SVJETSKA MODA

Sve 'glasniji' grijesi modne industrije

Pet činjenica koje mašinerija brze ulične mode želi prikriti od nas


Nema dvojbe da se u proteklih nekoliko desetljeća modna industrija uvelike promijenila, a način na koji su se moda i stil percipirali tada, sasvim je drugačiji od pomodarstva kojeg poznajemo danas. Žene su nosile odjeću krojenu po mjeri, pažljivo kombiniranu s dobro promišljenim modnim dodacima, dok je odijelo bilo glavni imperativ u ormaru svakog muškarca. Odjeća je bila daleko više od nečega što se nosilo samo na dan - bila je 'izjava'. A sama modna industrija bila je daleko jednostavnija i humanija u usporedbi s današnjom 'fast forward' mašinerijom na koju smo navikli.

U posljednje vrijeme svjedočimo sve glasnijim kritikama upućenim na adresu današnje modne industrije, posebice industrije ulične mode. Otvoreno seksualno oglašavanje, iskorištavanje maloljetnika, gomilanje otpada, velika humanitarna, etička i ekološka pitanja, brojne tužbe... Lista negativnih bodova raste iz dana u dan. Upravo zbog spomenutih činjenica, industrijski divovi prisiljeni su sve više novčanih sredstava ulagati u masivne PR kampanje, a neki od njih idu toliko daleko da pokreću cijele kolekcije koje potiču neku vrstu svjesnosti, (primjerice ekološku), na čemu (apsurdno) zapravo žele zgrnuti još više novca. No, unatoč svim golemim naporima ušutkavanja sve brojnijih glasova koji ih nemilice prozivaju na dnevni red, nepobitna istina ostaje - modna industrija jedna je od najprljavijih industrija u svijetu.

Donosimo Vam nekoliko činjenica koje modna industrija uporno pokušava sakriti od svojih potrošača.

Model poslovanja modne industrije osmišljen je na način kako bi se potrošači već nakon tjedan dana osjećali van trenda

Još dok je modna industrija bila 'zdrava', ili barem zdravija (vjerojatno kao i sve na ovome svijetu), postojale su samo dvije modne sezone: proljeće-ljeto i jesen-zima. Premotamo li vrijeme naglo prema danas, vjerovali ili ne, postoje 52 'mikro godišnja doba' u toku jedne godine. Novi trendovi stvaraju se na tjednoj bazi, a jedini cilj modne industrije nije da ugodi vašim modnim potrebama, već da Vas natjera da kupujete što je više moguće, što je brže moguće.

Uzmemo li za primjer model načina rada nekih od pionira ovakvog koncepta modne industrije, poput svima nam dobro poznatog španjolskog brenda Zare, stvari će nam postati jasnije; posebice ako spomenemo činjenicu kako svoje trgovine pune novim trendovima dva puta tjedno. Forever21 isporuke dobiva na dnevnoj bazi, dok nam Topshop u svojim internetskim trgovinama predstavlja 400 'stilova' tjedno. Usporedo s dizajnerima koji stvaraju nove trendove na tjednoj bazi, modni kalendar za velike kompanije postavljen je tako da svoje kupce namjerno tjera da se osjećaju van trenda već nakon samo jednog nošenja netom kupljene odjeće.


Sniženja zapravo nisu sniženja

Čak i najveći modni ovisnici vole ideju odlaska u kupovinu u neke od trgovina koje prodaju samo outlet odjeću, odnosno odjeću koja je ostala iz prijašnjih sezona. Još veći užitak je izlazak iz takve trgovine s nekim brendiranim komadom i mišlju kako smo ga dobili za sa samo djelić pune cijene. Naravno, realnost je sasvim drugačija.

Unatoč uvriježenom mišljenju, outlet odjeća nikada zapravo ne ulazi na police 'regularnih' trgovina, a velika je vjerojatnost da je proizvedena u sasvim drugoj tvornici od one u kojoj se proizvodi 'regularna' odjeća pojedinog brenda. Naime, poslovnjaci koji drže ovakvu vrstu  dućana, često su samo u dosluhu s dizajnerima. Jednostavnije rečeno, doslovce vam prodaju dizajnerske etikete koje se samo lijepe na jeftino izrađenu odjeću vrlo loše kvalitete, a ista se proizvodi u tvornicama koje posjeduju sami outlet dućani.

