By Doris Ostreš, 12.5.2022.
Često se kao društvo dičimo time kako živimo u nekim naprednim, razvijenim i tehnološki inovativnim vremenima, no činjenica jest da napredak društva ne pokazuju tech dostignuća koja olakšavaju svakodnevicu, već način na koji tretiramo one najslabije i ranjive članove društva. Još uvijek su pred nama brojne tabu teme o kojima se treba više razgovarati, a visoko na toj listi nalaze se psihičke bolesti i generalno mentalno zdravlje kao higijena koju bi svaki čovjek, bio on zdrav ili s dijagnozom, trebao održavati!
Nekako imam osjećaj da su vremena u kojima ćemo s takvom lakoćom, bez trunke nelagode, razgovarati o odlascima kod psihologa i psihijatra daleko ispred nas, no zahvaljujući hrabrim pojedincima koji otvoreno pričaju o svom zdravstvenom stanju polako, ali sigurno gradimo otvoreno društvo u kojem psihičke bolesti nisu više tema koja se gura pod tepih. Percepcija psihičke bolesti kao privatnog problema i 'obiteljske stvari' koja se treba rješavati u njezinoj intimi izrazito je opasan stav kako za samo društvo, tako i za kvalitetu života pojedinca koji se na dnevnoj bazi bori sa svojom dijagnozom. Da psihičke bolesti nisu isključivo privatna stvar već tema o kojoj se treba otvoreno razgovarati svojim contentom educira Tena Sakar Vukić, glumica, supruga, majka, uspješna tiktokerica i sportašica. Tena nije dopustila svojoj dijagnozi da ju definira, već je pronašla načine kako da s istom živi kvalitetan i ispunjen život, stoga u nastavku pročitajte njezinu priču koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim!
Možemo reći kako danas živimo u vremenu društvenih mreža, a na kojima se nalazi zaista raznoliki sadržaj. Ono po čemu se tvoj content posebno izdvaja od ostalih je to što je usmjeren na jednu itekako važnu temu, a to je život s bipolarnim poremećajem. Kada si prvi put primijetila da se nešto događa s tvojim zdravljem?
Kao prvo hvala Vam na javljanju i interesu za tako važnu temu kao što je mentalno zdravlje. Moram vam iskreno reći da sada s odmakom vremena sam ponosna na sebe što sam javno progovorila o psihičkoj bolesti s kojim živim skoro pola svojeg života. Zadovoljna sam s contentom koji sam stvorila do sada na tu temu, ali željela bih još videa snimiti, pogotovo na YouTubu koji je dostupniji i draži starijoj publici. Inače prvi puta sam primijetila da se ne osjećam dobro na prvoj godini faksa na PMF-u kada nisam mogla učiti i nisam imala koncentracije, nisam bila uporna kao inače i bila sam rastresena uz učestale promjene raspoloženja i određenom dozom autodestrukcije koja se na početku očitovala kroz anoreksiju. To je sve počelo s 18 godina. No kako sada sve češće razmišljam o sebi i analiziram više svoje stanje, neki počeci sežu duboko u djetinjstvo. Sjećam se da kao malo dijete sam se smrtno bojala mraka i klaunova ubojica iz nekog horora, a da mi nitko oko toga nije pomogao, ne zato što roditelji nisu htjeli već zato što sam ja to držala u sebi.
Također sjećam se da nisam mogla normalno usnuti zbog 'straha od čudovišta' te zbog sindroma nemirnih nogu. To je danas donekle poznat sindrom koji nastaje zbog pogreške u izlučivanju dopamina, ali tada 1993. ja kao šestogodišnje dijete nisam uopće znala reći da mi 'mravi hodaju kroz noge' i da ne mogu zaspati jer moram pomicati noge. Čak dok i ovo pišem, shvaćam koliko se ljudi i dalje ne educiraju o tim nekim manjim poremećajima koji eventualno ukazuju na neke druge poremećaje. Također, već u najranijem djetinjstvu znala sam imati elemente derealizacije i depersonalizacije s elementima halucinacija pomaka. Danas o tome pričam sa svojim psihologom i psihijatricom, tada nisam pričala ništa nikome jer nisam niti shvaćala da je to nešto neuobičajeno što bih trebala reći roditeljima ili baki i djedu. Pokazatelj manjka povjerenja od najranije dobi.
