SVJETSKA MODA

Hod po rubu

Grgo Zečić piše o nepredvidljivoj budućnosti mode u svijetu političke nekorektnosti

Svijet mode oduvijek je doživljavan kao entitet neovisan o pravilima i normama koje moderno društvo nalazi. I dok se mi kao društvo iz desetljeća u desetljeće razvijamo brzinom koja nas sada već plaši i zbunjuje, moda voli stagnirati u svojoj udobnoj čahuri omotana elitizmom i snobizmom. Kada ste modnog dizajnera kakve slavne kuće 90-ih godina prošlog stoljeća upitali o terminu “političke korektnosti” njegovo lice bi se izobličilo u neprirodnoj boji. Iako moda nije umjetnost, ona počiva na sličnim postulatima što dizajnere čini kreativcima koji imaju pravo stvarati vlastite svemire inspirirane prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. S tog aspekta neki od najvećih modnih dizajnera u rangu su suvremenih umjetnika, a umjetnost, kako to već biva, ne poznaje granice. Baš poput Marine Abramović ili Vanesse Beecroft u svijetu suvremene umjetnosti, pojedini dizajneri svojim su provokacijama pomaknuli granice našeg shvaćanja odjeće i što ona zapravo predstavlja.

Revije su se 90-ih razvile u performanse gdje nije bila bitna suknja već kontekst. Ta suknja je bila samo dio kostimografije dizajnerove (ne)ugodne vizije. Tako su se dogodili neki od najvažnijih trenutaka mode povijesti koji su formirali generacije dizajnera poslije. Svi ti performansi gdje se odjeća koristila tek kao alat u kompleksnoj naraciji danas su vidljivi na YouTubeu svakom tinejdžer koji sanja postati modni dizajnere ili možda make up artist.

Politička korektnost podrazumijeva granice, ali taj termin je danas postao toliko fluidan da je većina toga što mislimo, kažemo ili učinimo na granici politički nekorektnog. Društvena klima u svijetu medija radikalno se promijenila #MeToo pokretom koji je u SAD-u odletio do potpunog apsurda. Ako živite i radite na javnoj sceni danas se krivi pogled ili nespretna gesta rukom mogu okarakterizirati kao neka vrsta napada. Ne treba stoga kriviti brojne intelektualce koji smatraju kako se #MeToo iz pozitivnog pokreta otpora samovolji bezobzirnih moćnika sve vise pretvara u lov na vještice. Takvo stanje stvari dovelo je do paranoidnih situacija u svijetu filma, mode i estradi općenito. Isto tako odjednom je sve postalo politički nekorektno. Američki mediji, barem po pitanju mode, kao da u svakom komadu odjeće ili modnih dodataka vide mračno, skriveno značenje popločano lošim namjerama. Svaki mjesec ured za medije neke europske modne kuće izdaje priopćenje isprike za američko tržište.


Gucci Fall/Winter 18/19

U prosincu prošle godine Prada je u izlozima njujorškog butika izložila apstraktne likove privjesaka za torbe u kojima su neki prepoznali vizuru majmuna s naglašenim crvenim usnama odnosno “blackface”. Isto se sada dogodilo Gucciju koji je iz prodaje hitno povukao crni džemper koji je inspiriran balaclavom pa prekriva pola lica s otvorenim prostorom za usta koji je žarko crven. Još jedna afera “blackface” podignula je prašinu pa su američki mediji očitali niz bukvica obožavanoj talijanskoj modnoj kući koja je među prvima počela slaviti fluidnost spolova generacije Z. Gucci je isti dan u javnost lansirao ispriku.

Blackface” ili u doslovnom prijevodu “crno lice” nesretni je dio američke kulture direktno povezan s rasizmom. Originalno se radi o kazališnoj šminki koju su na sebe stavljali bijeli glumci igrajući karikaturne prikaze Afroamerikanaca u 19. stoljeću. Isti trend se poslije nastavio u 20. stoljeću kada se viđao i po prvim filmovima, ali i popularnim televizijskim serijama 70-ih godina. U “blackface” izdanju neke od svojih uloga tumačili su Fred Astaire, Joan Crawford, ali i Billy Crystal na dodjeli Oskara. Problem kod “blackface” fenomena nije taj što se radi tek o bojanju kože već činjenici da se takva šminka koristila kako bi se stereotipno ismijavali pripadnici potlačene crne rase čija je jeziva povijest u SAD-u svima poznata. Iako se radilo o raširenoj pojavi u kojoj su sudjelovala brojna poznata imena svijeta filma i zabave, danas se korištenje “crnog lica” u Americi smatra izrazito rasističkim činom. Republikanski nastrojena TV voditeljica Megyan Kelly izjavila je prošle godine u svojoj emisiji na NBC televiziji kako je u njenom susjedstvu dok je odrastala bilo normalno da se za Noć Vještica djeca ponekad maskiraju u Afroamerikance. Ta izjava koštala ju je posla.


