SVJETSKA MODA

Intervju: Amar Bukvić

"Posao glumca sa svakim novim projektom kreće od nule"
  
Poznati hrvatski glumac Amar Bukvić, kroz godine djelovanja na sceni istaknuo se kao jedno od najtalentiranijih i najtraženijih glumačkih imena današnjice, a rezultat toga su brojni angažmani i uloge u kojima Amara imamo prilike pratiti ove sezone. Novost je svakako kazališna predstava Hrvatski bog Mars u njegovoj matičnoj Gavelli, a budući da ne može odoljeti televiziji, Amara ćemo uskoro gledati i u RTL-ovoj seriji Vatre ivanjske. Sve o svom glumačkom poslu, ali i modi, glumac je otkrio u razgovoru za Fashion.hr Style Community.

Na daskama koje život znače, publika te od ove jeseni ima prilike gledati u Gavellinoj predstavi Hrvatski bog Mars. Što te privuklo novoj ulozi i što ti je kod nje bio najveći izazov?

Izazov je zapravo odlična riječ jer se ovaj put radilo o nečemu potpuno novom s čime se, do sada, nisam imao priliku susresti. Krležu sam prvi put radio još kao student, na Akademiji, no ovdje je Hrvatski bog Mars zahtjevniji utoliko što cijelo vrijeme alterniram između Krležinog Vida - zagorskog seljaka regrutiranog u vojsku za vrijeme Prvog svjetskog rata i Ivana, zaposlenika suvremene korporacije kojemu je izmakao veliki financijski bonus. Predstava se, u režiji Sebastijana Horvata, bavi propitivanjem odnosa modernog društva prema pojedincu, čija je jedina vrijednost i mjerilo novac. Jedan potpuno drugačiji Krleža pa sam sretan što je predstava tako dobro prihvaćena, i od publike od kritike.

Sa svakom ulogom krećeš od nule… Koliko ti je vremena trebalo da utjeloviš glavnog protagonista Ivana, odnosno Vida? Kako su izgledale pripreme za ovu veliku ulogu?

Stvaranje nove uloge jedan je zahtjevan proces koji se svaki put uvelike razlikuje od onog prethodnog, posebice kada je riječ o glavnoj ulozi kao ovaj put. Na ulozi Vida/Ivana počeo sam raditi još početkom lipnja, iako nam je premijera bila tek u rujnu. Naravno, imali smo ljetnu stanku, ali iskoristio sam to vrijeme da mi uloga u potpunosti „sjedne“ – jer je izrazito zahtjevno uskakati iz jednog lika u drugi, koji su pritom povezani, a da to ni ne znaju, a i potpuno se različito izražavaju. Naš posao zaista s novim projektom uvijek kreće od nule, a sam početak kreiranja uloge uvijek u nama budi osjećaj kao da se tim poslom ranije nismo bavili. To ima i jednu veliku prednost jer sam naviknuo da se jedino tako i dolazi do pravih rezultata.
 

Od ideje na papiru do realizacije na pozornici dalek je put. Koje trenutke tog proizvodnog procesa najviše cijeniš? Što te najviše puni pozitivnom energijom?

Puno je tu faktora koji tek cjelinom daju takav osjećaj. Prvo se, naravno, moraš pronaći u ulozi, zatim je tu dobra suradnja s redateljem, ovaj put s izvrsnim Sebastijanom Horvatom i ekipa, odnosno kolege s kojima si zapravo cijelo vrijeme na sceni. Svi trebate osjećati predstavu jednako jer, vjerujte mi, publika to osjeti. No, kad vam je kazalište prva ljubav, kao meni, onda ste sretni što zapravo “živite” u kazalištu.

“Kako misliš mene nema?” jedna je od naših najizvođenijih predstava, koja je u rujnu proslavila 300. izvedbu… Njeni temelji postavljeni su s Filipom Juričićem još u tvojim studentskim danima na Akademiji, otkrij nam više o tome…

Za jednu „malu“ predstavu, kažem „malu“ jer smo nas dvojica sami na sceni s dvije obične stolice, stvarno je dobar osjećaj proslaviti 300. izvedbu. Filip i ja smo izrazito ponosni na nju jer nam ljudi često kažu da su je gledali i po nekoliko puta i zapravo se često volimo podsjetiti kako je kod nas presedan da nas ljudi prepoznaju po predstavi, zar ne? Istina, predstava je nastala još u vrijeme naših studentskih dana, iz jedne jedine ideje, iz ispita iz pokreta. Od malog segmenta od 15 minuta napravili smo materijal od dva sata, nagrađivanu priču koja odgovara na sva pitanja društva u kojem se nalazimo. Dobro je što nekako ide uz vrijeme u kojem živimo. Osim što je smiješna, dirljiva je i poučna. Trudimo se što je više aktualizirati i mislim da je u tome ključ uspješnosti predstave. Publici se to dopada, a nama daje mnogo prilika za improvizaciju i eksperimente. Tekst nikad nije napisan, on je u našim glavama.

Poznato je da si jedan od najzaposlenijih domaćih glumaca… Osim u Gavelli i EXIT-u, gdje te publika još ima priliku gledati kako nastupaš?

