By Doris Ostreš, 17.9.2023.
Iako imamo dojam da živimo u poprilično otvorenom društvu u kojem sve manje postoje tabu tema, odgoj djece i dalje predstavlja pravo osinje gnijezdo koje vrlo lako rasplamsa strasti između neistomišljenika. Ono što je zajedničko baš svim roditeljima jest to da žele ono najbolje za svoju djecu, pa i u situacijama kada nesvjesno rade greške u njihovom odgoju. Baš kao što se sve u životu uči, jednaki pristup bismo trebali imati i kada je ova neizmjerno važna vještina u pitanju, a upravo to potiče Ines Martinović, magistra primarnog obrazovanja i edukatorica za roditelje.
Sigurno ste barem jednom skrolajući Instagramom naišli na profil Ines Martinović. Riječ je o profilu posvećenom odgoju djece i boljkama roditeljstva, a koji i za one mnogima neizgledne situacije pruža rješenje, i to na izrazito pitak način. S Ines smo porazgovarali o tome što ju je zapravo potaknulo da se posveti ovoj temi, što danas najčešće muči roditelje i kakvo bi zapravo trebalo biti dobro roditeljstvo, a cijeli intervju potražite u nastavku teksta!
Po struci ste magistra primarnog obrazovanja te se opisujete kao veliki zaljubljenik u odgoj, psihologiju, asertivnu komunikaciju, učenje i osobni razvoj. Nama ste ipak poznatiji po svom profilu na Instagramu čije edukativne skečeve volimo gledati, a čiji je krajnji cilj edukacija roditelja. Što vas je potaknulo da se posvetite upravo tome?
Kao i mnogi drugi ljudi, odgajana sam u uvjerenjima da trebam pratiti društvena pravila, očekivanja i norme, posebice kad je riječ o školovanju i zaposlenju. Stoga su mi do prije nekoliko godina prioriteti bili usmjereni na dobru srednju školu i fakultet koji će mi omogućiti da dobijem što sigurniji i stabilniji posao. Nakon fakulteta sam neko vrijeme radila u školi, no osjećala sam da „to nije to“. Imala sam potrebu dublje utjecati na dječji razvoj, a to nisam mogla kao učiteljica razredne nastave. Iako nisam bila potpuno zadovoljna u školskom sustavu, nisam bila svjesna da uopće postoje zanimanja izvan tog sustava i okvira, a s obzirom na to da u svojoj bliskoj okolini nisam imala ljude koji su vodili svoj privatan posao, nisam znala ni kako se do toga dolazi. S obzirom na to da živimo u digitalnom dobu, danas se vrlo lako dolazi do svih informacija, stoga sam počela pratiti ljude koji žive drugačije, koji vode svoje poslove, koji su uspješniji i osvješteniji te žive izvan društvenih normi na koje sam ja navikla.
Tako sam naišla i na nekoliko ljudi koji se bave savjetovanjem i educiranjem roditelja te sam odmah znala i osjetila da je to moj poziv. Otkad znam za sebe, zanima me pozadina ljudskog ponašanja, emocije koje upravljaju tim ponašanjem, komunikacija koja pomaže da se međusobno bolje razumijemo, empatija i razumijevanje drugih te srodne teme. Naravno, nijedan taj pojam nisam znala kao dijete imenovati, no kad sam u srednjoj školi na Psihologiji i na fakultetu učila o tome, osjećala sam ogromno uzbuđenje i oduševljenje jer stvari koje oduvijek „znam“ i osjećam zaista imaju naziv i znanstvenu podlogu. Odlučila sam svu svoju energiju usmjeriti na dodatne edukacije i samostalno učenje na temu roditeljstva te sam se odvažila otvoriti Instagram profil koji je isprva bio hobi, a zatim prerastao u posao. Danas sam već gotovo dvije godine samozaposlena u svom obrtu unutar kojeg kreiram priručnike, edukacije i savjetovanja za roditelje. Također sam upisala petogodišnju školu integrativne tjelesno orijentirane psihoterapije koja će mi pomoći da svoja znanja dodatno produbim i iskoristim u radu s klijentima.
