Pariz: muška spolovila, sprovodi i disco

 

 

Cijepljena od šoka i navikla niti ne trepnuti na kojekakve pokušaje provokacije, modna je svita podigla obrve u čuđenju, a publikom su se prosuli žamor i hihotanje. Rick Owens je, metaforički i doslovno- imao muda. Muška spolovila na displayju zaradila su provokativnom Owensu masnu dozu publiciteta i hashtag #dickowens koji se prosuo društvenim mrežama. I koliko god je ostatak kolekcije ostao (nepravedno) zanemaren, četiri upečatljiva komada sa znakovitim otvorom za muškost zasigurno nisu kreirani s intencijom da postanu uličnim trendom koji će osvojiti mase. Sasvim sigurno i stoga što bi nositelji takvih halja na ulicama većine država zaradili, u najmanju ruku, kaznenu prijavu za remećenje javnog reda i mira. Peek-a-boo s muškim spolovilima je statement, a i majstorski potez pomicanja granica prihvatljivog te negiranja duboko ukorijenjenih tabua. Ogoljivanje intimnih dijelova tijela tako je bazično djetinje, a golotinja je, prije svega, iskonska gesta. I dok smo već godinama navikli viđati naga ženska tijela na pistama, ona muška su (dosad) bila izričito pokrivena i zaštićena od pogleda čak i kada su na sebi nosili minimum tkanine. Owensova pariška kolekcija za predstojeću jesen/zimu nosi naziv Sphinx (sfinga), a okosnica kolekcije je svojevrsno raspuštanje reda kako prezentacija odmiče kraju. Iz urednih, discipliniranih, no ipak ne business casual komada, kolekcija se rastvara u svoju suprotnost u trenutku kad na pistu stupaju pletiva. Nakon strogih kaputa s tipičnim, prepoznatljivim Owensovim potpisom, počinju dominirati slobodniji modeli s otvorenim prsima i svojevrsnim haljama s otvorima na kojima ih nismo navikli vidjeti. Pred kraj ponovo uvodi red u kaos kojim je začinio priču vrativši se geometriji i strožim linijama. Bez obzira na svo majstorstvo u izradi, sasvim je jasno koji će momenti izazvati najviše polemike te u konačnici i ostati najduže u sjećanju.

 

 

Ricardo Tisci prepoznatljiv je po tome što note svoje inspiracije često svira na klavijaturama religije. I bez obzira što ona, u svom primarnom fokusu, ima onu svijetlu, božansku stranu, upravo je njezin mračni opozit ono što golica maštu i grebe ispod površine najmračnijih opsesija. U crveno-crnoj kombinaciji boja koja tako dobro odgovara karakteru đavoljih odvjetnika, Givenchy se vješto poigrao s okultnim, tribalnim, pomalo čak i vampirskim. Zašivenih usana i maskiranih lica, modeli podsjećaju na opskurnu voodoo tradiciju ili pak likove horor filmova u kojima pobjeđuje mračna strana. I kao što poslovica kaže, a tako se izvrsno poklapa s kreativnom vizijom Ricarda Tiscija - vrag je zbilja u detaljima. Stroge linije i jednostavnost kroja razbijeni su tankim vertikalnim prugama, krznom i kožom, natruhama vibrantne crvene te detaljima koji vrište horor. Posebno su zanimljivi komadi ukrašeni šarenim tribal printom, koji radi mračnjačke atmosfere, doduše ne izgleda nimalo razigrano. Spiritualna vibra zaokružena je i s nekoliko ženskih modela koje podsjećaju na okultne svećenice koje rade reda među djecom tame.

 

 

Putovanje bez destinacije. Kaos kao nit vodilja. Sloboda ekspresije. Gdje je koherencija? Gdje je priča? Možda se bit skriva upravo u činjenici da dubine i povezanosti nema. Samo sloboda. Pariška modna vizija Maisona Margiele koja je prodefilirala pred očima modne publike prva je muška kolekcija prikazana javnosti nakon što je na čelo popularne kuće kao kreativni direktor stupio John Galliano. Mada je njihova press služba naglasila kako kontroverzni dizajner nije imao svoje prste u ovome, spekulacije su počele kružiti kako su u šljokičastim, svjetlucavim i dekadentnim komadima ipak vidljive natruhe njegova utjecaja. Shizofrena je to kolekcija bez reda, obavijena velom kaosa i potpune nepovezanosti u kojoj je jedino pravilo to da pravila nema. Makar poznat po tome što baš nikada ne povlači konce inspiracije iz prošlih modnih era, Margielini lookovi vuku na dandy i referiraju su, većim dijelom, na slobodu modnog izričaja kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih kada je svijetom vladala razuzdanost disco ere koja je dozvoljavala baš sve, pa i više od toga. Vibrantne, jarke boje, predugi rukavi, šljokice i koža zaogrnuti su plaštem razuzdanosti rave atmosfere. Tek pokoji nedovršeni porub s koncima koji vire iz tkanine i prsti modela umočeni u boju daju naznačiti da se radi o kolekciji koju potpisuje Margielin uhodani kolektiv. Stoji li i Galliano, ostaje enigmom.

 

 

Teatralan, mračan i bizaran, Thom Browne je baš uvijek definicija fantazije i genijalnosti za ljubitelje modne avangarde. S očiglednom, tematskom predanošću kostimografiji, likovi sazdani iz njegove mašte podsjećaju na svojevrsne karikature ili pak likove iz nekog izvitoperenog crtanog filma. Užarenom pistom Pariza, Browne je ovoga puta pustio ožalošćenu pogrebnu povorku fasciniran konceptom pogrebnog oplakivanja i čitavom plejadom aktera koji ispraćaju pokojnika. Kao i svaka druga njegova prezentacija u javnosti pa tako i ova ne zaslužuje ništa manje hvalospjeva i epiteta koji upućuju na njegovu apsolutnu genijalnost. I bez obzira na činjenicu da priča okupira, upravo su allblack outfiti zaslužni da se pozornost obrati na vrhunsku izradu, na dezene i pomnu detaljiziranost svakog pojedinog komada. Crni frakovi različitih tekstura pomiješani su u zanimljive amalgame u igrama sa slojevima raznih dužina. Tipična brownovska teatralnost podebljana je sprovodskim pokrivalima za glavu, cilindrima i prozirnim velima, crnim kišobranima od čipke, kožnim rukavicama i torbama isprepletenima klasičnim momentom bijele košulje i tanke crne kravate. Ni manje ni više nego -briljantno.

Foto: Instagram Guliver Images/Getty Image