U Gavelli, trenutačno, još igram u predstavi „My Little Corner of the World“, autorskom projektu Anice Tomić i Jelene Kovačić temeljenom na dramskom predlošku „Južnjak“ - njemačkog redatelja i dramatičara Rainera Wernera Fassbindera. Tema predstave je jako aktualna, i u Hrvatskoj i u svijetu jer je, nažalost sve više mržnje i diskriminacije prema raznim manjinama i onim drugačijima. Osim toga, u Histrionima igram „Djecu sa CNN-a, koja je premijerne godine nagrađena na svim kazališnim festivalima. To je obiteljski projekt, moga oca Amira koji je napisao tekst i sestre Aide koja je redateljica predstave. Želja nam je pak projekt „Djeca sa CNN-a“ razviti u pravcu filma i tome se svi zajedno jako veselimo. Svjesni smo da je pred nama dug put, a važnost priče o Vukovaru i Srebrenici, o kojoj predstava «Djeca sa CNN-a» i govori, daje nam snagu da idemo naprijed. S kolegicom Natašom Janjić Lokas, trenutačno igram i predstavu „Prekidi“, koja donosi priču o paru koji više ne može biti zajedno jer se stalno svađaju, ali ne mogu ni jedno bez drugoga. U konstantnoj izmjeni ljubavi i mržnje oni preispituju svoj odnos.
 

Uz kazalište, česti su i tvoji izleti na male ekrane… Što pronalaziš u televizijskoj glumi i po čemu se tvoja TV persona razlikuje od one kazališne?

Opet kažem, kazalište je moja prva ljubav, nezamjenjiva! No, televizijska gluma daje ti jednu drugačiju vrstu zadovoljstva. Drugačiji je način rada, drugačije se stvaraju uloge, snimanja su svakodnevna i cjelodnevna - te je zbog toga bitno da se uloga glumcu sviđa i da glumac ima motivaciju, da iz dana u dan unosi svježinu u nju. Dobre strane su sigurno odlična i uigrana ekipa, profesionalci na setu, ali sigurno i činjenica da svatko voli pošteno biti plaćen za posao koji obavlja. Osim toga, snimanja su periodična, od projekta do projekta, pa ti nekako dođu taman kad ih se malo poželiš.

Dok neki tvoji kolege bježe glavom bez obzira od sapunica, ti si zaigrao u čak nekoliko njih te se ove sezone priključuješ ekipi serije Vatre Ivanjske. Zašto se po tvom mišljenju oko ove TV forme stvara toliki tabu?
Meni su osobno uloge na televiziji, kao što je Leon u „Vatre Ivanjske“, samo dodatno osvježenje spram kazališnih obaveza koje imam. Važno je samo dobro se izorganizirati, da poštujete dogovorena pravila i rokove, te da svakom projektu uvijek dajete svoj maksimum. Neki kolege ne vole snimati takve formate, drugima pak uopće ne leži kazalište jer se vide samo na TV-u, treći su se profilirali kao izrazito filmski glumci. To je i čar glumačkog posla, dopušta ti rad na sebi na više razina i u više smjerova. Meni su osobno kombinacije najdraže i za sada sam sretan jer to odlično funkcionira.

Brojni angažmani kojima si posvećen ne ostavljaju ti mnogo slobodnog vremena… Koji su ti omiljeni načini relaksacije?
Moram priznati kako su takvi trenutci zaista rijetki, ali sam ih zato naučio više cijeniti. Osim kazališta, veliki sam filmofil pa volim pogledati i sve novitete filmske industrije, posebice sam obožavatelj skandinavske kinematografije. Osim toga, volim skoro pa sve sportove. Zavisno od godišnjeg doba i grada u kojem se zbog snimanja i gostovanja probudim, izmjenjujem trčanje, plivanje, biciklizam ili odlazak u teretanu. Vikendi u Zagrebu su uglavnom rezervirani za prirodu i odlazak na Sljeme, Maksimir ili Jarun, a kako ljetujem najčešće na Braču, u kući koja se nalazi neposredno do mora, najveći užitak mi je ranojutarnje plivanje prije buđenja ostatka ukućana. To mi ujedno donosi i zadovoljstvo i mir. Osim toga, iznimno mi je važno biti okružen ljudima koji zrače pozitivnom energijom. Čini mi se da su se tako nekako i posložili moji najbliži prijatelji. Naravno da svi ponekad imaju svoje probleme, ali bitno je da njihov karakter odlikuje pozitivno razmišljanje, optimizam, smisao za humor, svestranost i slično.
 

Osim u glumačkim, jako dobro plivaš i u modnim vodama, a u prošlosti si nekoliko puta bio zaštitno lice poznatih domaćih brandova. Kakvo je iskustvo zamijeniti kazališne daske i pozirati kao model pred objektivom fotografa?

Ponekad, ukoliko mi se neki brand zaista sviđa i smatram da pristaje uz moju osobnost, odazovem se pozivu i na takvu suradnju. Predočim si to kao novu ulogu, nama glumcima je sve manje-više neka vrsta uloge. Svi domaći, pa i strani brandovi, čije sam zaštitno lice bio uvelike odgovaraju onome što ja jesam, stoga je i naša suradnja bila užitak.

Jedan si od najbolje odjevenih Hrvata… Za kraj nam otkrij na kojoj razini promišljaš modu i kako bi opisao svoj stil?

Jednostavno je, volim se odjenuti da se dobro osjećam. Stoga priznajem kako se u posljednje vrijeme moj stil jako i promijenio - jer sam se u tridesetima počeo bolje osjećati u “drugačijem” stilu. U dvadesetima je to izrazito bilo sportsko odijevanje pa sam imao više od dvadesetak pari tenisica. Danas, u tridesetima, u mom ormaru jednostavno prevladava drugačija vrsta odjeće – ne znam kako bih to nazvao, možda je najbolja riječ business casual. Mislim da je i moja supruga Alma imala utjecaja na tu promjenu, ona je ipak pola života provela u modi, pa je zasluga većim dijelom i njena. Prepoznala je stil koji mi odlično odgovara, a u kojem se savršeno osjećam.


Hana Bartolović

photo: Privatni album
Objavljeno: 17.11.2014. u 18:33

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p