Uvriježeno je mišljenje kako bi odgoj djece trebao biti nešto što svaki roditelj posjeduje u sebi, nešto prirodno i automatski. Koliko smo po vašem mišljenju otvoreni prema učenju o odgoju i savladavanju vještina?
Mislim da većina ljudi zaista istinski vjeruje da je odgoj vrlo jednostavan i da tu nema mjesta učenju. Vode se rečenicama poput „i mene su tako odgajali pa mi nije ništa“. Istina je da je većina ljudi danas funkcionalna, no to ne znači da im „nije ništa“. U današnje vrijeme se mnogo stvari ne smatra problematičnima samo zato što su toliko učestale da prolaze ispod radara, dok one zapravo vrlo često imaju korijen u nezadovoljenim potrebama u djetinjstvu. Pritom mislim na pojave poput manjka samopouzdanja i samopoštovanja, manjka osobnih granica, udovoljavanja drugima, potiskivanja emocija, impulzivnosti, pa sve do ozbiljnijih stanja poput alkoholizma, ovisnosti o pušenju i drogama, anksioznosti, napadaja panike i raznih drugih stanja kojima najčešće ne vidimo i ne rješavamo uzrok, već samo posljedicu. Također, još uvijek je vrlo uvriježeno mišljenje da „su to samo djeca“, da ona nemaju stvarne osjećaje i da ne mogu imati nikakve posljedice kad odrastu.
Međutim, veseli me vidjeti da ima sve više ljudi koji se žele educirati, žele biti osvješteniji, ne zato što imaju neki problem, već preventivno. Mnogi roditelji javljaju mi se već u trudnoći ili kad tek dobiju dijete, i ja im uvijek kažem da to zapravo nije preventivno nego upravo – na vrijeme. Odgoj djeteta je jedna od najkompleksnijih i najvažnijih zadaća u životu, stoga smatram da je edukacija u tom području nužna.
Koje su nekako najčešće greške po vama koje roditelji rade u odgoju i kako ih ispraviti?
Najčešća greška, odnosno ono što smatram najvećim izazovom, jest balansiranje između dvije krajnosti, to jest između tradicionalnog i popustljivog odgoja. Neki se roditelji slijepo drže tradicionalnog odgoja, onako kako su njihovi roditelji njih odgajali, a drugi, zbog straha od takvog odgoja, odu u skroz drugu krajnost – popustljivost, što također nije sigurno, stabilno i poželjno okruženje za djetetov razvoj. Dakle, s jedne strane najveće greške su to što roditelji pokušavaju svoju nadmoć nad djecom pokazati prijetnjama, ucjenama, kažnjavanjem i zastrašivanjem, a s druge strane to što roditelji ne znaju jasno i čvrsto postaviti i držati granice, a da pritom ne koriste spomenute metode.
Roditelj svakako treba biti vođa u obitelji, ali treba i uvažavati dijete te ga uključiti u dogovore i donošenje odluka. Prvi korak ka ispravljanju grešaka jest svjesnost o njima, odnosno priznavanje da ih uopće imamo. Zatim prihvaćanje odgovornosti (ne krivice!) za njih, a naposljetku edukacija i primjena naučenog. Na greške možemo gledati kao na najveće neprijatelje, imati grižnju savjesti i osjećaj krivice, ili ih prihvatiti, preuzeti odgovornost i iskoristiti ih kao priliku za rast. Apsolutno svi griješimo i to je u redu. Nije li zapravo lijepo kad shvatimo da smo u nečem griješili pa od danas možemo izabrati bolje i drugačije?
Što je to zapravo svjesno, povezujuće roditeljstvo?
