SVJETSKA MODA

Martina Herak: Moj dnevnik s London Fashion Weeka

Iskustva modne dizajnerice u britanskoj metropoli

Martina Herak

sklopu prestižnog londonskog Tjedna mode, koji je bio na rasporedu od 17. do 21. veljače, domaća je modna dizajnerica Martina Herak dobila priliku da po treći puta predstavi svoju kolekciju londonskoj modnoj publici.

Na događanju u organizaciji Oxford Fashion Studija čak je 21 dizajner iz cijelog svijeta dobio priliku da Londonu predstavi svoje modne vizije. Martinina je revija na repertoaru bila 18. veljače, a svojih je šest modela predstavila u zgradi na Devonshire Squareu pred nekoliko stotina gledatelja koji su imali priliku uživati u njezinom dizajnu koji se, u njoj već prepoznatljivom stilu, bazira na spajanju krutih i prozračnih tkanina, nabiranju materijala, prorezima na neočekivanim mjestima kao i asimetričnim krojevima. Kako bismo dobili bolji uvid u to kako to točno izgleda imati reviju na pisti tako respektabilne modne manifestacije kao što je tjedan mode u britanskoj prijestolnici, zamolili smo Martinu Herak da s nama podijeli svoj londonski dnevnik.

Četvrtak, 16.02.2017.

Četvrti dan u Londonu. Dižem se iz kreveta u 8, taman da uspijem popiti kavicu i spremiti se za sastanak s organizatorima revije na Devonshire Squareu. U 10:30 dogovoren je sastanak u centru pokraj Oxford Streeta, ulice koju stanovnici Londona izbjegavaju u širokom luku. Turisti hodaju kao muhe bez glave, sudaraju se jedni u druge jer im trup ide naprijed, a glava je ostala na nekom od milijun izloga koji doslovno bliješte i vrište vaše ime. Osjećam laganu nervozu, stižem ranije jer kašnjenja se ježim. Predvorje prekrasnog hotela „okupirali“ su organizatori revije na kojoj ću po treći put predstaviti svoj rad. Sjedam za veliki kauč preko puta kreativne direktorice, ispijam konačno dobru kavu u Londonu i dogovaram fitting za sljedeći dan. Iako sam dva tjedna prije revije morala imati ispunjene formulare za reviju, poslane fotografije za lookbook i napisane napomene za odijevanje svakog outfita, prirodno je da osjećaš odgovornost pomiješanu sa znatiželjom i svojevrsnim nestrpljenjem. Znaš da će sve biti dobro, ali…

Uvijek imam tremu prije revije. Srećom, na ovoj je Prosecco bio sponzor. Sjedim preko puta Tiffany koju jako zanimaju moji daljnji projekti, kako je nastala kolekcija, što me inspiriralo, kakva je pozicija mladih dizajnera u Hrvatskoj. (Kako da joj objasnim da smo gotovo pa nevidljivi?)

Trčim na drugi sastanak, na drugi dio grada. Kada se čovjek dobro pripremi, hvatanje signala na mobitelu i googlanje lokacije nije potrebno. Brick Lane odiše mladošću. Treća kava ima okus umora. Sjedam za stol s direktorom PR agencije i njegovom tajnicom, inače Kineskinjom kojoj je najbolja prijateljica iz Pule. Odmah osjetim povezanost. S njom pričam o njezinom bijegu u London, s njim o pop up-u kojeg kao mlada agencija pripremaju u ožujku. I on mi postavlja isto pitanje: „Na koji se način u Hrvatskoj prezentiraju mladi dizajneri i imaju li prilike raditi za one afirmirane? Uzimaju li tvornice te iste mlade dizajnere bez iskustva i gdje im se pruži prilika za izlaganje i rad?“ (Kako da mu objasnim da mu pitanje nije ni za 100 kuna na Milijunašu?)

U ovim trenucima shvatim koliko sam zapravo imala sreće. Objasnim im koliko bih voljela doći na njihov pop up, prezentirati svoj rad predstavnicima medija i upoznati buyere i blogere iz Velike Britanije. Iako mlada PR agencija, direktor je godinama radio s afirmiranim dizajnerima i svoja poznanstva iskoristio da pomogne mladim dizajnerima i spoji ih s bitnim ljudima iz svijeta mode. „To tako mora funkcionirati“, objašnjava, „jedni od drugih imaju velike koristi“. Pozdravljam ih i podzemnom odlazim u SOHO na kavicu sa svojim Selverom.

Petak, 17.02.2017.

Svakodnevno pješačenje po Londonu ostavlja tragove. Budim se s bolovima u nogama, željom za kofeinom i hranom, i za sat vremena krećem prema Devonshire Squareu. Čekam svoju asistenticu Marijanu koja je dan prije s mužem došla iz Pule, na ulazu u zgradu gdje počinje fitting dobivam vezicu sa svojim imenom i odlazim s kolekcijom na treći kat. Štenderi s imenima, modeli koji kasne i ja koja se ponovno osjećam ponosno. Umorno ali ponosno. Do mene odmah dolaze dvije mlade djevojke koje nose komad po komad odjeće za reviju u sobu za peglanje, sobu u kojoj je nekoliko pegli na paru i dizajnera koji im pomažu. Nakon fittinga na kojeg je većina modela kasnilo, otišla sam u SOHO upoznati Stašu. Staša je mlada Puležanka koja je nakon studiranja na TTF-u otišla u London i koja je za vrijeme LFW-a prezentirala svoje kreacije u sklopu Pop up-a.

