Sve od trenutka kada je Renzo Rosso najavio veliki povratak prognanog divljeg djeteta modne scene Johna Galliana i njegov ulazak u laboratorij ateljea Margiela, novinski stupci i insajderski kuloari nisu prestali šaputati o čudnovatoj kolaboraciji ova dva, na prvi pogled, posve različita dizajnerska svijeta.
Kritičari, i oni koji se njima smatraju, neprekidno su lamentirali o sličnostima i razlikama, o spojivosti kreativnih vizija te o (ne)podudarnosti nametljive persone jednog showmana, kao što je Galliano, i undercover branda, koji se fura na anonimnost i izbjegavanje svakog eksponiranja modnog tima u javnosti. Kada je najavljeno da će protjerani grešnik Galliano dobiti novu priliku da dokaže kako iz njega tijekom, gotovo četverogodišnjeg, zimskog sna nije ispario genij, satovi su počeli odbrojavati vrijeme do velikog londonskog datuma. Talentirani dizajner pronašao se balansirajući na rubu ponora - kako zadovoljiti bivše obožavatelje koji strepe nad oživljavanjem starog diorovskog Galliana na nekoj, posve novoj pisti, a istovremeno razuvjeriti Margielin stožer da je u krivu dok se dvoumi oko pitanja je li novi kreativni direktor na čelu kuće fantastičan ili pak katastrofalan izbor? Nikako, preostalo je ionako samo čekati trenutak i vidjeti u kakav će se amalgam spojiti Galliano, dizajnerski egzibicionist i flambojantni romantik, koji od povijesnih referenci stvara teatralne moderne bajke, i Margiela, čiji je lajtmotiv nedovršenost procesa izrade, dekonstrukcija, ponekad pak i klinički minimalizam te ljubav prema recikliranju neobičnih materijala.
I konačno je kucnuo čas da laboratorijski bijelom, čistom pistom sa samo jednim redom stolica promaršira Gallianova povratnička kolekcija koja će razuvjeriti uskomešale duše. U taktu Big Spender Shirley Bassey pistom su koračali modeli pred probranom četom novinara, urednika i bliskih prijatelja. I već je nakon samo nekoliko izlaza bilo jasno da kolekcija nema evidentan statement već da ostavlja svakome da čeprka po vlastitim referencama, bile one povijesne i vraćanje korijenima, ili pak povlačenje paralela između dizajnerskih izričaja, u kojoj se mjeri one razilaze, a u kojim se pak točkama spajaju.
Koliko je Margiele u debitantskom Gallianu, a koliko starog diorovskog Galliana u novom Margieli? Blagi deja vu bio je posve neminovan u tom procesu otkrivanja. Poput vraćanja na neke stare zaboravljene postavke s novim neočekivanim twistom.
Galliano nije mogao pobjeći od samoga sebe, a i dobro je što nije daleko bježao. Patos njegove fascinacije kostimografskim pristupom osjećao se u raskošnijim komadima, pogotovo u siluetama haljina koje vuku na one iz 18. stoljeća, kraljevskima, bogato urešenima i pomalo tragičnima. No, već na drugi pogled jasno je kako je Galliano ipak odao počast Margielainoj ostavštini. DNA modne kuće osjećao se u low-key komadima poput jeansa pomiješanim s coutureom, onim redefiniranima u kojima se poigrava s dekonstrukcijskim elementima, šavovima i namjernim pogreškama kojima naznačuje zanatlijsku tehniku konstruiranja, nedovršenosti u procesu realizacije te, konačno, u poigravanju tipičnim lajtmotivom- faceless maskama. Galliano se nije propustio poigrati 3D elementima lica koje su iskakale iz haljina, a poseban štih nadrealizma unio je očima s trepavicama i ružama koje su pomalo vukle na izričaj velike Rey Kawakubo.
Najveći i najišekivaniji debi koji se, znakovito, desio već početkom same godine dao je štofa za razmišljanje i skepticima i onima kojima nikada nisu posumnjali u genij koji ne može jednostavno preko noći ispariti. Summa summarum, pomno detaljizirana svaštarija prosula se londonskim klinički bijelim hodnikom za probrane, no ipak je teško reći radi li se o velikom neprikosnovenom trijumfu koji zaslužuje stajaće ovacije ili ipak valja pričekati da Galliano, u novom bijelom laboratorijskom kaputu Maisona Margielae, prospe svoju čaroliju i užarenom, pariškom pistom.
Foto: Splash News, Instagram
Objavljeno: 13.01.2015. u 10:49