SVJETSKA MODA

Jesu li neki dizajnerski komadi precijenjeni?

Bolna istina o svijetu skupih krpica

Već sam odavno naučio kako je svijet okrutan i kako ću se morate naučiti snalaziti ne bi li opstao na zahtjevnom tržištu ponude i potražnje koje nas sve uvlači u stalne konflikte. Baš poput svakodnevnih ljudi, tako se i modna industrija bori ne bi li preživjela ova teška vremena obilježena padom prodaje (koja je sve!), dok nemilosrdna konkurencija čeka u prikrajku na svojih pet minuta.

Dok gledate sve te lijepe žene koje tako ponosno koračaju u dizajnerskim krpicama, šepureći se poput najpompoznijih pauna, izgubite osjećaj za normalnost i realnu sliku svemira oko vas. U jednom trenutku, pomalo grčevito i u šoku, pročitate kako je trenutačno IT ime modnog svijeta, Balmain, odlučilo prodavati svoje pamučne hlače po 6000 dolara, kao da se radi o silno revolucionarnom dizajnu, a ne o „krpici" koja će, možda, uljepšati par dana u godini. 

Precijenjenost u najčišćem obliku - reći će mnogi zlobnici koji su jedva dočekali ne bi li ulaštili jezik na Christophu Decarninu koji se smatra revolucionarom svjetske modne scene. No, je li zaista tako? Radi li se o manijakalnom porivu čelnika Balmaina? Gdje je istina?

Nakon razgovora s velikim imenima hrvatske modne scene, uvidio samo kako je demokratizacija mode vrlo opširan pojam koji zaslužuje pozorniju analizu. Naravno, lijepo je otvoriti čaroban svijet luksuza običnim smrtnicima, učiniti ih magičnima barem na jedan dan.

No, velika modna imena imaju neku drugu zadaću koju vrlo dobro provode zadnjih stotinjak godina. Uz par vrludanja, ne bi li ostvarili još veći profit, najčešće se odlučuju za elitizam koji će im dodatno etablirati ime. Što je cijena veća - to je uži krug ljudi koji će nositi vaše odjevne komade koji u pravilu ne vrijede toliko. Izrada nije više toliko skupa, dok sami dizajn i nije odveć revolucionaran. Dakle, ne morate se previše uzrujavati oko velikih cijena, sve one imaju funkciju koja je preslika tržišne vrijednosti samog brenda.

Kakva je situacija na našoj rahitičnoj sceni? Pa, ukratko, vrlo konfuzna. Sigurno ste primijetili kako su cijene izuzetno visoke i time odbijaju većinu klijenata  koji će radije otići u neke jeftinije lance i odabrati svoje odjevne kombinacije. Nema u tome ništa loše, svi smo mi gospodari svoga novčanika, ali najčešće nismo dovoljno informirani kako bi mogli donijeti pravi zaključak.

Prvi kojeg sam se sjetio pri analizi ovih kretanja hrvatske i svjetske scene jest Juraj Zigman koji nas je nedavno ponovno osvojio svojom zanimljivom kolekcijom.

Izjavio je: " Čuo sam za Balmain hlače...mislim da se u njihovom slučaju išlo na efekt nečeg jako vrijednog pa odmah i poželjnog komada! Sigurno će mnoge trendseterice tj. jetseterice upravo zbog toga htjeti imati te hlače.

Balmain je odlučio igrati na kartu trenda. Znamo da je sada vrlo tražen. Mi smo daleko od svega toga, hrvatska modna scena je posebna po svemu, ali prvenstveno po načinu proizvodnje. Mislim samo na dizajnere, ne na X Nation, Magmu ili Varteks koji su u totalnoj proizvodnji.

Nas najviše košta sama izrada, košta nas vrijeme koje se potroši na jednom komadu koji najčešće ostaje unikat - mislim da to treba imati neku cijenu. Rad na jednom komadu, totalna intima sa tim jednim jedinim odjevnim predmetom koji će visjeti  u nekom dućanu mora postići i visoku cijenu.

Naravno da nisu svi naši dizajneri i ti koji sami izrađuju, ali sam siguran da većina i sami šiju i stvaraju.  Skoro svaki put osobno našivam detalje, po par sati ukrašavam i stvaram aplikacije, moj brend nije samo moje ime već i moje ruke koje to stvaraju.

Znam da Robert Sever osobno oslikava haljinu- to mora imati cijenu! Kada vidim Krznarića da sam plete haljinu ili kad sestre Boudoir same stvaraju tokice i našivaju cvjetove na haljine onda to vrijedi - to postaje nečije umjetničko djelo!

Ja nemam svoj dućan pa morate znati da kupci plaćaju astronomske provizije do 123 posto - kad se to oduzme onda se zapravo vidi koja je moja cijena i koliko zapravo Zigman zaradi!

Dizajneri i moćnici koji osmišljavaju strategije oglašavanja vrlo dobro znaju gdje leži zarada.

Ona nije u plasiraju bezbroj IT torbica na tržište ili u najnovijim štiklama koje će vas učiniti glamuroznima već u kreiranju priče koja prati svijet luksuznih proizvoda.

