TINA LONČAR

Kako su vam prodali muda pod bubrege

Revolucija ili sprdačina?

Vetements

Francuski umjetnik Marcel Duchamp 1917. je godine svijetu predstavio svoju Fontanu. Bio je to porculanski pisoar, ispred kojeg se inače redaju muškarci spuštenih hlača, okrenut naopačke. Doduše, pokušate li se u njega popišati, izaći ćete, sasvim sigurno, s mokrim cipelama. Car je gol. Ili popišan. To je i dalje, sori na nedostatku umjetničkog senzibiliteta, samo - pisoar. I upravo je to fenomen koji uočavamo u modi danas. Ono što je Duchamp tada bio za umjetnost, danas je Vetements za modu. Rasprava koja se povlači posve je ista. Radi li se o subverziji ili satiri? Revoluciji ili sprdačini? Liberalizaciji mode, kako to vole nazivati urednici Voguea, ili prodavanju muda pod bubrege? Ili se, na koncu konca, radi samo o potpunom sumraku identiteta, vremenu kada je baš sve na prodaju?

Dizajnerski kolektiv Vetementsa, na čelu s Demnom Gvasalijom, za čijom estetikom luduju pomodari Zapada, učinio je modi isti tip pizdarije koju je napravio Duchamp umjetnosti početkom prošlog stoljeća. Repozicionirao je nešto poznato, dao mu novi diskurs i prodao ekipi kao "novitet". No, zašto to utjecajni modni urednici sa zapada, tako pompozno i s tolikom dozom intelektualnog preseransa, nastavljaju nazivati revolucijom? Zato što uviđaju kako je moda postala dosadna, a istovremeno ne razumiju kako kreatori "nove" mode, koje stavljaju na pijedestal, dolaze iz posve drugog, zapadu nepoznatog i pomalo egzotičnog podneblja Istočne Europe. I Demna Gvasalia i Gosha Rubchinskiy, kao glavni reprezentanti "novog modnog poretka", odrastali su pod čizmom sovjetske Rusije, u komunističkom političkom sistemu zatvorenom za bilo kakve utjecaje sa zapada, posebice iz neprijateljske, kapitalističke Amerike. U totalitarnom režimu svaki bi se prijestup, poput unošenja "prljavih" proizvoda sa Zapada, brutalno kažnjavao robijom ili metkom koji bi vam sustav, bez ikakve empatije i primisli, plasirao u čeoni režanj kao primjer potencijalnim veleizdajnicima. Strogo zabranjena i sotonizirana, brendirana odjeća s istaknutim logotipima, jeans i Coca-Cola, među klincima s one strane Željezne zavjese koji su, zbog nedostatka izbora, izgledali identično, smatrani su simbolom novih prilika, simbolom slobode, bunta i zapadnjačkog konzumerizma kojeg su željeli biti dio. Nakon što je Zid između svjetova konačno pao, klinci koji su odrastali na ulicama istočne Europe vjerovali su kako će se konačno domoći svega onoga o čemu su sanjali. Slobode, prosperiteta, mogućnosti. No, zbog posvemašnjeg siromaštva, umjesto s kul zapadnjačkog modom, završili su s gomilom plastičnog kineskog shita na kojem je velikim latiničnim slovima pisalo Abibas ili s prevelikim trapericama koje je stariji bratić u Njemačkoj iznosio pa su ih u paketima pomoći poslali u kutijama rodbini na Istok.