"Blackface"

Prada i Gucci na svojoj su koži sada naučili koliko je osjetljiva postala politička scena u Americi. Rasizam je sramota ljudskog roda i još uvijek je prisutna pojava diljem svijeta. Po pitanju rasizma moda bilježi izrazito neugodne rezultate. Opće je poznata doza diskriminacije po pitanju boje kože kada je riječ o castingu revija na kojima još uvijek samouvjereno dominiraju bjelkinje. Mladi fotograf Tyler Mitchell postao je prošle godine prvi Afroamerikanac u 125. godina američkog Voguea koji je fotografirao naslovnicu i to isključivo jer je Beyonce na tome inzistirala.


Vogue, rujansko izdanje, 2018. godina

Rujansko izdanje britanskog Voguea od prošle godine prvo je u povijesti te modne biblije gdje je naslovnicu krasila crna žena, u ovom slučaju Rihanna. Stilist i urednik Edward Enninful prvi je crnac glavni urednik jedne od najutjecajnijih modnih tiskovina na svijetu dok je Virgil Abloh za Louis Vuitton prvi Afroamerikanac u povijesti francuskih modnih kuća koji je zasjeo na mjesto kreativnog direktora. U roku od svega godinu dana moda je strahovito evoluirala i tim procesom otkrila zastrašujuće detalje svoje mračne povijesti.

Za rasizam ne postoje opravdanja, ali pod navalom svih ovih promjena kao i optužbi prema europskim modnim kućama za nerazumijevanje odjednom senzibilizirane američke javnosti treba dublje zagrebati i promisliti zašto pod egidom političke korektnosti dizajneri danas moraju strogo i oprezno cenzurirati svaku ideju koja se iole protivi novom stanju stvari. Kada, dakle, zagrebete u modnu povijest onda današnja situacija prema kojoj se kreativnost treba odnositi politički korektno prema svemu što stvara postaje kontradiktorna.


"Highland Rape", Alexander McQueen, 1995. godine

Alexander McQueen je za sezonu jesen/zima 1995. prikazao svoju notornu kolekciju “Highland Rape” kada su na pistu izašle teturajuće manekenke u pokidanoj odjeci, golih grudi kao da su upravo bile brutalno napadnute. Po riječima McQueena njegova inspiracija bila je temeljena na povijesnom ugnjetavanju Škotske od strane engleske krune. Modeli na pisti za njega su predstavljali sudbine škotskih majki, žena i sestara. Dok su brojni mediji napali takav prikaz, McQueenova karijera nije bila uništena. Dapače, 1997. McQueen postaje kreativni direktor francuske kuće Givenchy, a njegova “Highland Rape” revija postala je legendarni performans. Za proljeće/ljeto 2000. McQueen je odlučio po prvi puta prikazati svoju reviju u New Yorku. Pod nazivom “Eye” sablaznio je kritiku tako što je uzeo tradicionalni islamski nikab odnosno veo za lice te ga potpuno seksualizirao kao fetišistički komad odjeće. Poslije je rekao kako ga je za novu modnu eskapadu intrigirao povampireni strah Zapada od Islama. Bila je to još jedna u nizu njegovih kolekcija koja je od mode napravila okrutni teatar istine.


"Chic Rabbis", Gaultier, 1993. godine

Jedan od najvećih francuskih suvremenih modnih dizajnera i ikona moda Jean Paul Gaultier davne je 1993. u Parizu predstavio kolekciju “Chic Rabbis”. Prvi enfant terrible francuske mode vidio je u New Yorku skupinu rabina koja je napuštala knjižnicu pa ga je nadahnula njihova tradicionalna odjeća. Modeli su na pisti nosili prepoznatljive šešire rezervirane isključivo za rabine dok su im niz lice visile pejote odnosno lokne, još jedno tradicionalno obilježje židovske vjerske zajednice. Strogi kaputi kao i brojna druga odjevna obilježja ortodoksnih Židova pojavili su se u reviji. Skandal je bio tim veći jer je Gaultier sve to prikazao na ženama.


Les Tatouages, Gaultier, 1994. godine

Već iduće godine Gaultier izlazi sa “Les Tatouages” kolekcijom gdje su nježni materijali bili tretirani trompe l’oeil printevima tetovaža. Modeli su u isto vrijeme nosili vjerski indijski nakit s tetovažama afričkih plemena i sve to začinjeno inspiracijom Ivane Orleanske. Za Gaultiera radilo se o harmoniji kultura i religija, od misticizma Istoka sve do drame ukrašavanja sklone krscanskim ritualima. Vogue je ovu kolekciju titulirao kao jednu od najnezaboravnijih revija iz 90-ih. U društvu u kojem danas dišemo Gaultier nikad ne bi mogao održati takvu reviju.