Upravo nam je to potvrdila Martina Čičko Karapetrić iz poznatog dua Boudoir: „Dizajneri ponekad ispipavaju granicu,do koje mjere cijene mogu ići, a da još uvijek proizvod nađe kupca. Naravno da u cijeni konačnog proizvoda nekog stranog dizajnera plaćate i sve one silne reklame i oglašavanja po modnim časopisima, televiziji i drugim medijima koje ulaze u konačnu cijenu, dakle konačna cijena proizvoda ne predstavlja njegovu stvarnu materijalnu vrijednost već vrijednost nekog brenda na tržištu.

U posljednje se vrijeme često priča o fuziji tekstilne industrije i suvremenog modnog dizajna koja nam je itekako potrebna ne bi li lansirali hrvatske dizajnere na europsku scenu gdje bi se, u to sam uvjeren, vrlo dobro snašli.

Gdje je problem? Zar zaista čelnici velikih tekstilnih kuća (one koje još nisu u stečaju) ne vide poslovne mogućnosti suradnje s modnom scenom koja naprosto buja? Dva tjedna mode i bezbroj dizajnera koji bi predano radili na zajedničkim projektima? Da nije istinito i tužno, bilo bi krajnje smiješno. Nažalost, istočnjačka proizvodnja nametnula se kao ultimativni jeftini proizvođač koji ne dopušta konkurenciju, prvenstveno kroz svoju izrazito nisku cijenu.

Ana Maria Ricov, dizajnerica koja nas je osvojila na nedavno održanom Dove Fashion.hr-u, izjavila je: „Još uvijek nema dovoljno kupaca koji nas istinski cijene i koji ne rade veliku razliku između hrvatskog i stranog proizvoda, tako da unikatni hrvatski proizvod nema stvarnu težinu i stoga se ne može realno naplatiti. Naravno da se ne može mjeriti dugogodišnja tradicija velikih modnih kuća sa primjerice rastućim hrvatskim dizajnerom, ali svakako se može mjeriti kvaliteta, smisao za estetiku i dizajn.

Informacija Jurja Zigmana o velikim maržama je apsolutno točna. Veliki problem je što u Hrvatskoj ne postoje buyeri, već određeni dućani koji prodaju hrvatski dizajn te uzimaju odjeću na komisiju. Samim time oni ništa ne gube i u poziciji su stavljati vrlo visoke marže (mišljenja ako se proda dobro, ako ne nikome ništa).

Ovdje je dizajner u poziciji da mora ići sa vrlo niskom cijenom proizvoda kako bi krajnja cijena bila približno realna. Samim time najveći problem postaju periodi sniženja gdje sam dizajner više nema što sniziti. Samom takvom politikom prodaje naši dizajneri nažalost postaju preskupi.  

Kada sumiram sve navedeno, osjećam kako se domaća scena još nije ni priviknula na svjetske trendove, a već se nalazi na rubu. Nemilosrdna utakmica života, u kojoj cijele scene nestaju ili se prilagode, postaje jedini zahtjev koji sačinjava život prepun precijenjenih ljudi i odjevnih komada. Nemojte tražiti dublju poantu u izuzetno skupim pamučnim hlačama, ona je odavno otišla u neke druge sfere u kojima ne žive stvarni ljudi sa stvarnim problemima.

No, kako bih završio ovu izuzetno zanimljivu priču, donosim vam izjavu jednog od čelnih ljudi hrvatske mode, Saše Joke, koji vjerujem, prepoznaje bit problema precijenjenosti svijeta luksuzne mode: „O nekakvoj realnosti teško je govoriti. Dizajnerska luksuzna moda ionako spada u domenu fantazije i predstavlja najvišu klasu u dizajnu i proizvodnji odjeće. Kompliciranost, zahtjevnost i najviša kvaliteta izrade i upotrijebljenih tkanina uopće u ovoj domeni nisu upitne.

Ključ čitave priče leži u strategiji oživljavanja Balmaina kao brenda - Decarnin je već u svojoj prvoj kolekciji pokazao sakoe i kožne jakne sa naglašeno špičastim ramenima izrađenih u najboljoj tradiciji legendarne pariške couture kuće, i koje upravo tom činjenicom opravdaju svoje visoke cijene!

Mislim da dizajnerska odjeća, kada se radi o komadima iz kolekcija i treba biti skupa i ekskluzivna - vrhunska moda predstavlja upravo to, ne vozi svatko ni Maserattija i Bentleyja, pa zašto bi onda nosili Balmain ili Balenciagu?

Hrvatska je, kao i uvijek, sasvim druga priča. Potencijalni kupci domaćeg dizajnerskog proizvoda uopće nisu realno informirani o stvarnoj kvaliteti dizajna i izrade kreacija naših kreatora.

Tragična je činjenica da se najbolje prodaju oni najlošiji, dok se ovi drugi 'pokrivaju'... S tim da kad govorimo o cijenama generalno se slažem da su cijene domaćih dizajnera apsolutno previsoke (uz iznimke, naravno!) 

Pozitivna iznimka kad se radi o cijenama je Juraj Zigman koji jedini razmišlja o tržišnoj vrijednosti svojih komada a ne isključivo o velikoj količini truda i vremena koji je uložio u izradu svakog pojedinog primjerka, tako da njegova minica od traka sa velikim cifom i povišenim strukom košta 900 kn. I to je realno. A ne haljine koje izgledaju kao krpe iz istočnjačkih sapunica i koštaju 5000 kn.

 

Marko Banjavčić

Objavljeno: 12.04.2010. u 23:54

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p