Gosha Ruchinskiy

Gosha Rubchinskiy SS 2016

Demna je odrastao upravo u to vrijeme prividne slobode. Građanski rat koji je izbio u njegovoj rodnoj Gruziji, nakon pada Željezne zavjese, natjerao je njegovu obitelj u izbjeglištvo. U nebrojenim je intervjuima spomenuo kako je majka, s njim i bratom pod rukom, prodala kalašnjikov da kupi konja kako bi se, konačno, domogli Düsseldorfa. I to je bila njihova realnost. I Demna i Gosha, koje modni urednici nazivaju predvodnicima post-sovjetskog chica, polaze iz te iste, surove realnosti klinaca koji su odrastali u uvjetima jedne zatvorene, komunističke sredine koja je maštala o obilju. Ništa nije bilo chic u tom djetinjstvu. Ono što je zapadnom svijetu egzotika i što danas proziva novinom na pragu revolucije, za dizajnere poput Demne i Goshe samo je realnost, estetika koju bismo mogli nazvati amalgamom nostalgije i težnje. Kada bi netko izvadio arhivske snimke iz devedesetih godina i stavio ih uz kolekcije Vetementsa ili posebice Goshe odmah bi bilo jasno kako su one upravo preslika onoga što su sami nekoć živjeli. Srž streetweara, koji su toliko jako popušili trendovski beskičmenjaci, pomodari Zapada, dolazi, ne iz uglancanih pariških ateljea, već s uličnog asfalta. Od kvartovskih klinaca, iz radničkih obitelji, koji su dane provodili na ulicama, odlazili na tekme lokalnih nogometnih klubova s klupskim šalovima oko vrata, tukli se u pothodnicima i odlazili na zagušljive partyje u napuštenim rupama na marginama grada. Njihova odjeća bila je mnogo više od same odjeće. Bila je simbol identiteta. Uniforma. Simbol pripadnosti određenoj supkulturi ili grupi, simbol koji se nije raspačavao, koji je nešto značio i koji se branio šakama.

Vetements

(Jedan od najvećih hitova brenda Vetements, majica kurirske službe DHL ima cijenu oko 200 funti)

Ako ste odrastali u nekom od zagrebačkih predgrađa devedesetih, sigurno se živo sjećate kako je kod nas situacija bila poprilično slična i kako ste mogli dobiti ozbiljne batine zbog pogrešne boje vezica na cipelama. Nosili smo sve ono što bi isti oni elitisti, koji danas daju bajoslovne novce da se domognu komada s Vetements potpisom, bez ikakvog razmišljanja nazvali "klošarskim", "seljačkim" i, na kraju, "ružnim i neukusnim". Gledali bi na prevelike majice s kapuljačama, old school trenirke i gigantske sakoe posuđene od starijeg buraza, s podsmjehom i porugom, kao što viša klasa obožava gledati na radničku klasu. A Demna je bogatoj ekipi sa Zapada, koja će popušiti sve što se servira kao kul i ekskluzivno, uvaljao upravo to. Kombinaciju estetike "blagajnice koja želi ići na more", "hip hopera koji vozi skate", "klinke koja se zrihtala za seoski disco" i kvartovskih hahara koji razbijaju arkade tipovima iz susjednih kvartova i koji se, da bi financirali izlaske vikendom, bave sitnim kriminalom.

Vetements
Prestižnim modnim magazinima puna su usta robinhoodovskih izjava o Demninom spašavanju mode koja je postala dosadna zaglibivši u raljama grandioznih avangardnih koncepata posutima kristalićima luksuza s kojima se više nitko ne može poistovjetiti. Gvasalia, koji je zasjeo na poziciju kreativnog direktora Balenciage, smatra se gotovo pa Mesijom čija je pojava prouzrokovala pravi potres u industriji mode. Na uglancane hodnike pariških ateljea gruzijski je dizajner stigao, čini se, baš u pravo vrijeme. Stigao je u vrijeme kada se normcore, sa svojom "not giving a fuck" (iliti "ne trudim se izgledati trendi") mantrom popeo na vrhunac. Estetika Vetementsa doima se poput "isforsirane estetike ružnoće" kojoj je jedina namjera isticanje i izdvajanje iz mase. Ona je svojevrsna sprdnja s konceptom mode, a noseći je jedino što želite dokazati je kako ste preintelektualni i "iznad tih glupih trendova koje puše samo kreteni". Apsurd je upravo taj što Demna svoju odjeću ne prodaje klincima iz skate parka. Prodaje ju elitama u najfinijim svjetskim buticima i to po cijenama koje višestruko premašuju mjesečne plaće roditelja onih klinaca koji su poslužili kao početna točka inspiracije. Jedino što stvara dojam ekskluzivnosti je paprena cijena koju mogu izdvojiti samo najbogatiji. Apsurd je što sada bogati i pomodni ustvari izgledaju kao klinci iz radničke klase devedesetih čija je majka crnčila na blagajni lokalnog marketa za minimalac dok su oni haračili po kvartovima. Borba protiv establišmenta, ako je uopće ikada postojala, pretvorila se u trend na kojem ekipa zgrče masnu lovu. U nastojanju da se izdvoje, svi opet izgledaju – isto.


