Ili je nemir ili je strast?

Ili smo jednostavno lude trebe?

 

Da li ste se ikada uhvatile u nekom ponašanju ili činu da se zapitate: „jesam li ja zdrava"?

Ok je, kad se to pitate nakon što situacija prođe, pa se onda i smijete tomu, ali u tijeku graničnog ili autodestruktivnog ponašanja,  kao da vas preplavi tsunami emocija, bijesa, koji odmah mora izaći van...

Kako se kaže :"Najviše me strah da PMS ustvari ne postoji nego je to moja prava ličnost."

 

Utrošila sam zadnjih par dana tražeći odgovor na ovo pitanje od sebe, drugih, čak i onoga gore, (kad sam sebi i drugima već dopiz...)

Istina, mi žene smo većinom sklone drami, - čast „skuliranim" iznimkama koje se još drže k'o polarne kape na Grenlandu, al kad te puknu, jao si ga onom tko je blizu. Poznajem nekoliko „Eskimki" koje su pribrane, skulirane, razumne, i prema njima sam oduvijek osjećala jednu dozu strahopoštovanja, jer razmisle prije neg im izađe iz usta, nema „neprimjerenih" reakcija, majstori kontrole. Uvijek me je zanimalo gdje im je okidač? Gdje pucaju? Da li uopće pucaju? Ima nešto u tim smirenim ljudima što vas tjera da im plešete narodne plesove po živcima, k'o onaj Irac.

 

 

1044380134_61ac9a8ac2_b.jpg

MOJ TRIGGER

Što je najgore od svega, ne dramim kada je deadline a ja nemam nit slovo, ne dramim kad moram na važan sastanak nepripremljena jer se nekako izvučem , ne dramim u organizacijama u kojima svi po defaultu vrište jer takav je posao, nisam dramila kada su padale bombe nego sam se rolala oko kuće (ok, to je već malo sumnjivo), ustvari ne dramim u većini situacija u kojima bi to bilo sasvim  normalno i društveno prihvatljivo, ali baci mi kost u kombinaciji ega i emocije ili me npr. ostavi u mraku, i samo stani sa strane i gledaj kako nastaje ne slon, nego T-rex. 

Moj „lajtmotiv" za dramu je uvijek bila Elizabeth Taylor u „Mački na vrućem limenom krovu". Samo što mi se čini da je Elizabeth na bolovanju a u priči  se nekako našla „Britney Spears na vrućem limenom krovu" . I logično da se zapitam...

 

 

1043587835_849a2d1ae9_b.jpg

HAMLETOVSKA DVOJBA?

A kog da pitam „Jesam li odlijepila" a da ne ispadnem „luda"?

'Bem ti familiju u kojoj su se ama baš svi odlučili za studiranje stranih jezika i književnost, nikad psihijatra kad ga trebaš. Doduše kad ih promatram (svoju familiju), jasno mi je da se nitko nije specijalizirao za to područje, previše riskantno, ko put samospoznaje, a ne možeš bit papak pa svoj rod hospitalizirat, onda bolje u ove humanističke znanosti jer u tome svi možemo dramit i bit ludi na sto jezika. Al ipak morala sam riješiti dilemu, pa sam okrenula par brojeva čisto iz predostrožnosti:)

Prvo buraz koji nije upoznat sa problematikom, ali je navikao da ga pitam pitanja tipa: „Koliko prosječan Kinez ima plaću"?, ili „Pada li snijeg u Japanu"? - al sam bila „pod utjecajem" pa se ne računa.

 

Ja: „Burke, jel ti misliš da sam ja malo luda?"

On: „Majke ti, jes' ti normalna?"

Ja:  „Pa to ja tebe pitam" - Spustio mi slušalicu, krv nije voda, očito"

 

FREND: Nisi luda , nego si sebična i navikla si da je sve kako ti hoćeš, ko derište kad mu netko uzme sladoled, samo daj daj daj.  - Ok, luda i sebična a nakon tog razgovora, točnije njegovog monologa od sat vremena, bogami i depresivna. 

MAMA: „ ma ti si samo impulzivna" (strah me da je „impulzivna" termin za negiranje mogućnosti da joj je jedina kćer malo „otišla na kvasinu" kako kažu)

FRENDICA 1.: „Nisi šta ti je? Samo te uhvatila drama jer ti je očito dosadno" 

FRENDICA 2: „ pa ponašanje ti je u zadnje malo zabrinjavajuće priznajem" - naravno da sam se ove teorije uhvatila k'o Vlatka Pokos posljednje činčile na svijetu

FRENDICA 3: „ma ti si se možda malo zaljubila i  ego ti je proradio, sve smo mi žene lude i dramimo, ajde bit će ok, skuliraj se i pogledaj se malo u ogledalo pa ćemo onda razgovarat „- gledam se svaki dan i priznajem da su mi se rogovi malo povukli ali repom još vrtim.

RODICA: „Jesi, luda si" - konačno koncizan i konkretan odgovor kakav mi je trebao, al šta ću sad majke ti?

 

Posljednja solucija je bila da nazovem jednog ex frajera pa ga pitam? Gađala sam ga pepeljarom, ko će bolje znat od njega? S druge strane nije ni on baš poster za normalno ponašanje... naime, svidjelo mu se ....

U cijeloj iscrpnoj  potrazi za „Svetim Gralom Normalnosti" sam skužila ovo:

Ukoliko nekad posumnjate u svoje ponašanje ili postupke, zdravi ste, jer to je znak zdravog razuma i ima nade da niste odlijepili. Drama će uvijek biti prisutna jer smo genetski predodređene za nju, nekad u manjoj a nekad u većoj količini, a ego je ionako sklon usponima i padovima,i zato vam ponekad dobro dođe taj dulji pogled u ogledalo. Onog trenutka kad se loše osjećate radi nečega a niti vam ne padne na pamet da je to pogrešno/krivo/suludo/, e tad već možete razmišljati o dizajnerskoj košulji koja se veže iza leđa, a nije Viviene Westwood".

 

xxx

 

 

 

Objavljeno: 08.05.2009. u 23:44
vrh stranice
p p