Godinama je liječila pacijente s rakom, a onda je i sama dobila dijagnozu: 'Nikad se ne navikneš...'

Kroz njezine je ruke prošlo tisuće pacijentica, ali se Vesna u jednom trenutku našla s druge strane stola u ordinaciji, kada joj je i samoj dijagnosticiran rak dojke."Predugo sam radila i radim u onkološkoj ustanovi koja na sve nas ostavlja trag i rane na naše duše, ma kako se mi trudili izmaknuti i odmaknuti od svega. Nikada se ne navikneš i nikada ti nije svejedno, a ja ni želim da mi postane svejedno. Ne želim da mi postane svejedno jer se od toga nikada neću oporaviti", kazala nam je potpuno iskreno i otvoreno.

Kolika je psihološka moć uvjeravanja samoga sebe? Govorimo li tada o placebo efektu ili?

Uvjeravanja sebe u što? Pitanje je u što bismo mi sami sebe trebali uvjeriti. Da ćemo preživjeti! To je jedina i prva misao koja ti padne na pamet kad saznaš dijagnozu. Svi smo mi drugačiji, od različitog materijala napravljeni, jaki, slabi, nepredvidivi, usamljeni… A onda, kad dobijemo dijagnozu raka, svi postajemo isti: želimo živjeti i preživjeti. I gotovo svi reagiramo isto, šokirani, ne vjerujemo da je to istina, ne želimo prihvatiti, mislimo da je to kraj, život se svakom od nas uruši u sekundi.

 

Međutim, kada se saberemo i prihvatimo činjenicu da je to- to, slijedi borba.  Bez obzira na to što znamo da rak ne mora biti smrtna presuda, strah i jeza se gotovo inkorporiraju u naše stanice i nikad, ali nikad ga se ne možemo riješiti. Psihološka pomoć je neophodna u takvim kriznim situacijama, na žalost nije svuda moguća i dostupna. Psihološka pomoć ne može biti placebo, ona je neophodna kako bi svaki pacijent prihvatio i suočio se s bolešću.

Još u drevnoj Kini liječnici su dobro znali da emocije imaju jak utjecaj na ljudski organizam. Prema kineskoj medicini, osnovni uzrok bolesti su emocije, a svaki organ ima svoju emociju.Tjelesna reakcija uvijek je nepredvidiva. Upravo zato što naše tijelo itekako dobro zna bolje od ijednog stručnjaka kada će netko jači od njega napraviti zaokret, pa će umjesto ozdravljenja krenuti na put novog oblika. Kao što svi vidimo, stres ne jenjava, niti usporava, već stvara sve veći potres u nama koji lomi naše emocije, pa se svi osjećamo kao razbijeno ogledalo. Emocije su okidač svih naših bolesti. Pokušajmo se prisjetiti, svi koji bolujemo od nekih određenih bolesti, koje su nas emocije slomile godinu, dvije ili tri, prije nego nam je bolest isplivala na površinu. Emocije koje nas tiho i kontinuirano uništavaju i djeluju na naše tijelo i organe su prvenstveno tuga, ljutnja, nezahvalnost, rušenje samopouzdanja, prisiljavanje da činimo ono što ne želimo ili smo sudionici nečega lošeg i ne možemo učiniti ništa ili možemo, ali se odbija od zid. Naravno, manjak empatije i stalno dokazivanje sebe drugima su također okidači bolesti. 

Kad se razbolite, bolest ne utječe direktno samo na vas, ona utječe na cijelu obitelj i bližnje. Jedna bolest postaje kolektivna bolest koja okrhne ili izbaci iz kolosijeka gotovo cijelu obitelj. Svi su na neki način uključeni u liječenje i oporavak i ponekad je teško imati hrabro lice kad znate da svi oko vas pate. Okolina značajno utječe na naše ozdravljenje, ljubav, podrška i povjerenje obitelji, prijatelja su jako značajni na putu ozdravljenja. Besmisleno je od obitelji opetovano i nefokusirano ponavljati da će sve biti dobro. Puno je bolje svojom mirnoćom uvjeriti osobu da će se stvari razvijati polako, postepeno i zajedno se nadati najboljem. Jako su bitni suosjećanje i podrška da ustraju u liječenju i poticaj da se na neki način, što brže vrate svom uobičajenom životu, da nastave obavljati svoje svakodnevne radnje i životne obaveze kao i prije bolesti.

