HRVATSKA MODA

„Želim izazvati reakciju, koliko god ona pasivna ili agresivna bila…“

INTERVJU: Grgo Zečić

Mladi Grgo Zečić, koji svojom pojavom i pisanjem izaziva velik broj reakcija na domaćoj modnoj sceni, odlučio se na pisanje kolumne ADVOCATUS DIABOLI ne bi li ušao, bez imalo pretencioznosti, u srž određenih problema koji ne prestaju "zabavljati" domaću javnost. Kao svestrani pojedinac koji poznaje materiju, Grgo nam je vrlo iskreno odgovorio što misli o određenim zakonitostima koji vladaju modnom scenom, ali i šire...

Svojom si kolumnom izazvao mnogo bure na medijskoj sceni. Nazvana ADVOCATUS DIABOLI, tvoja kolumna provocira na više razina. Koja je svrha kolumne? Zašto si se odlučio obraćati čitateljstvu FASHION.HR-a? Postoji li neko nadanje vezano za tvoje uratke, želiš li možda osvijestiti ljude o nekim strukturnim problemima našeg društva?

Nemam nikakvih idealističkih ciljeva niti je svrha kolumne postaviti samog sebe kao moralni meritum. Altruizam me nikad nije previše privlačio. Također, nemam nikakvih nadanja od strane čitateljstva osim izazivanja konkretne reakcije, koliko god ona pasivna ili agresivna bila. Internet trpi puno više od papira i dozvoljava  autonomno zauzimanje prostora koji nije opterećen lažnim strategijama i ciljevima. Tehnički: tu mogu biti potpuno slobodan. Ponavljam nemam želju biti niti prorok niti meritum već me jednostavno fasciniraju određene društvene pojave, stjecajem oklonosti imam platformu da to isto razmišljanje iznesem i prenesem drugima. Najviše me intrigira gubitak kontrole koji se događa jednom kada je tekst objavljen bez obzira na njegov sadržaj.

Zanima me način odabira tema. Dolaze li one same od sebe ili ti se dogodi neki pljusak motiva koji te podsjete kako se trebaš osvrnuti na određenu situaciju ili pojavu?

Nikad ne pišem furiozno, u nekakvom poludjelom afektu ali također nemam promišljenu strategiju pisanja. Kada nešto želim napisati, sjednem i napišem bez razmišljanja o posljedicama. Ne volim silne pripreme niti istraživanja oko pisanja jer ne vjerujem u namjeru skrivenih poruka sa predumišljajem. I kada pišem feljtone ili modne kritike onda to činim u jednom dahu, bez ispravljanja i opterećivanja nepotrebnom faktografijom. Tako je i sa kolumnom. Već duže vrijeme ne živim konstantno u Hrvatskoj i sve što se događa konzumiram kroz medije. Intrigira me način na koji to činim i način na koji se sa time nosim. Vjerujem da relativno dobro poznam domaću medijsku scenu ali ipak je potrebna značajna udaljenost za promatranje određenih situacija. Bila prava ili kriva, nova perspektiva je uvijek nova perspektiva.

Možeš li definirati svoj stil pisanja? Imaš li uzora na svjetskoj modnoj sceni koji te tjera da budeš što bolji, jasniji i argumentiraniji? Određeni modni kritičar morao je doprijeti do tebe kroz svoj rad. Što je to uopće modni kritičar? Ima li ih u Hrvatskoj?

Nemam uzora i držim da sam dovoljno jasan u onome što želim poručiti. Kombiniram sirovost i suptilnost pa čitatelj sam bira koje misli će zapravo čitati između redaka. Samo on zna zašto to čini i što ga tjera da mi kontrira ili se slaže sa mnom. Zapravo me uvijek više zanimaju oni koji idu kontrirati u nešto što je moj individualni stav - dakle, ne predstavlja nikakav generalni koncept koji svi moraju prihvatiti. Modni kritičar stalno zaposlen u Hrvatskoj može biti samo idiot. Zato i nema profesionalnih modnih kritičara na domaćoj modnoj sceni. Tko bi to službeno htio biti idiot? Kako drugačije ocijeniti nekoga tko za život zarađuje tako što u većni slučajeva secira nebulozno ponašanje ostalih idiota koji pažnju medija kradu svojim devijantnim ponašanjem kako bi samo i isključivo skrenuli fokus na sebe? Postoje dijagnoze i terapeutske institucije. Ja nemam blok sa receptima za lijekove.

Kada bi se osvrnuo na domaću modnu scenu, da li bi mogao izdvojiti stanovite dizajnere koji rade izvrstan posao vrijedan inozemnih karijera? Teže li uopće domaći dizajneri nečem višem od uskog kruga modnih obožavatelja kojima se obraćaju?

