MODNI TALENTI

Kako je biti model u Hrvatskoj?

Anita Dujić i Nikolina Rak otkrivaju kako izgleda modelling u Hrvatskoj

„Ja bi bolje hodala od nje!", „Ma sve su one sponzoruše", „Ružna je, daj joj pogle' facu!!!" samo su neke od rubnih izjava koje možete čuti o domaćim modelima i modellingu. Uglavnom iz usta neupućenih u bilo što što se događa na modnoj sceni. Krenimo redom: najveći postotak ljudi na svijetu ne boji se smrti, nego javnog nastupa... nisam sigurna da bi itko od ljudi koji se smiju na račun manekenki mogao odraditi ijednu reviju (počevši od kontrole vlastitog tijela, gledanja ravno ispred, bez zurenja u sklisku pistu). Jesu li modeli ružni? Ne. One nisu ružne, ali često nisu ni konvencionalne ljepotice, niti trebaju biti, no Hrvati, nažalost, još uvijek modele doživljavaju kao nešto što se isključivo veže uz izbore za Miss. Treće, jesu li sponzoruše? Možda neke i jesu, ali nimalo više nego u nekim drugim slojevima društva, dapače, veliki broj modela studira i profesionalno odrađuje svoje obveze bez potrebe da budu posvuduše i neka vrsta „celebrity-a", dok se neke druge djevojke, koje s modellingom nemaju mnogo veze, vole nazivati modelima.

               

                           Nikolina Rak                                     Anita Dujić

O svijetu modellinga u Hrvatskoj se ne zna gotovo ništa, a i agencije mudro šute. Jedina koja je bila spremna dati izjavu o stanju modellinga u Hrvatskoj i problemima s kojima se modeli susreću bila je Tihana Harapin Zalepugin, vlasnica agencije Talia Models. I ona je sama na svojoj koži, mnogo puta iskusila predrasude s kojima mlade djevojke dolaze kod nje u agenciju: „Ponekad ih moram razuvjeriti da „ta i ta" osoba nisu manekenke, da se često radi o prezentaciji sebe same i da sve sto je celebrity nije nužno i modelling. Čak suprotno. Djevojke koje dođu u agenciju očekuju ili zaradu, ili slavu, ili provod, putovanja - ili naprosto žele izaći iz anonimnosti. Kad se poklope mogućnost, izgled, ambicija i želja - dogodi se i pravi uspješan model. Ako je moj odgovor negativan, a djevojka me sumnjičavo pogleda - jasno je da se radi o osobi koja o manekenstvu razmišlja na sasvim krivi način i došla je sa pogrešnim ambicijama. Vjerujte, prave talente u većini slučajeva treba nagovarati i jako uvjeravati da su bas one za pistu i kameru!" I možda upravo u tome leži jedna od glavnih zabluda o modellingu: da svatko može biti model, a djevojke koje su ostale raditi u domovini, redovito se susreću s tim predrasudama.

Jedna od djevojaka koja se nakon putovanja po svjetskim metropolama vratila u domovinu je i Anita Dujić. Ona se vratila kako bi fakultet privela kraju, a slične razloge je imala i Nikolina Rak koja se također zbog studiranja vratila u Hrvatsku. „Istina, proputovala sam mnogo, kroz gotovo čitavu Europu, pa čak i do Japana, Tajlanda, i divno se provela. Posjetila sam i vidjela mjesta za koja nisam ni sanjala da ću vidjeti, a to je odlično iskustvo koje se veže uz ovaj posao. Moj povratak u domovinu bio je uvjetovan isključivo studijem. Oduvijek sam znala da ću jednog dana studirati i nisam si željela dopustiti da to ne ostvarim. Naprosto sam tako odgajana i smatram to vrlo bitnim u životu." kaže Nikolina. Razlozi zbog kojih djevojke ne odlaze raditi vani su različiti. Harapin Zalepugin kaže kako veliki utjecaj ima obitelj, koja često ima zadanu viziju budućnosti škola-posao-obitelj-djeca, ali i dečko, ukoliko ga djevojka ima. „Upotrijebit će sve moguće metode uvjeravanja kako im je život bez njega naprosto "nemoguća misija". Svaka zaljubljena duša to čita jednim jedinim jezikom: ljubavi! No, suočim se sa njihovim strahom, nesigurnošću pred nepoznatim ili naprosto manjkom ambicije." kaže Tihana.