Odjeća sadrži olovo i brojne opasne kemikalije

Prema službi za zdravstvenu ekologiju, mnogi poznati modni lanci i dalje prodaju visoko kontaminirane torbice, remenje i cipele, i to daleko ispod zakonskog propisa o ograničenju korištenja teških metala u proizvodnji.

Izloženost olovu povezana je s porastom neplodnosti kod žena, povećanim rizikom od srčanog i moždanog udara te s porastom oboljelih od visokog krvnog tlaka. Mnogi znanstvenici slažu se u tvrdnji kako ne postoji pojam kao što je sigurna razina olova, niti sigurna vremenska izloženost istome. Laički rečeno, ovakvi spojevi ne bi smjeli ni blizu nečemu što svakodnevno stavljamo na sebe. Ostale kemikalije kao što su pesticidi, insekticidi, formaldehidi te ostale kancerogene tvari koje putem kože s odjeće prelaze u ljudsku krv, bolje da i ne spominjemo.


Odjeća je 'dizajnirana' s namjerom da se raspadne

Modni divovi ulične mode poput Zare i Forever21 zainteresirani su isključivo za krajnju liniju poslovanja, a to je profit. A sve veći profit stvara se sve većom željom potrošača za kupnjom nove odjeće. Ovo se postiže jednostavnom računicom - kupac će za novom garderobom instinktivno osjetiti potrebu ukoliko bude van trenda te ako se ona raspadne pri prvom pranju.

Pa zašto bi onda trebali biti zabrinuti? Možda zbog činjenice kako samo jedan prosječan Amerikanac baci više od 68 kilograma tekstila godišnje. S time da ovdje ne govorimo o odjeći doniranoj u dobrotvorne svrhe ili prodane u neki od vintage dućana, već o 68 kilograma odjeće koja se direktno vozi na odlagališta. Ako ove brojke primijenimo na razini svjetske populacije, matematika je i više nego zastrašujuća. Pridodamo li tome još i činjenicu kako je većina današnje odjeće izrađena od sintetike, te od vlakana na bazi nafte za koju su potrebna desetljeća prije nego li se počne razgrađivati, katastrofalni učinak na već ionako očajno ekološko stanje majke prirode ne možemo ni pojmiti.


Fini ručni radovi poput nizanja perlica pokazatelji su iskorištavanja dječje radne snage

Procjene pokazuju kako 20 do 60 % proizvedene odjeće potječe od takozvanih 'neformalnih' radnika. Iako postoje strojevi koji će vrlo učinkovito aplicirati šljokice i perle na odjeću i koji će vjerodostojno dočarati ručni rad, takvi strojevi su uglavnom vrlo skupi i traže ogromna investicijska ulaganja. No, vjerojatnost da će inozemne tvornice uložiti u takvu opremu, posebice ako proizvodi za neki od već spomenutih modnih divova, zaista je mala.

Radovi se obično odvijaju od strane milijuna radnika skrivenih u nekim od najsiromašnijih regija u svijetu, koji u sirotinjskim četvrtima, u malim sobicama gdje obično živi cijela obitelj, pogrbljeni, dovršavaju finije ručne radove na odjeći koja će na koncu završiti u našim ormarima. Takav posao se često radi uz pomoć djece obitelji radnika, koji se trude šivati jednakom brzinom svojih roditelja i onoliko dugo koliko im to vanjske svijetlo dopušta. Najžalosnija je činjenica kako upravo oni spadaju u najmizernije plaćenu radnu snagu modne industrije.

Na kraju nam ne ostaje ništa drugo nego da se zapitamo – možemo li išta učiniti u vezi ovih zabrinjavajućih podataka? Za početak možemo postati svjesniji potrošači, i to tako da se okrenemo lokalnoj i manjoj kupovini, te kupovini od nezavisnih dizajnera. Sve ostalo ostaje na nama i tome jesmo li se o spomenutoj problematici spremni educirati ili ćemo joj samo okrenuti leđa i jednostavno produžiti korak.

Ivana Franka Kolonić

Izvor: Huffington Post

Objavljeno: 27.08.2014. u 09:00

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p