Iako često ističemo kako živimo u otvorenom, modernom društvu, imam osjećaj da se to odnosi na skoro sve, samo ne za mentalno zdravlje. Govori li se u Hrvatskoj dovoljno o važnosti održavanja mentalne higijene i ima li mjesta za razgovor o psihičkim bolestima?
Mislim da se samo u SAD-u govori dovoljno o važnosti mentalnog zdravlja i da je to tamo kao dobar dan i samo stavka na spisku obaveza dok svugdje drugdje u svijetu je to još uvijek manje ili više tabu. No moram pohvaliti hrvatske medije da sve više mjesta posvećuju ovoj bitnoj temi i da sam u godinu i pol dala oko 10-ak intervju što za televiziju, novine ili portale i to je stvarno korak prema naprijed. Treba nam edukativan sadržaj na ovu temu iz raznih kuteva i pogleda, od svih tipova ljudi koji se susreću sa psihičkim bolestima kao doktor, terapeut, bolesnik, partner, prijatelj, obitelj, radni kolega, dijete itd. Posebno je bitno osjetiti koliko je važno mentalno zdravlje mladih i djece i da postoje prevencijski programi, da svako dijete ima psihološku podršku ako je zatreba od najranije dobi, da se otvoreno razgovara o psihičkim bolestima kao djelu društva, te o alkoholu, drogi, traumama, zlostavljanju i pedofiliji kao okidačima psihičkih bolesti. Ima pametnih ljudi u našoj državi koji bi znali izraditi kvalitetan program za očuvanje mentalnog zdravlja nacije, samo eto, uvijek su neke druge stvari u fokusu.
Imaš li osjećaj da ljudi lakše prihvaćaju nečiju fizičku bolest ili nedostatak, od one psihičke? Susrećeš li se često s predrasudama?
Ne bih čak rekla lakše prihvaćaju, već priznaju bolest kao bolest. Naše društvo treba još jako, baš jako puno edukacije da shvate da su psihičke bolesti stvarne i da su nastale kao posljedice genetike i okolišnih faktora. Psihičke bolesti su generalno rečeno krivo izlučivanje neurotransmitora u mozgu tj. kemijski disbalans u mozgu i to treba liječiti i tretirati isključivo i jedino kod stručnjaka. Doktori psihijatri se obrazuju po 15 i više godina da mogu liječiti i pomoći ljudima i zato savjeti ljudi koji se apsolutno ne razumiju u medicinu tipa da se ide iscjelitelju, na meditaciju, u crkvu, da je to snaga volje, da je to sve u tvojoj glavi, da je to zbog lijenosti i buljenja u mobitel i slično su veoma neodgovorni i opasni, na karaju krajeva zlonamjerni su. Ljudi se moraju educirati i to na razini cijele države da su psihičke bolesti, bolesti kao i sve druge, ali da se simptomi jednostavno očituju kroz emocije i ponašanje bolesnika, te da je jedino ispravno tražiti pomoć struke. Kada je osoba koliko toliko bolje, poželjno je da se bavi stvarima koje ju vesele kao npr. sport, šetnje, briga o kućnim ljubimcima, slikanje, druženje s drugim ljudima i sve ono što čovjeka ispunjava.
Tvoj TikTok profil ogromna je zajednica ljudi koje svakodnevno uveseljavaš i educiraš svojim videima. Koliko je teško biti toliko otvoren sa znatiželjnom publikom, pogotovo kada je psihička bolest u pitanju?
Ponosna sam na svoju Tik Tok zajednicu jako, oni su moja digitalna obitelj. Uopće mi nije teško biti otvoren što se tiče bolesti niti pred medijima niti pred mojoj publikom. To me iznimno veseli da se priča o tome u javnosti i tako skida stigma. Ne bojim se osude niti negativnih komentara, to je sve dio sazrijevanja društva, netko mora prvi početi pričati o tome bez zadrške. Ima još jako puno priča koje nisam ispričala vezanih za hospitalizacije i psihotične manije. Jednom sam mislila da sam u Big brotheru i da je netko mog muža potplatio da se oženi sa mnom, to nikada nisam javno ispričala do sada, a željela bih jer se takvim istinitim pričama uvelike pomaže svim oboljelima i kompletnom društvu da se educira. Svoju pravu mirnu intimu obiteljsku ne prikazujem javno i ne snimam.