Ponekad je teško u borbi s bolesti prizvati pozitivne misli, kazuju mi žene koje su oboljele od raka dojke, primjerice. Kako se boriti s takvim stanjima, u kolikoj mjeri je u našem zdravstvu stavljen naglasak na paralelnu psihološku pomoć uz borbu s dijagnozom raka?

Nažalost, naglasak na paralelnu psihološku pomoć je minoran u odnosu na potrebe. U nekim ustanovama mjesto psihologa niti ne postoji, a u većini, ako govorim o većim centrima je nedostatan. Svi znamo da je psihološka pomoć od iznimne važnosti za pacijente jer kao što sam rekla, svi koji dobiju malignu dijagnozu su izgubljeni i očajni bez obzira kako i na koji način to pokazivali. Ja sam prva pogriješila jer sam glumila da sam „cool“, da ću ja to onako, usput prevaliti preko svojih leđa.

 

Mislila sam da sve mogu sama, a nisam mogla, nagomilalo se puno toga neizrečenog, neprodisanog, neobjašnjenog. A kome sam se dokazivala i zašto, nikada neću otkriti. Ili možda hoću kad budem imala snage suočiti se sa svim. Onaj koji nije naučio kako prizvati pozitivne misli nema nikakve koristi od one, meni nevoljene rečenice: misli pozitivno. Psiholog je taj koji će te naučiti kako misli pustiti da dođu i prođu i kako i na koji način misliti pozitivno, odnosno, što to uopće znači za svakog pacijenta.

Snaga prehrane je ogromna snaga i kod zdravih ljudi, bar bi tako trebalo biti. Kultura jela i odnosa prema svom tijelu se razvija od najranije dobi. Ljudi su obično skloni dobivanjem dijagnoze drastično promijeniti svoje navike prehrane, što je isto svojevrstan atak na organizam.  Ponekad idu u krajnost, iscrpljuju se glađu i time samo štete i tako bolesnom organizmu. Umjerenost, raznovrsnost prehrane, što manje mesnih prerađevina, loših masti, loših ugljikohidrata, hidriranje organizma i to je to. Nema čarobnog štapića, treba samo prigrliti zdrave navike kako u zdravlju tako i bolesti.

Idealan životni stil ne postoji jer je za svakoga drugačiji. Nešto što je za mene dobro ne mora biti dobro i za nekog drugog. Najbitnije je slušati svoj tijelo i imati povjerenje u liječnike, ne tražiti instant rezultate koje nudi Google, ne vjerovati raznim prevarantima koji obećavaju izlječenja. Dobra terapija, vjera u ozdravljenje i spajanje sa samim sobom je dobar put. Biti aktivan koliko je god to moguće, jesti malo i dobro, biti okružen s ljudima s kojima želiš, a ne s kojima moraš biti. Naše vrijeme je dragocjeno, bespoštedno curi i prevrijedno je da bi ga trošili na bilo koga tko to ne zaslužuje. Raditi ono za što prije nismo imali vremena, a željeli smo. Postati slobodan, izmjenjivati iskustva s onima koji su to prošli, svjedočiti primjerima koji su poticajni.

Meni je u jednu ruku možda ipak bilo lakše jer radim tu gdje radim, sve sam napravila odmah i sada, imala sam podršku mojih kolega, jednostavno, operativno mi je bilo lakše. Na drugu stranu, emotivno puno teže jer sam previše toga  znala, previše puta sam svjedočila strašnim stvarima koje pacijenti prolaze. Predugo sam radila i radim u onkološkoj ustanovi koja na sve nas ostavlja trag i rane na naše duše, ma kako se mi trudili izmaknuti i odmaknuti od svega.

 

Nikada se ne navikneš i nikada ti nije svejedno, a ja ni želim da mi postane svejedno. Ne želim da mi postane svejedno jer se od toga nikada neću oporaviti. Najteže je svjedočiti patnji i pri tome biti nemoćan. Najteže je svjedočiti stvarima koje nisu dobre i znaš da se mogu promijeniti, a ne čini se ništa jer do onih koji mogu promijeniti niti ne dolaze ili im nije stalo. Ja sam to što jesam, svoj put sam odabrala i zato nikada neću odustati, povući se, dokle god mogu pomoći zašto ne bih ustrajala. To ljudima puno znači, male stvari, male pomoći, vrijeme za njih.