Problem hrvatskih dizajnera, stilista i svih ostalih pripadnika domaće scene je ego i potpuno kriva pretpostavka sa kojom su krenuli u ono što danas rade. Kreativnost znači slobodu, a ona ne može koegzistirati sa egom. Zato imate dizajnere koji dizajniraju samo da bi se mogli nazvati dizajnerima i zauzeti dio društvene sekcije nekog tjednika ili mjesečnika. Tako imate i stiliste koji nisu uspjeli postati dizajneri ali su zato čuli za izraz „styling" pa su preko noći odlučili da su rođeni kao stilisti. I onda na vrhu piramide imate medije koji općoj javnosti serviraju sve to zajedno uz nezaobilazne senzacionalističke začine. Zašto se onda čuditi što se određeni dizajneri ili stilisti srame činjenice da rade u ovom poslu, a zapravo su istinski profesionalci i pravi talenti. Kada pogledam reality formate koji „traže stiliste" ili ljude koji se nazivaju „stilistima", a jedino što „stiliziraju" je podizanje ljestvice u svom prenemaganju pred kamerom - onda mi je sasvim prirodno da se i sam sramim činjenica da sam stilist ili nekakav modni novinar u Hrvatskoj. Opet se vraćamo na priču o idiotima. Srž problem je što masa uvijek više voli trule jabuke od onih zdravih jer se tako osjećaju bolje. Sve dok masa ne kaže „stop", urednici i mediji neće prestati servirati egzibicioniste u modi.

Kako si se uopće počeo baviti modom ili se ona bavila tobom? Gdje je počeo Grgo Zečić? A gdje je sada? Što ti je trenutno number 1 job

Moda nikad nije bila moja primarna želja niti moj glavni interes. Sav modni svijet me zapravo kardinalno iritira do točke agresije ali zato me i privlači. To je kontradiktorna sinergija kojom tražim vlastite granice. Moja prva ljubav je suvremena umjetnost ali lako je voljeti ono što već voliš. Modu sam uvijek doživljavao kao pornografsko kopile umjetnosti i zato me njena egzistencija zanima. Zašto se žena osjeća samouvjerenije ako stavi ruž na usne? Zašto muškarac nekontrolirano popravlja košulju i gleda se u ogledalo prije izlaska? Više me intrigiralo ponašanje ljudi u modi nego moda sama. Beskrajno mi ide na živce kada ljudi izjavljuju kako je moda umjetnost jer takvo što je notorna glupost. Umjetnost se razvija se u potpuno apstraktnim ukazanjima i formatima koje ne možemo shvatiti i procesuirati koristeći isključivi racio. Za mene nema ništa apstraktno u košulji i hlačama jer ljudska silueta je jasno definirana i nije podložna promijeni. Ali zašto ljudi iskorištavaju modu i na koji način ju konzumiraju - to je ono što me prvenstveno zanima. Ne vjerujem da ću se cijeli život baviti modom. Dapače, već sam vrlo blizu praga konkretne dosade.

Trenutno pratiš revije u Parizu. Kakva je situacija na inozemnoj modnoj sceni? Oporavlja li se modna industrija od recesijskih šokova? Kakve su revije visoke mode? Imaš li možda neke pariške favorite o kojima ćemo slušati narednih mjeseci?

Kinesko tržište je od vitalne važnosti za svjetsku modu i predstavlja lidera kada govorimo o budućnosti BRIC zemalja (Brazil, Rusija, Indija i Kina).  Kineski kupci ne poznaju granicu luksuza i tek sada otkrivaju parišku visoku modu. Ne treba čuditi što su se sve vodeće modne kuće fokusirale isključivo na Kinu. Inozemna modna scena je trenutno vrlo vitalna, stabilno se opravlja i svijesna je da joj opstanak ovisi isključivo o promjenama. Magazini moraju postati pomno definirani brandovi, modne kuće sve agresivnije žele doći do kupaca u svakom dijelu svijeta. Internet je zapravo još uvijek neistraženi medij u modi koji tek sada čeka svojih pet minuta slave. Kreativnost dizajnera je u ovoj fazi manje bitna jer sve kuće počivaju na svom starom ili novom nasljeđu.

 

148468_463241537317_676557317_5488336_6671452_n.jpg

 

Znam da zvuči suludo, ali možeš li mi usporediti publiku na modnim revijama u inozemstvu s onom domaćom? Mijenja li se Hrvatska zadnjih godina ili obrazac ostaje isti?