Kako se nosiš s negativnim komentarima i ima li ih uopće?
Je l' mi vjerujete da na Tik Toku skoro uopće nema negativnih komentara na mojim videima o psihičkim bolestima i bipolarnom poremećaju. „Najgori“ komentar je tipa: „Ti si mi uvijek bila čudna.“ i slično, a ostalo su ili komentari podrške ili konkretna pitanja što ih zanima ili vlastita iskustva s bolešću. Puno se ljudi javlja iz Srbije i BIH što me iznimno veseli. Na Instagramu u DM dobivam puno upita i molbi za pomoći u obliku savjeta što je pokazatelj koliko je ljudima potrebno ovog sadržaja, ali i samih stručnjaka iz područja psihologije i psihijatrije. Zatucani komentari se najviše mogu pronaći na Facebooku i portalima dnevnih novina i to pogotovo od ženske publike, ali iskreno ne iznenađuje me to niti smeta već je to pokazatelj svima nama koliko je još potrebno ljude educirati po tom pitanju. A što se tiče negativnih komentara inače na društvenim mrežama, na žalost susrela sam se s toliko odvratnim da sam morala prijaviti policiji, nisu bili vezani za psihičke bolesti već pedofilski ili pozivanje na ubojstvo.
Ljudi su često prepuni predrasuda prema osobama s bilo kakvim psihičkim poremećajem. Koje predrasude bi izdvojila kao najveće, a koje si osjetila na vlastitoj koži?
Ja čak i nisam osjetila neke predrasude na vlastitoj koži iskreno. Ne zato što ih ljudi nemaju nego se ja postavim od početka u odnosu tako da je svima sve jasno. Nikada nisam skrivala da imam bipolarni poremećaj. Otvoreno sam dala do znanja od čega bolujem svakoj osobi koja je to trebala znati. Oko mene su svi znali da imam bipolarni poremećaj od početka, javila bih se i iz bolnice bliskim prijateljima. Pretpostavljam da mi ljudi nisu u lice iznosili svoje predrasude zato što ako bi malo detaljnije pogledali situaciju, posebno kada sam u remisiji, vidjeli bi da te predrasude padaju u vodu. Radila sam, studirala, brinula za djecu i kuću, odlazila na natjecanja sportska, dobivala poslove koje sam uspješno obavljala itd. jer nisi ti tvoja bolest, ti si ti, a bolest je samo dio tebe kojem ne smiješ dopustiti da te preuzme, čak niti onda kaža razmišljaš da ovako više ne možeš i želiš prestati živjeti.
Osim što si glumica, sportašica i content kreatorica, majka si i dvoje djece. Koliko je važno iskreno pričati s djecom o svom stanju i mogu li ona to zapravo razumjeti?
Iznimno je bitno da djeca ne bi bila zbunjena. Mislim, bit će sigurno nekada, ali što transparentnije komuniciramo, pružamo im istinu i objašnjenje, traume su manje. Trebalo bi postojati institucija za obitelji u kojima imamo psihičkog bolesnika da se obitelj lakše nosi s time. Možda ovaj članak pročita netko iz Ministarstva zdravstva!
Koliko veliku ulogu u tvom životu ima sport? Pomaže li fizička aktivnost u balansiranju metalnog zdravlja, naravno uz liječenje?
Sport je rekla bih, osim obitelji, najvažniji dio mog života i tako će uvijek biti. Uz sport sam odrasla, stasala i afirmirala se kao osoba. Nekada bih ga na kratko napustila, ali uvijek bih mu se vraćala. Redovito idem na Prvenstva Hrvatske u triatlonu, atletici i orijentacijskom trčanju. Registrirana sam u 3 sportska saveza i član sam 3 kluba. Iznimno me to ispunjava i jako volim provoditi vrijeme u prirodi s ljudima iz sporta. No kada govorimo o ozbiljnoj fazi bolesti gdje vi imate teški disbalans kemije u mozgu, nema tog sporta ili aktivnosti koja će to popraviti i zaliječiti, to može samo stručna terapija, farmakoterapija i druge medicinske metode. Kada se oporavite barem 30-40 posto, sport ili neka druga aktivnost može vam pomoći u daljnjem oporavku. Kada ste u remisiji i održavate balans, sport ima vrlo značajnu ulogu u tome kao i higijena spavanja, te zdrava i redovita prehrana, te suzdržavanje od alkohola i droge.
