista u medijima obavljaju i neki ljudi koji nemaju puno veze o modi, njenoj povijesti i trendovima i to nekoga tko se bavi modom dugi niz godina može naljutiti.''

E pa mi se nadamo da ćemo ovime razljutiti tu stranu 'kvazi stilista'. Jer tko se ne bi razljutio kada shvati da nema ni trunčicu onoga što imaju pravi stilisti s kojima smo razgovarali. Dugogodišnje iskustvo i ogromno znanje ljudi koji još uvijek ne staju učiti i razvijati svoju kreativnost. Bilo bi dobro kada bi i ostali mediji shvatili isto i upoznali javnost s pravim stilističkim radom. Možda bi ova važna imena dobila publicitet koji zaslužuju i prestala biti uspoređivana s onima od kojih nam se već diže kosa na glavi. Zar stvarno želimo gledati i čitati o ljudima koji su sami sebe izmislili? Mislim da ne. Ali zašto se onda to nitko ne usuđuje odbiti?

Tina Bačič