Iako ga mnogi miješaju i povezuju s popustljivim roditeljstvom, svjesno roditeljstvo to nije. Ono se temelji na granicama, ali i na uvažavanju emocija te razvoju emocionalne inteligencije. Istina je da su mnogi roditelji u današnje vrijeme kliznuli u popustljivi odgoj te vjerujem da drugi zbog toga imaju otpor prema bilo kakvim „modernim“ savjetima. Svjesno roditeljstvo nije skup metoda, rečenica i načina koje možemo naučiti napamet i primjenjivati samo u određenim situacijama. Svjesno roditeljstvo je stil života, i ako to ne implementiramo u svoj život, ne možemo te vrijednosti prenijeti ni djeci. Djeca nas često ne slušaju, ali nas uvijek gledaju. Ako im govorimo jedno, a radimo sasvim drugo, sve što smo rekli pada u vodu. Primjerice, usmjeravamo djecu da ne govore ružno o drugima, a mi sami svaku priliku koristimo za osuđivanje i ogovaranje. U svjesnom roditeljstvu svjesni smo da svaka promjena kreće od nas samih i da odgajamo primjerom, a ne riječima. Takav pristup nije univerzalna metoda koja vrijedi jednako za sve i koja se može naučiti napamet, već se temelji na poštovanju, povjerenju i empatiji, a prilagođava se svakom djetetu i obitelji individualno.
S kojim pitanjima vam se nekako najčešće obraćaju roditelji? Što ih najviše zanima ili muči?
Spektar pitanja koja dobivam je širok, no podijelila bih ih u dvije glavne skupine. Prva skupina pitanja je KAKO, a druga ZAŠTO. Naravno, jedno bez drugog ne ide, no često se susretnem s roditeljima koje zanima samo kako da se dijete krene ponašati onako kako roditelj želi, a ne zašto se ponaša na određen način. Prava pitanja uvijek su usmjerena na ZAŠTO, jer onda kad razumijemo dijete, „KAKO“ dolazi vrlo prirodno i logično.
Također, postoje pitanja koja su usmjerena isključivo na djecu („u djeci je problem, ja kao roditelj nemam ništa s tim“), ali i ona koja su usmjerena na roditelje („što JA kao roditelj mogu promijeniti da bih doprinijela zdravom razvoju svog djeteta?“). Najčešće tražene teme su postavljanje granica i emocionalni ispadi, odnosno tantrumi.
Ovim putem podsjećam roditelje da se uvijek umjesto: „KAKO da moje dijete prestane npr. bacati igračke?“ pokušaju pitati: „ZAŠTO moje dijete baca igračke? Koja je potreba iza tog ponašanja? Koja je emocija iza tog ponašanja?“
Koliko je izazovno primijeniti teoriju koju prenosite o odgoju u samu praksu? Koliko je vama privatno to izazovno?
Ovisi o tome shvaćamo li svjesno roditeljstvo kao nešto što treba naučiti i koristiti samo u određenim, kriznim trenucima ili smatramo to stilom života. Ako je u pitanju ovo drugo, onda je mnogo lakše. Teško je živjeti na jedan način, a odgajati na sasvim drugi. Tada to nije prirodno ni u skladu s nama samima. Svi unutar sebe imamo takozvane „default postavke“ koje su se izgradile u našem djetinjstvu i to je ono kako reagiramo automatski, bez razmišljanja, u afektu. One nisu nepromjenjive, no potrebno je određeno vrijeme i trud da uspostavimo nove. Ljudi obično imaju otpor prema promjeni jer smatraju da je to nešto ogromno i nedostižno što treba mijenjati, no zapravo je to skup svakodnevnih sitnica koje čine veliku razliku u odgoju, komunikaciji i odnosima. Meni privatno je to već godinama stil života, promijenila sam svoje „default postavke“ te mi automatski dolaze svjesnije reakcije. Naravno, kao i svi, i ja sam samo čovjek koji ponekad griješi, vikne ili reagira neadekvatno. Dijete ne treba savršenog roditelja, već roditelja koji za svoje greške preuzima odgovornost i trudi se ne ponavljati ih.
Na društvenim mrežama se često znaju potegnuti polemike oko toga kakvo bi trebalo biti dobro roditeljstvo, a gdje se nerijetko brani tradicionalni pristup odgoja koji uključuje fizičko kažnjavanje i nepoštivanje djetetovih osjećaja i potreba. Kako zapravo postaviti zdrave granice s djetetom i istovremeno mu pružiti ljubav i poštovanje?
