SVJETSKA MODA

Zašto je moda najokrutniji posao na svijetu?

Grgo Zečić o mukama po stažiranju
Grgo Zečić o modnom stažiranju
M
onarh modne renesanse, Karl Lagerfeld, jednom prilikom poslije Chanel revije novinarima je nonšalantno izjavio: “Moda je najokrutniji posao na svijetu“. Koliko god ova izjava zvučala pretenciozno, s obzirom na to da se modu doživljava kroz “krpice i torbice”, iz osobnog iskustva mogu zaključiti kako je Lagerfeld u pravu.

Moda je itekako unosan biznis. Samo se na godišnjoj razini u SAD-u na modu i ljepotu potroši preko 250 milijardi američkih dolara, dok se globalno tržište mode, ljepote i luksuza procjenjuje na 1.2 trilijuna američkih dolara. Dobro ste pročitali. Sasvim logično tu frapantnu brojku ne čini isključivo pret-a-porter ili luksuzni beauty svijet već ulična moda, kao što je Zara koja u svijetu ima preko 2.000 dućana. Dakle svaki put kada vas netko zadirkuje zbog vaše passion for fashion opalite mu spomenute brojke. Neće vam vjerovati.

Ono sto modu čini okrutnom, kako je to Chanelov vladar izjavio, jest činjenica da se radi o “kreativnom” zanimanju koje je ponekad vrlo loš koktel ega, nesigurnosti, megalomanije i talenta. Biti talentiran relativno je lako, ali biti talentiran, plivati u modnoj oluji i pritom zarađivati novac, nešto je sasvim drugo.

Svake sezone u New York se slijevaju stilisti, fotografi, dizajneri i art direktori iz cijelog svijeta. Prava je to armija (ne)talentiranih klinaca koji ambiciozno čekaju zagristi svoj dio Velike Jabuke. Isto se događa u malo sporijem Parizu koji je bez sumnje kreativno središte mode. I što veći dio relativno upućene vojske klinaca iz svih kutaka Amerike, ali i svijeta prvo traži? Stažiranje. Jer stažiranje je prvi korak koji vodi prema mukotrpnim stepenicama tog prokleto napornog i okrutnog svijeta “krpica i torbica”. Rijetki su primjeri gdje ćete kao mladi dizajner automatski dobiti posao asistenta u nekoj modnoj kući na temelju vlastitih skica jer će vam i oni u 99% slučajeva prvo ponuditi internship.

Grgo Zečić o modnom stažiranju
Stažiranje nije plaćeno već morate raditi bolno besplatno. Treba platiti stanarinu i jeftino se hraniti, treba imati za detalje koji život znače, kao što su prijevoz, telefon, internet, laptop bez kojeg ne možete i tu je još niz ostalih elemenata koje često zaboravljamo. Uz sve to svaki dan na “posao” odnosno stažiranje idete sa znanjem da radite bez plaće. Ako ste sretnici, onda će vam potencijalno budući zaposlenik osigurati tjednu kartu za Metro i ručak, ali i to je danas rijetkost.

Svrha stažiranja je upoznati kako funkcionira mehanizam modnog svijeta i ono najvažnije: što je zapravo networking i kako ga svladati. Jasno i glasno: bez stažiranja nema napredovanja u modi. Mi, stilisti, započinjemo staž u modnim magazinima ili direktno za najveće stiliste i tu se bavimo otvaranjem kutija odjeće, fotografiranjem svih komada iz kutija te organiziranjem dizajnerske odjeće na štenderima. Isto tako mora se trčati od jedne do druge modne kuće kako bi pokupili odjeću i vukli vreće do ureda po najvećoj vrućini ili hladnoći. Ako ste pak u PR svijetu, onda vam je zadatak isti, ali u obrnutom smjeru jer odjeću dobivate natrag od stilista i magazina pa se opet sve vrti oko kutija, štendera i teglenja odjeće po gradu. Na samom setu sve trebate otpakirati, organizirati, zapakirati, proći parnom, industrijskim peglom i na kraju snimanja opet imate: kutije. Staž u magazinu ili PR agenciji obično traje od dva do tri mjeseca gdje se radi po minimalno dvanaest sati na dan, čak i vikendom. Ako ste bili dovoljno uspješni onda od vašeg “šefa” dobijete pismo preporuke zahvaljujući kojem se dalje kotrljate po labirintu mode. Na temelju te preporuke tražite bilo kakvu poziciju asistenta koja se plaća. U hijerarhiji asistenata postoji “prvi asistent” koji je ujedno glavni i odgovorni, “drugi asistent” koji je de facto asistent prvom asistentu i radi sve ono što “prvi” ne želi. Kod većih stilista imate “trećeg asistenta” koji je zapravo plaćeni stažist. Kutije su opet oko vas, ali barem ste plaćeni. Minimalno, dakako. Poželjno je odraditi barem dva stažiranja kako biste osigurali posao, što znači da morate pet do šest mjeseci raditi bez ijednog dolara na računu u okruženju koje neće niti trepnuti ako zaplačete od stresa već će vas ili “otpustiti” ili narediti da izađete i vratite se kada dođe do kakve takve lažne nirvane u vašoj glavi.