SOHO je kao i uvijek vrvio ljudima koji bi street style fotografima bili velika inspiracija, a nama koji nemamo fotoaparat u rukama dobar kadar za oči. Fascinira me ta londonska brzina i nonšalantnost, neopterećenost i opuštenost. Fascinira me to što vas na ulici nitko neće promatrati s predrasudama ili buljiti u vas jer ste stavili na sebe više od tri boje. Moda izlazi iz zidova, osjeća se na svakom koraku, viđaju se modeli, parovi, multikulturalnost pomiješana s europskim štihom, šarenilo i monokromatika, umjetnici i biznismeni. Inspiracija je na svakom koraku , a ja se osjećam – doma. U Londonu se uvijek osjećam doma.

Odlazim s Melanijom, našom divnom prijateljicom i „stanodavkom“ na nekoliko prezentacija kolekcija i reviju Fashion Scouta. Gotovo da smo ušle na krivu reviju, ali kod Britanaca nema milosti. Ni moljakanje ispred ulaza ne pomaže, ako nemaš pozivnicu u rukama nema tog mirakula koji će ti pomoći. Pravila su stroga i oni ih ne krše, no revije Fashion scouta za koje sam pozivnice dobila mailom bile su doista ono što sam željela vidjeti. Zapravo i više od same odjeće fasciniraju me mjesta na kojima se revije održavaju. Što je dizajner nepoznatiji mjesto revije i prezentacija kolekcije puno su zanimljiviji. Uživam čak i u čekanju u kilometarskom redu, upijam svaku ideju koja se prezentira zainteresiranima. „Drugi svijet“, pomišljam. Nazivam mamu i objašnjavam joj kako bih zauvijek mogla živjeti u ovom gradu.

Subota, 18.02.2017.

Budilica ne zvoni. Budi me ludi bioritam i uzbuđenje, ispijam kavu s Melanijom i Selverom, kavu pomiješanu s iščekivanjem i mlijekom od soje.

Mjeseci rada prikazat će se danas baš ovdje, u ovom gradu u kojem je na stotine dizajnera koji su došli po svoj dio kolača. Ja sam došla po svoj dio „tiramisu'a“. Ništa me ne „diže“ kao trenutak kada vidiš da su tvoj rad, trud, silna odricanja, sati i sati predanog rada i gubljenje vida iznad šivaće mašine nagrađeni pljeskom i pohvalama, kada vidiš da je nešto na čemu si radio u svoja četiri zida prikazano pred tolikim nepoznatim ljudima koji su tamo, između ostalog, i radi te tvoje kolekcije. Kolekcije koju mičeš da ju pas ne uništi jer je mlad i zaigran, koju gledaš ponekad s divljenjem, a ponekad sa sumnjom – je li ovo doista dovoljno dobro?

Dolazim na Devonshire Square, provjeravam modele i obavljam posljednji fitting. Cure odlaze na frizuru i šminku, Marijana i ja s trećeg kata odlazimo na prvi. Pola kata rezervirano je za dizajnere, to je mjesto gdje vas služe canapeima, sokom, vodom i šampanjcem, mjesto gdje se izmjenjuju ideje i gdje jednostavno čekaš svoj red za odlazak u backstage.

Ja sam dočekala prekrasnu i talentiranu Dušicu, vlasnicu brenda Prik iz Beograda koja je Marijani i meni odmah prišla čim je čula da pričamo „naški“. Sati do revije prošli su bez pretjerane nervoze – zahvalit ćemo dobrom društvu, šampanjcu i ono što je najbitnije, dobroj organizaciji. Dizajner je dao sve od sebe da stvori kolekciju i tu, eto, završava njegova obveza – na reviji on mora biti poput gosta, što je za nas, hrvatske dizajnere, potpuna nepoznanica.

Zovu nas da dođemo u backstage i da posložimo svoje modele prema načinu na koji izlaze na pistu. Dvadesetak minuta do početka revije, izlazim treća. Modeli su disciplinirani i profesionalni, završne pripreme su u tijeku, treba mi malo mira i distance, nervoza raste, pozitivan stres stavlja osmijeh na lice, ponos razveže jezik i jedva čekam da to sve prođe. I prođe. Za čas. Modeli su odradili svoje, ja sam izašla, poklonila se i dočekala večeru s Melanijom, Selverom, Gaby i Nancy u divnom Indijskom restoranu iznad piste.

Dajem izjavu za Hrvatski radio, uzbuđena i sretna, dočekujem veličanstveni ulazak u krevet.

Ostajem u Londonu još dva dana, obilazim concept storeove na Brick Laneu, upoznajem buyere i dvije minute uhodim poznatu talijansku blogericu koja je sa svojim društvom ušla u jedan poznati dućan. Upoznajem ju jer tko zna hoćemo li se još kada sresti, a njezin je Instagram profil već dvije godine jedan od onih koje redovito posjećujem. Prvi put zablokiram od treme pred nekim. Pardon, drugi put. Prvi sam put zablokirala kad sam imala pet godina ispred Danijele Martinović.

Posljednje dane u Londonu provodim u šetnji i kupnji poklona dragim ljudima. Upijam inspirativne slike grada, jedva čekajući kad ću se vratiti i ponovno zakoračiti ulicama koje pričaju tisuću različitih jezika. Grad koji priča i mojim omiljenim jezikom – jezikom mode i dizajna, jezikom pristojnosti i zavodljivosti. Jer, ondje te zavodi sve. Od klupica u parkovima, hrane u dućanima, propuha u podzemnoj.

„Sir, when a man is tired of London, he is tired of life; for there is in London all that life can afford.” (Samuel Johnson)

Martina Herak
Foto: privatni album
Objavljeno: 01.03.2017. u 14:12

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p