Evolucija je znatno teži proces od revolucije. To je ono što Hrvati tek sada otkrivaju u svim društvenim sferama. Vjerujem da idemo naprijed ali i dalje ne želimo priznati greške i komplekse koje nosimo sa sobom. Zanimljivo je kako u Hrvatskoj svaki javni ili politički meritum moram imati jasno pozicionirau titulu i to je ono što mu daje pravo za javno istupanje. Naša politika i društvena scena tako je već desetljećima puna profesora i doktora jer dobar dio javnosti još uvijek smatra kako vjerodostojnuu poruku čine titule. Opasno je kada kredibilitet leži skriven u titulu jer isti se tada vrlo lako može zloupotrijebiti. Hrvatska će oprostiti najteže riječi ili incidente koje počinite prema njoj ali neće oprostiti uspjeh u bilo kakvom obliku. Izrazito smo težak narod po tom pitanju. Pogledajte samo primjere velikana kao što su Nikola Tesla, Rade Šerbedžija ili Mira Furlan. Tesla je prvo bio Srbin, pa je bio Hrvat, onda opet Srbin da bi na koncu bio najveći Hrvat. Sličan i bolan put u određenim fazama prolazili su neosporni glumački velikani Rade i Mira, pogotovo devedesetih. Ako je netko drugačiji i imalo iskače iz mediokritetskih pravila koja je zadala jednolična masa onda toj osobi zabijemo etiketu zbog koje ćemo se svi zajedno osjećati lakše. Te etikete povijesno variraju ali idu od nacionalističkih pa sve do seksističkih. Volimo lov na vještice i toga se nikako ne možemo odreći.

Poznat si kao PR stručnjak, modni kritičar i djelomično kao stilist. Radiš za Jutarnji list, Storybook i Story te sudjeluješ u radu portala FASHION.HR Style Community. Otkud ti dolazi energija? Kako stigneš sve obaveze obaviti na vrijeme? Koja je tajna uspjeha?

Putujem i radim ono što želim isključivo onda kada to želim. Imam taj luksuz kojim sam se sam okružio sasvim namjerno. Ne mislim da sam pretjerano uspješan pa stoga ne vidim niti potrebu za otkrivanjem bilo kakve tajne - ona ne postoji. Važno je shvatiti da sami postavljamo svoje granice ali uz svu silnu slobodu ne idu samo benificije već i restrikcije. Ima dana kada sve što treba obavim u 12 sati, a ima dana kada sam fokusiran na potpuno različite stvari koje nemaju apsolutno nikakve veze sa mojim rokovima i projektima. Više sam diverzivni kampanjac nego promišljeni igrač.

Stažirao si u Londonu u jednoj od poznatijih agencija za PR. Kako si došao Karla Otto agencije? Smatraš li to prekretnicom za svoj rad i karijeru?

Prvo sam stažirao za francuski Lanvin u Londonu, a onda sam prešao u Karlu Otto gdje sam se prvenstveno bavio kućom Maison Martin Margiela. Ne doživljavam to kao neku značajnu prekretnicu. Rad na Margielinoj izložbi bio je inspirativan ali isto tako hermetičan. U oba slučaja sam došao na pozicije pukim stjecajem okolnosti. Svijet mode je izrazito mali u Londonu i Parizu te sve ovisi o preporukama i networkingu sa kojim raspolažete.

Znaš doći u konflikt s pripadnicima domaće modne scene. Sjetimo se samo „okršaja" između tebe i dizajnera Luke Grubišića koji je očito bio iznerviran tvojom kritikom njegove kolekcije na Cro-a-porteru. Smetaju li te takve stvari? Kako se nosiš s „ego" situacijama? Reagiraš li?

Ne sjećam se nikakvog okršaja. Svjestan sam da svaki javni nastup za sobom vuče niz posljedica. Intrigantno kako svi ipak ne razmišljaju o tome. Ne zamaram se tuđim mišljenjem o sebi. Važno mi je mišljenje možda troje, četvero ljudi i to je sve. Svi ostali imaju slobodu da govore ili misle što god žele. Ljudi koji se sviđaju svima su obično mediokriteti opasnih namjera. Zašto bi se uopće mora sviđati svima? Čemu ta potreba? Ako sam ja zadovoljan sam sa sobom zar to nije sasvim dovoljno? Borba sa egom je svakodnevna pojava i trudim se postići maksimalnu kontrolu svog ega ali ne vidim razlog zašto bi kontrolirao svoje stavove ili misli. Nitko se nema pravo žaliti jer svatko ima pravo izbora: ili da prebaci program ili da klikom miša pritisne mali, crveni križić ili da preskoči stranicu sa mojim imenom. Bez drame, agresije ili panike. Ako ja mogu napraviti isto u određenim situacijama, onda možete i vi.

 

Marko Banjavčić

 

Objavljeno: 02.02.2011. u 12:09
Tagovi: grgo zečić

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p