Kada sam jednom, onako usput, spomenula poznaniku, koji otkad ga znam nosi promo majice jer ne želi davati lovu za odjeću, da se majice kurirske službe DHL-a, a s potpisom Vetementsa, prodaju za 200-tinjak funti njegovo je lice stisnulo u zgroženi smiješak i poprimilo izraz "zajebavaš me" nepovjerenja, a jedino što je uspio izustiti je: "Sereš? Kretenčine." Tko bi ga krivio? Njegova je reakcija posve opravdana. Zašto bi itko normalan uopće, i za 50-ak kuna koliko inače koštaju, kupio promotivnu majicu u kojoj inače možeš vidjeti samo svog starog dok nedjeljom ide na tržnicu ili kosi travu u dvorištu? Kako drugačije poimati tu razinu konzumerističke pomame Zapada nego kao potpuni kretenizam? Ako je revolucija i postojala, ona je odavno pojela svoju djecu i ispljunula je. U želji da budeš kul tako da izgledaš kao da te nije briga, opet smo završili na tome da svi izgledaju identično. Kao pripadnici supkulture kojoj ne pripadaju. Radi li se o dobro promišljenom prcanju, o satiri konzumerizma ili ne bismo uopće trebali ići tako daleko? Radi li se samo, s Demnine strane, o prodavanju nečega što je njemu poznato, što je obilježilo njegovo djetinjstvo i kreiralo identitete klinaca s kojima je odrastao? Možda je to dio koji će neke od nas najviše uplašiti. Svaki dječarac koji je u svom djetinjstvu isfuravao modu neke supkulture reći će vam kako je to seratorski.

Raskrinkati kodove undergrounda i prodati ih bogatunima svakome će se učiniti kao svojevrsna izdaja. Zašto? Zato što je streetwear nešto što pripada ulici i na toj je ulici trebao ostati. To je odjeća koja ima definirane, skrivene kodove svake od supkultura i vrlo je protekcionistički nastrojena spram obrane svojih šifri. Kodove koji vas izdvajaju od drugih grupa, na koje si ponosan i zbog kojih viša klasa pored vas prolazi gledajući vas kao da ste vreće smeća. U identitete ne možeš samo ušetati jer ih njihovi pripadnici smatraju gotovo pa svetima. I to je upravo ono što se sada događa, ne samo s modom već i s čitavim modernim društvom. Identitet možeš kupiti. Sve možeš kupiti. Jedan dan si panker, drugi dan skinjara, treći dan hipster koji izgleda kao učitelj zemljopisa u osnovnjaku. No, čitava pompa oko Vetementsa više govori o modi ili, bolje rečeno, o društvu u globalu, nego što govori o Vetementsu. Govori o harajućem i zaglupljujućem konzumerizmu i pomodnosti lobotomiziranih pripadnika društva u kojem više, baš ništa, osim lajka na Instagramu – nema smisao. Da, sami smo sebi zapišali cipele.

Vetements

Foto: Gosha Rubchinskiy, Vetements, Instagram
Objavljeno: 20.01.2017. u 12:51

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p