Kada govorimo o psihičkim bolestima, ovdje ne pričamo o izlječenju, već o životu s dijagnozom. Koliko je teško prihvatiti svoju bolest i kako je izgledao tvoj proces 'prihvaćanja sebe'?
Bila sam toliko loše s 20 godina u užasnoj depresiji, da uopće nisam razmišljala o prihvaćanju sebe kada sam dobila dijagnozu već samo da dobijem pravu terapiju da ta odvratna faza u kojoj sam htjela prestati živjeti, prođe. Ja sebe nikada nisam doživljavala 'drugačijom' da se trebam prihvatiti, uklopiti negdje, iskreno išta takvog. Ja sam sebi jednostavno samo bila ja, to što jesam, a bolest kao dio mene i kada se 'pojavi' idem je 'srediti' i nastaviti dalje po svom. Lakše za napisati, nego izvest u realnom životu, ali stvarno je tako bilo. Ja sebe volim takvu kakva jesam, volim svoj život jer bez obzira na sve, on je lijep i moj je.
Nikada se uz sve nedaće nisam osjećala manje vrijednom, uvijek sam se željela iskoprcati iz svog tog 'blata' i biti stara ja. Baš sam sretna trenutno, neka tako ostane što duže. No ono što mi je teško bilo prebroditi su depresije, dugotrajne depresije i periodi kada sam trunula. Iznutra kao da me pojeo crv, bila sam prazna i tužna, a mozak na nuli… Iskreno odvratno, baš fuj, to mi je bilo jako teško prihvati kada padnem nisko, u blatu i to onako zaronim duboko, pa se čupam van, a pritom sve izgubiš što si postigao. Kao da te netko izbrisao gumicom i oduzeo ti sve što si imao, znao, mogao, volio ili osjećao i stavio te u kulu bez krova na kraju dvorca i bacio ključ negdje daleko. Pa ti sada biraš hoćeš li potražiti ključ po xy put ili ćeš skočiti s kule u vječiti ponor…
Što bi, po tvom mišljenju, kao društvo trebali promijeniti da se osobama sa psihičkim poremećajima olakša život i svakodnevica?
Povećati broj psihijatara i psihologa barem za duplo, da se pregled ne čeka po 3,mj., dovesti psihijatre strance ako treba, sufinancirati ili kupiti kuće i stanove doktorima koji žele se preseliti i raditi van Zagreba u drugim gradovima, povećati plaće medicinskom osoblju za duplo barem, poticati decentralizaciju zdravstva i države, povećati odjele psihijatrije, otvoriti centre za mentalno zdravlje svugdje po državi, pružati terapiju TMS-om i EKT-om u svim većim gradovima u RH, pružati djeci psiho-emotivnu potporu od najranije dobi. Svakodnevno educirati stanovništvo o psihičkim bolestima, trigerima, štetnom utjecaju droge i alkohola, micati tabu s pedofilije i seksualnih žrtava, da i oni mogu bez srama i osude iznijeti svoje traume i liječiti ih, a na posljetku implementirati natrag u sebe i pokušati živjeti koliko toliko normalan život. To je vrijednost i veličina jednog društva, kako tretira one najslabije i najodbačenije.
Napraviti nacionalni plan očuvanja mentalnog zdravlja. Poticati oboljele da se liječe kod stručnjaka, a ne iscjelitelja, u crkvi i snagom volje. Razne edukativne kampanje, off i online, obilježavati dane mentalno zdravlja, dan BAP-a, najdepresivniji dan u godini i dr. Financirati igrane i dokumentarne filmove i serije na tu temu. Uglavnom uložiti milijarde kuna u zdravlje nacije jer to nije trošak već ulog u budućnost. A kao društvo bi trebali prestati okrivljavati osobe koje se loše osjećaju da je to zato što su: lijene, privlače pažnju, izmišljavaju, poremećene su i slično već ako ne suosjećamo niti se razumijemo u problematiku, da se suzdržimo od komentara. Pitajte iskreno osobu pored sebe kako je i je l' joj treba pomoć, možda baš vi budete ključni faktor koji je podigao slušalicu za poziv upomoć.
Objavljeno: 12.05.2022. u 10:48