Grgo Zečić o modnom stažiranju
Kod mladih dizajnera situacija je još kompleksnija jer staž traje dulje i sve ovisi u kojem odjelu modne kuće “zaglavite” jer ne možete birati. Dizajner ili njegov studio manager su oni koji će odlučiti gdje ćete i što ćete raditi. U tom svijetu možda nema toliko kutija, ali razina stresa je nadljudska. Kao sto već znamo dizajneri ne predstavljaju kolekcije svako šest mjeseci već svako dva mjeseca, ako uključite one koje zovu “trajnim kolekcijama”. Prije revija vlada ludilo kakvo se ne može vidjeti u “normalnom svijetu”. Film Vrag nosi Pradu portretira jedno zabavno iskustvo. Uradak je to iz Walt Disney radionice jer nema veze s realnošću koja je znatno glasnija i divlje okrutnije od Mirande Priestly. Stažiranje u modnoj kući traje duže i na prvi dojam izuzetno je nezahvalno. Tu ispada kosa i suše se oči jer se vrlo često dogodi da vašu ideju otme netko iz dizajnerskog tima i predstavi je kao svoju. Na stotine su primjera gdje se na pisti nađe komad koji je nastao u tri ujutro na papiru stažista. Dizajneri su u svoj svojoj prirodi okrutna bića jer su mučena od strane medija pa sve do investitora koji traže zaradu. Začarani je to krug koji nikada ne prestaje. Odnosno može prestati ako “zaradite” živčani slom i odlučite se preseliti na Novi Zeland uzgajati ovce.

Problem mladih dizajnera na našoj sceni upravo je u fascinantnom odbijanju shvaćanja što staž znači i koliko je potreban. Već na drugoj ili trećoj godini fakulteta naši dizajneri kreću sa “ozbiljnim” revijama na snažnim platformama gdje se na rasporedu nalaze uz eminentna domaća imena. To uzimaju zdravo za gotovo. Smatraju normalnim da za vrijeme studija, nakon studija ili bez studija odmah opale reviju i da su po defaultu već dizajneri. Stažiranje smatraju nebuloznim jer zašto bi besplatno radili tamo negdje u Londonu i Parizu koji ne mogu priuštiti. I tu su u krivu jer misle da ga ne mogu priuštiti, ali kada nešto želiš onda možeš sve. Ne mogu nabrojati koliko mladih kreativaca poznam koji noću konobare ili navečer dadiljaju kako bi skupila nešto novaca i živjeli svoj san. Apsolutno sve je moguće, koliko god ta fraza zvučala izlizano. Vlastiti primjer me tome naučio.

Grgo Zečić o modnom stažiranju
Martin Margiela je gladan stažirao za Jean Paul Gaultiera, baš kao i Nicolas Ghesquiere. Poslije su dobili stalan posao u timu. Kreativna direktorica Julie de Libran, koja je oživila kuću Sonia Rykiel, prije je radila za kuće Gianfranco Ferre, Versace, Prada i Louis Vuitton. Poanta je da su najveći prošli kroz mukotrpan proces da bi postali najveći. Ništa se nije dogodilo preko noći. Ako vjerujete u sebe tko vam brani da u eri tehnologije bez granica odete na web site dizajnera i nađete makar “info” adresu te pošaljete svoje skice ili CV ako ste mladi dizajner ili se jednostavno prijavite za PR stažiranje ako vas zanima modni PR. Brojne agencije i modne kuće već na svojim web stranicama imaju e-mail adrese upravo za potencijalne stažiste.

Biti bez novaca u stranom svijetu nije sramota nego veličanstven izazov kada ne znate što budućnost točno nosi i što će se dogoditi sutra, “iza ugla”. Drugog načina uspjeha u vrhu svjetske mode nema, osim ako ne sjedite na novcu pa sukladno tome možete raditi sto god želite.

Lagerfeld se nije osvrnuo samo na dizajnere i novinare koji se ionako muče s brojnim izazovima. Mislio je tu na modu generalno, a moda generalno bez stažista ne bi mogla postojati. Okrutnost u kreativnom svijetu je moguće slomiti i osvojiti, ali samo ako imate mentalni sklop spreman na sve. Ništa ili sve. Tako to funkcionira u biznisu gdje ego donosi trilijune.

Foto: Getty Images
Objavljeno: 17.10.2017. u 14:59

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p