Smatram da je ključ u uvažavanju. U svjesnom roditeljstvu se čvrsto drže granice, ne popušta se, ali se uvažava dijete i njegove emocije. Za primjer ću uzeti situaciju kad dijete ne želi ići kući iz parka.
Pobornici tradicionalnog pristupa bi koristili prijetnje i/ili ucjene poput „Ako sad ne odeš iz parka, sve igračke ću ti kod kuće pobacati u smeće“. Dijete bi ih vjerojatno poslušalo iz straha, a ako ne bi, onda bi vjerojatno nakon toga koristili još veću prijetnju ili fizičko kažnjavanje. Pobornici popustljivog pristupa bi ostali u parku još pola sata pritom nedovoljno čvrsto nagovarajući dijete da ide kući.
Pobornici svjesnog pristupa bi prvenstveno na vrijeme najavili djetetu koliko će vremenski ostati u parku, zatim bi ga 10-ak minuta prije odlaska podsjetili da je uskoro vrijeme za odlazak, poželjno uz konkretne smjernice poput: „Još se tri puta spusti na tobogan pa idemo kući“. Držali bi granice uz uvažavanje djetetovih emocija i podršku, primjerice, uz riječi: „Vrijeme je da krenemo kući. Znam, ne želiš, ti bi još ostao. Baš ti je zabavno ovdje.“ Nakon uvažavanja emocija, ponudili bi djetetu dva izbora, npr: „Želiš li hodati do kuće ili voziti bicikl?“ koja mogu biti i u obliku igre: „Hoćemo do kuće skakati kao žabe ili letjeti kao ptičice?“ Naposljetku, ako dijete i dalje odbija odlazak, držali bi granicu bez obzira na djetetovo negodovanje: „Znam, teško ti je otići. Vrijeme je da mahnemo parkiću. Pa-pa ljuljačka, pa-pa tobogan, pa-pa klackalica. Vidimo se sutra!“ Razlika je u tome što smo djetetu uz čvrste granice podrška i utjeha, ne prekidamo njegovu emociju niti mu prijetimo. U redu je da dijete bude nezadovoljno našom odlukom i da plače, sve dok ima našu podršku.
Osim što širu publiku educirate putem Instagram profila, u ponudi imate i nekoliko edukacija. Za koje edukacije postoji najveći interes roditelja i kakve su reakcije na iste?
Vrlo sam zadovoljna interesom za sve edukacije, no najveću popularnost stekao je digitalni priručnik Postavi granice s ljubavlju i bez grižnje savjesti, što je sasvim očekivano s obzirom na vrlo traženu i popularnu tematiku. Taj priručnik je pročitalo više od 1100 roditelja, a povratne informacije su izrazito pozitivne. Klijenti kod svih mojih edukacija najviše ističu jednostavnost i jezgrovitost prenošenja sadržaja uz konkretne primjere koji su shvatljivi i razumljivi svakom roditelju. Ipak, najdraža povratna informacija su mi konkretni rezultati klijenata kojima je priručnik pomogao da kompletno promijene pogled na postavljanje granica, ne samo s djetetom, već i svojih osobnih granica u odnosima s drugim ljudima, odnosno oni klijenti kojima je to zaista postao stil života.
Što biste savjetovali roditeljima koji imaju poteškoća u odgoju s djetetom?
Ljudi imaju tendenciju potražiti pomoć tek onda kad im „voda dođe do grla“. Savjetovala bih svim roditeljima da se educiraju na vrijeme, da rade na sebi, da krenu od sebe i da ne čekaju poteškoće. Postoji jedan citat Fredericka Douglassa koji često spomenem, a on glasi: „Lakše je graditi snažnu djecu nego popravljati slomljene ljude.“ Promjenom načina odgoja ne utječemo samo na dobrobit svoje djece, već i na sve buduće generacije. Osim toga, značajno poboljšavamo i kvalitetu vlastitog života. Edukacija nije tu da osuđuje i nameće osjećaj krivice, već da nas osvijesti i motivira da iz dana u dan budemo bolji.
Objavljeno: 17.09.2023. u 10:07