Princ, princeza i konj

Koga čekate?

Cijeli život, majke nas uče krivu stvar.

Poznata vam je fama o princu na bijelom konju  (barem mojoj generaciji, sad je već špreha princ u nečem što ima 200 konja) koji će dojahati iza nekog brda i „spasiti" vas iz ne znam čega, i bit će savršeno?

Ali vam nitko ne kaže da prvo dolaze konji bez prinčeva, poneki tovar, da postoji mogućnost da je princ latentni gay ili oženjen, ili oženjeni latentni itd itd.

 

Listajući ženske magazine očito je da „stručnjaci" dijele savjete ženama u svezi frajera da vam probude feeling kako su frajeri kao Fabergeova jaja, ima ih malo i neprocjenjivi su, i ako samo krivo zagazite, razbit ćete jaje (nečije ziher hoćete u tom slučaju)

Frajeri su danas po tim istim magazinima faktički poprimili ženska obilježja, uplašeni su, istrzani, drže se k'o vlaške mlade, kao žene koje čekaju svog princa na bijelom konju da ih spasi.

Čak i neki magazini koji su poznati po konstruktivnim savjetima za žene, danas su poprimili jedan jako oštar feministički tonalitet, kojim se sugerira da su oni ti (frajeri) koje treba spasiti od Boga pitaj čega sve ne, i ako mi (žene) ne uzmemo stvar u svoje ruke, maltene će svijet propast.

Što me ujedno dovodi do novog zaključka, princa na bijelom konju je zamijenila princeza.

 

FAMILIJARNA DIJAGNOZA 

Moja baka je u familijarnoj Glembajevskoj maniri, oduvijek željela da me spasi neki doktor ili odvjetnik. S obzirom na sve party-e, koncerte, tulume koje sam posjetila ili priredila, drago mi je da me „doktor a ni odvjetnik nisu nikad spašavali", jer brijem da baš ne bi bila scena koju si je baka zamislila, ali zato do kraja kužim i respektiram pjesmu  „Last night the dj saved my life":)

Negdje oko moje 21 godine se pomirila sa činjenicom da moji frajeri uglavnom trebaju usluge doktora, em radi neke depresije, samo izazvanih kriza ili  patnje u svrhu neke više umjetnosti. Jednom od njih, je udaren familijarni pečat „normalan"- kako bi se to okarakteriziralo u njezinom svijetu- ostali su po riječima mog dede, citiram: „J**** ti život, na šta ti onaj liči sine moj, k'o da je ispod čička spav'o". Da li sam rekla dovoljno?

 

Što uopće znači biti spašen? Da li je „spasenje" u malim stvarima ili stvarno očekujemo od nekoga da dođe i sredi naš život i prebaci nas u neku smireniju dimenziju?

Ovo pitanje postavljam i frajerima i ženama.

Ja se osjetim spašenom, kad je ponoć, nemam pljuge i netko ode na benzinsku. Muško, žensko, hermafrodit, golub, šta si da si, nije bitno spasio si me.

Spašena sam kad hoću poslušat Edu Maajku ili Urbana, koje moja frendica ne voli slušati, ali meni za ljubav ode sa mnom na koncert i čak se potrudi dobro zabaviti. Spasi vas i kad ste bolesni, a nedjelja je, i frajer vam ode u dežurnu ljekarnu po aspirin. I to bi fakat trebalo biti dovoljno, i učiniti vas sretnima i spašenima.

 

Ako imate ozbiljan problem sami sa sobom, rijetko vas netko drugi može izvaditi iz tog stanja, jer da može psihići bi bili bez posla i svi bi mi bili odvratno normalni i glavinjali po svijetu bez brige, kompleksa, straha, sumnje ili bilo čega što nas mori. 

Netko vam može učiniti to stanje podnošljivijim, jer ipak lijepo je znati da na nekoga možete računati, ali ne možete očekivati od nekoga da vam odstrani unutarnjeg demona, jer to je prije svega sebično i hladno, radije očekujte - ustvari tražite-nekoga, sa tolerancijom na vaše stanje, i onda bar znate da imate pola mjesta slobodnog da prihvatite stanje te druge osobe, jer vjerujte mi na riječ, nitko na ovom svijetu više nije „normalan", ni princ ni princeza a bogami ni konj.

xxx

P.G. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Objavljeno: 31.05.2009. u 22:42
vrh stranice
p p