          

 

Mnogo djevojaka se svakog sata slijeva u Milano, Pariz ili London očekujući da će postati nova Kate Moss, bez realne pretpostavke o tome što ih očekuje: mnogo trčanja na castinge, mnoštvo odbijenica koje narušavaju samopouzdanje („Predebela si/ pretamna/ imaš prekratke noge/ umetni po želji.") i često izostanak velikih zarada o kojima se priča. I dok Ruskinje iz Sibirskih pustopoljina ili Brazilke iz slamova Rio De Janeira moraju birati između gladi (ili eventualno prostitucije i bijelog roblja) i topline garsonjere u Londonu koju dijele s cimericama, u Hrvatskoj se ipak (u globalu, jer Rusiju ne čine samo Moskva i Sankt Petersburg) pristojnije živi, a ostanak s roditeljima u tim krhkim godinama može biti samo olakotna okolnost.

 

A koliko zarađuju hrvatski modeli koji rade u domovini? Mogu li te djevojke uistinu sebi priuštiti skupe Louis Vuitton torbice? I osjeća li modni svijet u Hrvata ekonomsku krizu? „Pa moram priznati da kriza nije utjecala na količinu posla, dapače, što je i mene začudilo, ali na visinu prihoda je, nažalost." kaže Anita, a i Nikolina se slaže „Danas, kad živim u Zagrebu, mogu reći da si zaradim kakav-takav džeparac, ali uistinu to nije ni približno koliko ljudi misle. Mnogo teže je curama koje nisu iz Zagreba, jer uglavnom klijenti ne pokrivaju putne troškove, smještaj, pa se to gotovo ni ne isplati. Što se tiče krize kroz proteklu godinu - mislim da nije toliko utjecala na broj angažmana, ali na visinu honorara i naplatu (vremenski) jest. Osobno smatram kako visina honorara i nije tako problematična koliko kašnjenje i naplata istih." i dodaje kako su ekstremno visoke zarade u hrvatskom modellingu mit. „Sjećam se jednom prilikom kada sam po prvi puta bila na naslovnici jednog hrvatskog časopisa, kako su mi poznanici prilazili i čestitali, misleći kako sam zaradila veliki novac (čak se spominjala i svota od tisuću eura), a ja jedva da sam pokrila putne troškove!"

         

U Hrvatskoj su se modni eventi u smislu fashion weekenda javili tek nedavno, ali to ne znači da nema potrebe za modelima ili da je angažman tek sezonski, no za svjetskom scenom kaskamo poprilično, barem kad je riječ o broju angažmana, što je razumljivo jer je i tržište manje. „Imamo sjajne modne znalce u modnim urednicima, fotografima, stilistima, vizažistima. Samo nedostaje više castinga, magazina, kampanja, revija, kataloga..... Modu često "proizvode" oni koji jedva popune svoj prodajni prostor i naprosto nemaju novaca za investiranje u bilo koji oblik propagande. Ponekad se kod nas dogodi par castinga u mjesec dana, dok su u bilo kojem inozemnom modnom centru oni svakodnevica. Naše tržište ponekad ne postavlja prevelike zahtjeve u centimetrima (često nažalost), dok je vani metar osnovno sredstvo rada bookerima i agentima.", ističe Tihana Harapin Zalepugin, a Anita financije također vidi kao jedan od glavnih problema naše modelling scene „Razlika je isključivo u novcima, odnosno visini budžeta koji stoji na raspolaganju, te rekla bih i točnosti, naime vani se ne gubi nepotrebno vrijeme na suvišne radnje, jer vrijeme je novac. No naglasila bih da kod nas ne nedostaje talenta, kreativnosti i znanja, ali sve je puuuno ležernije, opuštenije, nekako „domaće", što meni u ovom trenutku odgovara."

                            

Mnoge djevojke koje rade na „domaćem terenu" brzo izgore, pretvore se u sveprisutna lica na svim eventima na koje ih pozovu, zaboravljajući zapravo što rade i koji je njihov posao. Etiketira ih se kao „sponzoruše" što je ok, ako je to njihov životni odabir, ali kada iste krenu s pričama o „ozbiljnom modellingu" javnost ostaje zbunjena, ostavlja se dojam kako će sve one, prije ili kasnije, pronaći sponzore i umjesto na naslovnici Grazie ili Elle-a pojaviti se na naslovnici tabloida. Djevojke s kojima sam razgovarala shvaćaju da modelling donosi određenu dozu financijske neovisnosti, pa čak i popularnosti, ali i koja neće trajati vječno bez obzira koliko profesionalno posao odrađivale. Anita, koja je se s obzirom na današnje trajanje modela, može smatrati veterankom kaže „S obzirom da sam gotova s fakultetom, voljela bih raditi nešto u struci. Jako me zanima područje marketinga, pa se nadam da ću tu i uspjeti naći posao. S modelingom ću se baviti dokle god me budu tražili, ali čim se ukaže prilika za posao u struci neću  je odbiti."

Borina Kopčić

 

foto: thaliamodel.com

Objavljeno: 26.03.2010. u 08:11

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p