John Galliano za Dior, Fall/Winter 1998/1999

John Galliano je za haute couture reviju kuće Dior 1998. priredio pravu bajku pod nazivom “Priča princeze Pocahontas”. Revija se održala na tračnicama gdje se doslovno pojavio Dior vlak s top modelima u veličanstvenim kreacijama inspiriranim američkim Indijancima. Galliano je koristio plemenske motive, ritualne perjanice i stvarao visoku modu od navajo deka. Za jesen/zimu 2000. njegovu Dior couture reviju otvara zgodni muški model odjeven u kostim pape s mitrom, ali u haljini s naglašenim strukom. U reviji se isto tako pojavljuje gejša u golemom kimonu koja preko leđa nosi križ. Jedna od Gallianovih najljepših revija visoke mode bila je ona za proljeće/ljeto 2007. inspirirana s tužnom sudbinom Madame Butterfly. Galliano je za Dior tom prilikom pokazao svu izvanzemaljsku ljepotu svog talenta time što je iskoristio kimono i obi te ih reinterpretirao u svom bajkovitom izdanju. Svi modeli imali su tradicionalni gejša make up koji je osmislila velika Pat McGrath. Iako je uzeo najsvetije elemente japanske kulture i primijenio ih na između ostalog bijele i crne modele, nitko nije podigao prašinu. U kontekstu Galliana često se radi o skliskom terenu kulturne aproprijacije. Termin je to koji podrazumijeva situacija kada jedna kultura, u najviše slučajeva ona dominantna, preuzima tradicionalna i kulturna obilježja tuđe kulture.

Koja je poanta svega? Koliko god nevjerojatno zvučalo, ali da se moda u svojoj povijesti slijepo držala onoga što je politički korektno tada mode ne bi bilo. McQueen, Gaultier i Galliano ostaju zapamćeni kao najveći vizionari modnog svijeta, umjetnici koji su odjećom pričali priče koliko god one bolne bile. U svijetu #MeToo i paranoji gdje se rasizam vidi na svakom koraku ove modne veličine nikad ne bi mogle stvarati.


Rihanna, Met Gala, 2018. godine

I sada dolazimo do najopasnijeg pitanja od svih: rasa ili vjera? Što je fundamentalnije i važnije za čovjeka? U ime vjere umire se već tisućljećima. U pojedinim dijelovima svijeta u ime vjere umire se i danas jednako kao i prije stotinjak godina. Kako to da kršćani dopuštaju da ih moda već desetljećima koristi u najčešće provokativne svrhe?

Prošle godine tema Met Gale bila je izložba “Heavenly Bodies: Fashion & Catholic Imagination” u kojoj su prikazani radovi inspirirani katolicizmom od strane kuća Versace, Balenciaga, Yves Saint Laurent, Valentino, Dolce & Gabbana, Mugler i Alaia. U Metropolitan muzeju tako su bile izložene ultra kratke Versace koktel haljine sa golemim bizantinskim križem na poprsju pa sve do Gallianovog muškog pape i Gaultierove Djevice Marije. Nitko od američkih katoličkih odnosno kršćanskih udruga generalno nije prosvjedovao niti potpisao peticiju za bojkot izložbe. Dapače, jedna od domaćina bio je njujorški kardinal Timothy Dolan dok je službeni Vatikan direktno sudjelovao time što je posudio četrdeset povijesnih komada ritualne papinske odjeće iz sakristije Sikstinske kapele koji nikad nisu napustili Rim. Isti Vatikan sudjelovao je u stvaranju izložbe s Jean Paul Gaultierom koji je za Madonnu izradio kontroverzne kostime za turneju koju je svojedobno službeno Vatikan osudio. Izložbu je u roku od šest mjeseci vidjelo preko 1.3 milijuna posjetitelja.


Kardinal Timothy Dolan na Met Gali

Ako ćemo ići još dalje zašto se Japan nije digao na noge nakon Diorove revije 2007.? Gdje su bili američki mediji 1998. kada je Galliano prikazao svoju verziju glamuroznih američkih Indijanaca i kako to da su svi vodeći modni magazini bez ikakvih problema snimali komade iz te kolekcije? Zar SAD nije izvršio prešućeni genocid nad Indijancima? Što se dogodilo s političkom korektnošću i da li ju možda nesvjesno koristimo samo onda kada nam treba? Da li su patnje rasizma u SAD-u iznad svih drugih patnji? Tko postavlja te granice? Opasna su ovo pitanja koja su prepuna kontradiktornih odgovora. U sumanutoj društvenoj i političkoj atmosferi SAD-a lako se pogubiti i vidjeti napad iz svakog ugla, ali koja je budućnost nove generacije modnih dizajnera? Koja je budućnost mode u takvoj klimi? Marširamo li u eru potpune kreativne auto-cenzure? Odgovori bi mogli biti jednako zastrašujući kao i pitanja.

Foto: Getty Images, Getty Cover, arhiva, PR
Objavljeno: 15.02.2019. u 14:54
Tagovi: grgo zečić, moda

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p