Azzedine Alaïa bio je izvrstan kuhar i još bolji domaćin. Njegova kuhinja desetljećima je bila modno i društveno žarište pomno odabranih gostiju iz mode, politike pa čak i filozofije. Sjedili su tamo Naomi Campbell, Carla Bruni, Franca Sozzani, Rihanna, Madonna, Kim Kardashian ali i Bernard-Henri Levy.
Živopisno je bilo sjediti za golemim stolom u kuhinji koja nije vrištala nikakvim luksuzom već su njom dominirali veliki lonci i pećnice kakve bi pronašli u profesionalnom restoranu. Kada je bilo više gostiju onda bi Alaïa i njegov partner postavili obične drvene klupe dok su se iznosili sve veći i širi lonci. Oko njega se posljednjih godina uvijek vrtjela omiljena Didine, bernardinka veća od samog Alaïje koju je beskrajno obožavao. Didine je bila vladarica dvora u toj malenoj ali ipak velikoj kuhinjici u četvrti Marais gdje je Alaïa stvarao. U istoj zgradi nalazio se njegov stan, atelje, showroom, dućan i ta, toliko puta opjevana, kuhinja u kojoj sam sjedio samo jednom i to prije pet godina. Uvijek u crnoj kineskoj pidžami odnosno njegovoj omiljenoj uniformi, Alaïa nikada nije bio glasan niti je vodio glavu riječ za svojim stolom. Ali volio je glasne goste. Volio je slušati najnovije modne tračeve ali i političke novosti. Kuhinjom se kretao polako i nježno. Baš poput Didine koja je, unatoč svojoj veličini,uvijek graciozna.
Azzedine Alaïa i Carla Sozzani prije revije Christiana Diora u Parizu 2014.
Nakon dugih večera Alaïa bi se popeo u svoj atelje gdje bi do dugo u noć u samoći dizajnirao, rezao i prilagođavao kreacije uvijek na fitting manekenki koja bi redovito imala svoju spavaću sobu. Dok je dizajnirao, bez pomoći ikakvih asistenata, volio je na televiziji gledati Animal Planet ili National Geographic. Inspirirali su ga magični i virtuozni pokreti životinja. Ta lakoća moći koja ga je toliko inspirirala bila je zaslužna za kreacije koje su “Alaïa ženama” postale druga koža. Alaïa je žene doslovce obožavao. Svaku je gledao s divljenjem, svakoj se klanjao i svakoj pridavao jednaku važnost.
Azzedine je dobrim dijelom odgojio Naomi Campbell koja je bila njegov fitting model u ranim 90-ima, a kasnije su se toliko zbližili da ga je ona nazivala “papa”, a on nju kćerkom. Kao pravi “papa”, tih godina je morao biti strog prema Naomi jer da Alaïje nije bilo, pitanje je što bi bilo s Naomi. Mlada tvrdoglavka iz Londona htjela je istraživati noćni život Pariza pa bi se iskradala preko balkona usred noći no Alaïa je bio budan pa bi ju svaki put uhvatio u pokušaju bijega. Bio je i blag, ali i strog. Ljubaznost s kojom je nastupao uvijek je oduševljavala pa je Alaïa redovito bio u prvom redu prvih revija nekih od najvećih modnih dizajnera nove generacije. Njegova podrška bila je ultimativni kompliment. Alaïa je, uz Rei Kawakubo, posljednji titan kreativnosti u modi. Posljednji stup buntovništva prema korporativnom modnom svijetu od kojeg je uvijek zazirao. Moda je s odlaskom Alaïje izgubila neopisivo puno jer u koga će se ugledati iduće generacije modnih dizajnera? Tko će biti njihova ikona i simbol uspjeha?
Azzedine Alaïa kroz objektiv Patricka Demarcheliera s modelom koji nosi kreaciju iz kolekcije za jesen 2002.
Azzedine Alaïa odbijao je sudjelovati na tjednima mode i kolekcije je prikazivao u svom showroomu samo onda kada bi on to odlučio odnosno kada bi “odjeća bila spremna” kako je sam nebrojno puta izjavio. Tako ste na njegove revije u Pariz trebali doći ponekad usred studenog ili svibnja. Rasporede nikad nije pratio jer je odbijao biti konformist i žrtvovati svoju modu za par dodatnih novinskih članaka. Nije volio intervjue niti medijsko eksponiranje iako je prijateljevao s najpoznatijim ženama svijeta od Tine Turner do Madonne, od Rihanne do Kim Kardashian. Eklektičan je bio taj njegov izbor prijatelja ali to ne treba čuditi s obzirom na to da se radilo o pravom malom radoznalcu koji je upijao sve što se oko njega događalo. Alaïa isto tako nije imao vojsku asistenata prije revija u svom studiju već je haljinu često počeo i završio sam na modelu. Baratao je škarama poput najboljeg kirurga i materijale (po nekima suviše kontroverzne kao što je aligatorova koža koju je sa strahopoštovanjem volio) birao je sam.
"Art of Perfection", New York Times, 2013.
Peter Lindbergh povodom izložbe u Palais Galliera
Nije ovo trenutak u kojem se treba razglabati o njegovoj biografiji koja je opće poznata. Nije trenutak da se prevode i prepisuju suhoparni podaci s Wikipedije o njegovom odrastanju i karijeri. Ovo je trenutak da se poklonimo čovjeku koji je stvorio vlastiti modni svijet, buntovniku s razlogom koji nikad nije slušao sistem. I to je pouka koju iz njegovog života trebaju izvući svi mladi dizajneri i kreativci općenito. Uspjeh ne ovisi o establišmentu već o želji, samokontroli i dubokoj vjeri u onome što radite. I ono što radite morate voljeti. Najvažnija je to pouka života Azzedina Alaïje. Povijest će suditi i presuditi kako je uz Christiana Diora, Coco Chanel, Yves Saint Laurenta, Martina Margielu i Rei Kawakubo, Azzedine Alaïa najutjecajniji i najvažniji dizajner koji je ikada uzeo škare u ruke.
Objavljeno: 20.11.2017. u 11:14